Na sunčanoj strani ulice

31.10.2006., utorak




Te godine sve su rijeke tekle uzvodno
vrištale su neke hladne kiše nad Podgoricom
onako kako to obično s jeseni biva
dogorjela je svijeća još jedne jalove godine
i mrtvo lišće prekrilo je naše tragove
da nas život nikad više ne pronađe
od ljubavi ohole i na smrt ranjive

Te godine sve su riječi bile lažljive
tuge su se kao bedemi nad provalijom izdigle
da zaklone i ono malo svjetlosti sa tvojih dlanova
onih koje sam privijala na svoje rane umjesto melema
sad su sijali otrove i kopali mi oči
zbog sujete, licemjerstva i izdaje

Znao si ti to sve, prijatelju moj
ispratio si sve moje poraze kao svoje pobjede
ljubav si u gorčinu pretakao
mržnju si zalivao suzama da poraste
da nadvisi i one dane i one sate ludila
kad se nijesi umio odbraniti od sebe i sjećanja

Te godine svi su putevi bili pogrešni
sa figom u srcu i uvijek bez jednog koraka
sa očima prepunim kajanja
tuđe ruke na ramenu umjesto utjehe
teške riječi umjesto molitve
prkos i ponos umjesto istine

Od tada sve godine nekako tužno prolaze
u mimohodu smjenjuju se porazi
i pojavi se ponekad neko sličan tebi
sa dva badema u džepu kaputa
one ulice u bulevaru požute kao uklete
i jesen se poigra sa sjenkama preko puta

Ali nikad više oči ne pokisnu
ni dlanovi ne zatrepere
kao one godine kad su se kiše zarekle
da nas nikad više ne sastave
jer sve grešne ljubavi s jeseni zaćute
na hladnim se jastucima istine naslute
... doći će jednom oprost i imaće tvoje lice ...



© M.V.


Ovako počinje, ja ću te pokušat zamrzit'... i neko vrijeme ću se budit' kraj tvoje kopije... ovako počinje ova nada koju trpim u sebi rašiveno krpim i očekujem... Oslobodi me, ako znaš o čemu govorim... tvoja me snaga vrijeđa, taj pogled sa visoka... skini mi to sa leđa, to da si bolja... oslobodi me ...

- 00:30 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< listopad, 2006  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga





marija_mia@hotmail.com
icq - 264 662 808


... Sve smo mogli mi da je duži bio dan da si našao za me malo vremena ... sve smo mogli mi da si samo htio ti biti nežan kao nekada ... kako naći put koji vodi do tebe kako naći mir kad je svega nestalo...Sve smo mogli mi da si samo htio ti biti nežan kao nekada...Nikoga nema u sivom gradu ulice moje korake kradu i ja kao sjena sad lutam...u tvome srcu padaju kiše i sve se naše polako briše iz svijeta tog...


Svi textovi i pjesme su zaštićeni autorskim pravima i lična su svojina!

© 2005 miangel





Čekaš li me
kad vjetrovi zazvižde
praznim ulicama
onim istim na kojima si me tražio
kad si tako silno želio
da me kao slučajno sretneš
da prepoznaš moj smijeh
i pogledom mi kažeš
nešto samo naše
jesu li ti i jutra
kao noći hladne
kome putuju tvoje želje
u one sate
kad si ih šaputao
tajno i strasno
nešto izmedju bola i sreće
prisjete li te neke davne pjesme
Vito, neki Željko pa Ljerka
neka prazna obećanja data tek onako
poželiš li još uvijek
da te zaljubljeno pogledam
da i tebe prevarim da si samo moj
kao što ja poželim
da budeš hrabar i vješt
da me ukradeš
da me još jednom slažeš
tudjim pjesmama
besmislenim i izanđalim riječima
čekajući da ti se spustim na dlan
onako kao si to oduvijek želio da uradim
divlje i šertski
da te presretnem ispod ulične svjetiljke
i dodirnem ti usne
kao u nekoj staroj ljubavnoj priči
i opet je jutro
Jutro moje sneno
Na mom vratu još čekaju nanizane
sve te neizgovorene tajne
ima tako nekih tuga
koje ne osjetiš
ali te uvijek zateknu
pri buđenju
a jutro je
jedne pozne jeseni
memljiv trag jedne tajne ljubavi
do pola napisana pjesma
bez kraja i početka
od snova i nekih hladnih kiša
nijemi nemir riječi
visoko iznad tvojih krila
prolazi ili tek počinje
još samo jedna loša
godina za nas


for M.S.









Slušaj vjetrove kako se svađaju pod prozorom
i ludi mjesec što sanjari nad gradom
pričaj mi ...
pričaj mi sve ono što možda ne trebam znati
a tebi kao slućajno izleti
da me nasmiješ i otjeraš strah
znam da su riječi ponekad lažljive
ne bi ti mene
samo pričaj mi ...
zašto je tako hladno ove zime
i koliko ptica si vidio ovog proljeća
reci da voliš Antića i Jesenjina
i da nisu bili patetični luzeri
kao ja i ti
a onda me podsjeti na neki stih
one naše pjesme
znaš one koju si tako volio
a meni je uvijek bila djetinjasta i bez reda
baš kao i ja kad bih se naljutila i rekla zbogom
sjećaš li se koliko puta
ili si i ti kao i ja odavno prestao brojati
pričaj o nekim gradovima u kojima smo se možda sreli
ili nekim prošlim životima u kojima smo se kao i sad
voljeli i lagali
bježali i tražili
samo mi pričaj i nemoj stati
kad nastupi tišina možda ću tek tada znati
zbog koga su mi noći toliko duge
zašto me ponekad sustignu neke tuge
kojima ne znam ni imena
spomeni i kišu, ono kao slučajno
pusti me da te ubijedim da ona nije tuga već radost
i da grickam usne samo onda kad se uplašim
pričaj mi i nemoj stati
ni onda kad ne budeš imao šta reći
i kad ti se učini da smo o tome već pričali
ni kad mi oči postanu sanjive i mazne
a svi pjesnici izvrnuti do gole kože
neka traje čitavu vjećnost
ako je to način da ostaneš
pričaj mi sve dok to budeš mogao
dok se nebo i zemlja ne rastave
dok sve rijeke ne promijene tok
i dan ne zamjeni noć
pričaj mi o Rillkeu i Bajronu
bili su nešto posebno zar ne
ja ću tebi o starim majstorima
i o tome kako kako volim slikati prstima
neka lupaju prozori od vjetra
kome je još stalo
sve dok pričamo
dok si tu
dok dišeš
pričaj mi o moru koje voliš
da zaboravim tvoju ruku koja me mazi
pričaj mi po čemu ćeš pamtiti ovu godinu
i koliko si se iznenadio zbog nečega
ako slučajno zaspem
ne budi me ...
sanjaću da mi još pričaš
o nekim dalekim zemljama
i jednoj maloj koju si nekad volio
sanjaću na tvojm usnama
srećna jer sad tek znam da postojiš
u hladnim prozorima
ovom satu koji otkucava ponoć
zar je još važno gdje si i koliko te ima
bila je ovo neka drugačija zima
pričaj mi o njoj ...


for M.S.








Tebi koji rušiš sve granice
mog postojanja
daleko ispod oblaka samotnih
na kojima čučiš i čekaš poput lešinara
da se okliznem i da te opet potražim
da ti sjetna i čežnjiva poletim u zagrljaj
hladan i tuđ
da dozvolim da me još jednom prevariš
tim očima skitnice koji traži još jedno sneno svitanje
među mojim dlanovima dugo skrivan prah nekih dalekih
meni i tebi neznanih cesta
Zagrizeš još jednom da se uvjeriš da sam još tu
da sam samo tvoja
tajna i daleka tebi na koljena položena
još jedna žrtva tvojih obmana
u trijumfu ponočnih utvara
Pa zagrizi još jače
probudi me prije nego potpuno nestanem
i gledaj u oči koje su te pratile
na tvojim čudnim putevima u prazno
Skloni taj osmjeh anđela
i sakrij ta krila u tami vremena
pusti da se ljube te zvijeri koje su se u nama prepoznale
jednog kišnog ljeta uz opomenu đavola
kad sam se skrivala medju tvojim prstima
mokra i ljepljiva od tvojih poljubaca
obilježena vatrom svih naših svijetova
oduvijek i zauvijek tvoja
Zatvaram prozore u siva svitanja
mazno se protežem u tvojim mislima
divlja i topla od noći rastrzana
u tvojim najludjim snovima
pod tvojim nogama sklupčana
još uvijek tvoja jedina
Pada noć uz topot konjskih kopita
sumrak izgaran našim slutnjama
ne lomi ogledala i ne traži me medju zvijezdama
Još uvijek sam tu
na izvoru svih tvojih grijehova
iz pepela stvorena
ptica među tvojim prstima
I zato ne otvaraj prozore u svitanja
ne traži me među zvijezdama
ja još uvijek hodam na prstima
skrivena na tvojim usnama
u poslednjim trzajima zimskog sunca
topla i mazna medju tvojim dlanovima
tvoja tajna i daleka u pjesmi rodjena
divlja i neukrotiva.


for my baby





Zalupi vrata našem juče
več je postalo bezlično i bljutavo
gorak ukus prošlosti
ništa ti novo neće donijeti
možda poneku laž
umotanu u roze mašnu
ofucan rođendanski poklon
bez roka upotrebe i prave namjene
blijeda fotografija sa nepoznatim licima
i lažan sjaj u mojim očima
Govori tiho dok spavam!
Tvoj glas gasne u hladnim noćima
još uvijek se ušunjaš tiho na prstima
na obrisima lažne vječnosti
gdje razlozi postaju nebitni.
Tvoje poruke odavno ne dolaze
tek ponekad naslutim spokoj
što nijesi tu kao nekad
što tvoje dodire više i ne pamtim
i tvoj lik lako zaboravim
Mi smo još jedna od hiljadu priča
bajka sa tužnim krajem
istrgnuta stranica bez posvete
vašar taštine i lažne patetike
Ne!
Moji prozori ne gledaju u prazninu
još živim na sunčanoj strani
kiše mi ne donose nemire
lažne nade i hladne dodire
Jutro mi nacrta osmjehe
One iskrene dječije
Naše juče trampim za moje sjutra
A danas?
Danas će plesati bosonogi oblaci
ispružiću ruke nekom novom snu
lijepo je nemati plan
vrisnuti na sav glas
probuditi usnule anđele
voditi ljubav otvorenih očiju
u nekom mračnom haustoru
pisati pjesmu bez rime
dati sebi novo ime
polomiti najdražu igračku
naslikati tvoj osmjeh u art-decou
da budeš ružan i da te niko ne prepozna
Danas ću gaziti ulicu sa imenom lažnog heroja
biću svačija i ničija
sama i sebi dovoljna
ispružiću korak i zavoditi očima
biću osmjeh na licima slučajnih prolaznika
strah koji kriješ u džepovima
tvoja najveća i najluđa obmana
izgužvana i hladna postelja
prazne ruke i jedno blijedo juče
Danas ću biti vjetar koji ti samoću sluti
najljepša muzika koju nećeš čuti
izgubljeno dugme sa kaputa
tvoja stanica na kraju puta
glas koji ti šapuće da sam još tu
samo još danas u prolazu
Jedan anđeo kome ne vidiš lice
Na onoj sunčanoj strani ulice.









U modrom satenu jutra još naslućujem poraz lažne požude
tuđe ruke ... nevjerne poglede i tvoje oči sanjive
Dobijaš ili gubiš?
Bježim ili ostajem?
Beskućnici ljubavi uvijek se pronalaze
tamo gdje spokoj prestaje
gdje nebo zemlju tek ovlaš dodirne
gdje se ljube kišne kapi
između sna i buđenja
na dnu srca gdje se tuga sakriva
Još me ljubiš njegovim usnama
i ruke podmećeš da me podsjetiš
samo da ne zaboravim ...
Pohotu ljubavnika u oluji dodira
između sjaja i tame
bluda i zablude
vrisak kojim se dozivamo
tišina kojom se pozdravljamo
u predvorjima beskonačnosti
nikad dočekanog svitanja
I vežem ruke za tvoje želje
zarobljena u vosku divljeg meda
za tebe paganski lijepa
ponekad samo ohola i lažljiva
po potrebi čedna i nestvarna
ali uvijek samo tvoja
U pjesmi rođena
tvojim usnama sluđena
u tvojim očima zarobljena
lažna spoznaja svih tvojih nemira
kiša u praznim prozorima
neuhvatljiva i nedodirljiva
zarobljen odraz u ogledalima
tvoje konačnosti ili strasti
ljubavnica ili djevojčica
odabrana ili prognana
Samo mi reci da sam još tvoja
dok ti se bosonoga nudim u hladnim noćima
mazno se protežem u tvojim mislima
dok ti grizem usne kao narandže
i zavodim plesom divljih vjetrova
pošalji vojsku pjesama pod moje bedeme
i ... čuvaj me ...
od sebe i hladnih dodira
na plavim jastucima našeg vremena
tamo gdje sve počinje i prestaje
...

for M.S.











Nestaneš svaki put kad te snovima dotaknem,
i opet iznova na rubu tuge i radosti.
Čudne su te stanice naše sujete.
i vjerujem i ne,
i volim te ili možda ne.
Sve dok se ne dodirujemo
sve dok mi ne znaš ukus usana,
i miris kose,
puštam te.
Ne odustajem.
Naći ću tog dječaka u tebi,
probudiću i onu poslednju iskru požude.
Jednom kad bude sve a opet ništa ne bude,
Jednom kad se umoriš od bježanja,
zaspaćeš na mojim rukama.
I pustićemo kiše da pjevaju,
pisaćemo pjesme bez riječi i rime,
sjetićeš se neke davne zime,
i reći da sam tvoja ludica.
Ona ista koja je čekala sve ove godine,
samo jedno sneno svitanje,
jedan čežnjiv pogled u daljine.
Dok ti budem usnama tražila sve tajne puteve,
tu negdje na tvojim ledjima...
Ne budi me i ne reci mi da voliš me.
Ljubav je ta lažna spoznaja
Sebična i ranjiva.
Ukradi mi osmjehe lažljive i sakrij u svoje dzepove...
Ugnijezdi se u moje oči sanjive,
i ostani tu do kraja vremena...
zarobljen izmedju svijetova,
u javi svog sna,
tu na rubu mojih usana.


angel for M.S.







Opet lomiš ogledala
uzalud se trudiš da zaboraviš
samo ćeš tugu razbiti na više djelova
mozaik sjećanja zaboli u svitanja
neka jutra daleka i snena
onda se zapitaš ponekad
hoćeš li prepoznati misao koju si čuvao
uz kafu u nekom kantunu svog vremena
da li se igrala
ili je zaista voljela
hoće li se ona tebe sjetiti
u sumrak neke davne godine
uz zamagljene prozore
da li će i tada biti ona ista
ili možda bolja
I onda ćeš se izgubiti
u onom istom lavirintu u kome si je sreo
čežnjivu i daleku
divlju zabludu koju nisi ukrotio
zato što je toliko ličila na tebe
zaboravićeš koje je pjesme voljela
čega se plašila
i kako je lijepo lagala
Ostaće samo staklići tog vremena
neka čežnjiva sjećanja
i gorka praznina koja ubija
par našvrljanih pjesama
i ONA
Tvoja divlja i neukrotiva


angel for M.S.







...dok te ljubim u oči čitavog svijeta
ti mi se smiješ
govoriš da sam ona ista snena djevojčica
koja bježi od sebe i tebe
bosim stopalima dodiruje svijetove
topiš se u boji meda
svakog jutra dalek i nepoznat
grizem ti usne kao narandže
i tvoj lik naslućujem u prvoj kafi
snagom misli sve je moguće
sklopim dlanove i krijem te
utapam se u tvoje želje
mokrim mislima
islikavam još jedan akvarel
na tvojim ledjima
kao retrogradna kraljica sjevernih čvorova
osvićem josh jednom u tvojim snovima ...


angel for M.S






Noćas te praznina progoni
tihim šapatom ponoć ti se nudi
u par riječi rasutih u etar
u obrisima lažne spoznaje
gdje sve počinje i nestaje
Fali ti ...
sve i ništa
poneka laž još zablista u tami
poneki dodir još naslutiš
između jave i sna
još jednom se probudiš
između vrha i dna
još jednom se pomoliš
da bude tu kad se umoriš
kad ti tišina zatvori oči
kad te zagrizu hladne noći
a jutro ti se nasmije u lice
Brisaćeš njen trag tuđim usnama
lagaćeš sebe da nije voljela
da je bila još jedna od mnogih
loša muza pjesnicima ljubavi
lažna slika tvoje prošlosti
ogledalo tvoje konačnosti
Faliće ti ...
baš onakva kakva je bila
kao vino
slatka i opora
lažna i nedodirljiva
jedno kišno jutro što klizi među tvojim prstima
pijesak koji se rasipa pred tvojim očima
još jedna spoznaja tvojih nemira
Faliće ti ...
modra svitanja u njenim očima
rasute perle njenih osmjeha
one duge kiše u jesenjim noćima
i jedno dječije `čuvaj me`
...

for M.S.









… jutro me uvijek dočeka nespremu
još jedno svitanje kao okov i laž
tijelo se izvije u blagi luk
pod posteljom od sna
još jedan zvuk
jecaj i strah što nisi tu
što te neću čuti kao uzdišeš
za nekim danima što dolaze
praznim i sivim bez nas
Padaju neke dosadne kiše
i svaka kap na staklima piše
čudne sonete satkane od sna
Priču u kojoj smo ti i ja
dva anđela ili đavola
koga se to još tiče
sve dok te moje oči u bunilu traže
i nema onih što na tebe liče
ni onog pogleda zbunjenog jelena
ni onih usana koje bih ljubila
nema ničega
samo san da će jednom svanuti dan
tu na tvom ramenu
u nekom drugom vremenu
kao srna gonjena
izmedju dva sjećanja
još jedna rima u mojim pjesmama …


for my baby






...moja ljubav je ogledalo svih tvojih želja
Potražiš mene u sebi svaki put
kad te uplaši tjeskoba prolaznosti i čežnje,
kad zvijeri u tebi požele paganski dodir.
Udahneš nemir i pratiš tragove
izgubljenih divljih vjetrova.
Zaboraviš zaborav i zagrizeš jače,
zariješ nokte u moje snove,
kao talas kroz mene prodireš ...
Misli u agoniji bolne postanu ...
na vlažnim usnama uvijek ostanu
one slatke i opore slutnje
sjećanja na neke davne ćutnje
i jedno jutro sanjivo i sneno ...


for my angel






Sjetićeš se ...
jedne noći u tišini kišnih ulica
nekog nepoznatog grada ...
Pomislićeš na sva uzaludna traganja
na razbijena ogledala
i tuđi odraz u njima ...
Sjetićeš se svih onih lutanja u prazno
skinutih haljina
na pogrešnim krevetima ...
Sjetićeš se jednog anđela
jedne hladne i neobične zime
prošaputaćeš njeno ime
i nestati u tom čudnom
svijetu tišine...


for my angel







Ogoljena sujeta još se nadvija nad nama
krade i onaj posljednji uzdah za kraj
šapuće neku odu proljeću
uz jeku dalekih fanfara
U ustima topi se
gorak ukus gluposti
Ljubav rođena iz patnje
odlazi ivicom ponora
na mjesto gdje privid
zasljepljuje svojom magijom
gdje se ruše sve granice razuma
tamo gde odlaze anđeli kajanja
Dodirni moj svijet i slaži me
da sam još tvoja plesačica na vjetru
Sačuvaj toplinu mojih riječi
jer umorne usne samo tišinom govore
Podigni zidove hiljadu godina duge
zarobi me u ram prošlosti
zaboravi na svoje juče i odlazi ...


for M.S
















Nije u pitanju providna tajna koju verglaju jevandjelja:
Ljubi svet!
U meni je ogledalo svih ljubavi.
I nije stvar u tome da li sam nov ili star,
No uzbuna bela kao cvet:
Postići harmoniju čije se munje ukrštaju preko našeg neba.

Ovde sve poetike poniru kao ljubičaste magle:
Kada će jednom potonuti tiranije
I sutonima svih ljudskih beda zardjati noževi naših snova?

Svirepu stvarnost dočarati u ovoj niziji,
U kojoj ljudske baruštine truju sve horizonte.
I ovde moja vera krvari kao rana!

Smej se!
Plači!

Nek struje vode!
Nek se raduju putnici!
I nek bude blagoslovena zemlja!
Iz nasih vrtoglavica dunuce orkani.


Kao prašnike ruža vetrovi će doneti daleka budjenja.
Zašto onda da budemo tesni kao grobnice?
Želiš Semiramidine vrtova koji se nišu izmedju neba i zemlje,
Izmedju svih pojmova o snu i javi,
I kao upaljen kreč muči te jedini san
Da se udaviš u belini života...

Na ovim drumovima, u ljubavima tražimo isceljenje.
Hej, buducnosti! Ako zaista nikada ne umireš,
U maramicu pretvori moje bdenje
Srce da mi ne prozebe!
Kao da hodam izmedju upaljenih jablanova.
Nemoguce je zamisliti buducnost izvan oblika beskrajne dobrote.
Meke kao trava.


Hodnici ljubavi su najtrijumfalnije kapije.

Pogledaj kako kiše ljube zemlju,
Kako je snegovi pokrivaju!
Pogledaj kako se lišće priljubljuje uz oblake
I u belom cvetu kako spokojno spava leptir.

Telom i ekstazama pokrijmo ljubav i korake.

Nijedna mudrost nam ne može dočarati lik ljubavne noći u krevetu.
Ostavimo tu magiju deci da osete.
Ima li veće dobrote no biti voljen od nepoznatog?
Primati ljubav kao kolajne!
Tako čovek jedino zaboravlja na prolaznost.

Spavati sa svojim požarom u grubim čaršavima
S večeri gledati kako se podiže most na Savi,
Pod njim se obale stapaju u poljubac,
I ja se tako stapam mostom nade sa Marijom.

Marija!
Pod nama gori zemlja!
Nebo plamti više nas!
U ovoj noći su tvoja usta kao izvor!
U ovoj noći najmirisnije trave su tvoje kose!
U ovoj noći jedino žubori tvoja krv!
Marija!
Ugasi lampu...
Marija!
U ogledalu tvoja košulja spava.
Marija! zašto me srce boli?

Obecavam ti da necu piti!
Marija! sve se vino na čaršav tvoje duše proli!
Obecavam ti... piću iz tvog srca,
Da me nikad više glava ne zaboli.

Živim samo za ljubav i njenu zastavu visoko držim u ruci.
Svih sam se mudrosti napio samo za taj pojam.
Kao besno pseto gotov sam svakog da ujedem za srce,
Jer nijedna rana lepše ne cveta na drugom delu tela.

Marija!
Reči si mrtve čaure lišća što sa jasika pada u oktobarske dane.
Samo reč ljubav gori kao sveta vatra koja se nikada ne gasi.
Buktinja je ta na mojim grudima
Ja ću od nje sagoreti, Marija!
Ja ću od nje umreti, Marija!
Ljubav, Marija!
Njom se oprašta na giljotini!
U ime njeno nož se uvlaci u korice!
Ona ulepšava drumove i za nju se podižu balkoni!

Ljubav, Marija!
Ona je stvorila zastave koje se čuvaju kao relikvije
I zbog toga je crvene boje!
I ja sam zbog nje u tvoje meso zario srce.
Ljubav, Marija!
Ljubav!
Ljubav!

Zašto putuju brodovi?
Zašto se u nebo nebo dižu balkoni?
Kuda to hukte zmijski vozovi?
I za koga cvetaju beladonije?
O, Marija! Šta briše sve naše podlosti,
Prevazilazeći i agonije?

Veliki moj druže!
Samo su na ovom svetu božanski putevi ljubavi
I zbog toga toplo sanjam život kao na zvezdama.
Samo zbog toga sam gotov da se udavim u svacijoj suzi
I nikad da ne budem ništa,
Da iščeznem o pepelu njenog opraštanja.







Ljubavi moja

Ljubavi moja. Tražim te ponovo
tamo gdje sve prestaje: u jednom trenu
između snijega što pada i vatre umirućeg
na tvome licu, ispod tvoje haljine,
u zraku koji izgovaraš.

Amor mio. Nema imena koje ti ne pripada:
tu je kišno ljeto, godina, grana trešnje,
tu je tvoje tijelo od voska na kome je more
ostavilo svoj sjenoviti kriz. Gorčina,

prazno nebo, tjeskoba, lude riječi
na koje ne pristajem dok silazim
između tvojih ruku i tražim
nagi plač što ispunjava moja usta.

Ljubavi moja, uzdrhtala na kiši, ona
koja spava na mojoj postelji, prekrivena
mojom rukom, ona koja ne razlikuje više
to što sam stvorio i to što me napušta.

I moju žeđ sa tragovima bezumne soli.

Z.G







Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati
kada u nama bude
već mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kiša
i kada me možda više neće biti
da li ćeš ponekad zaplakati noću
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
na sva ona mjesta koja ćeš pamtiti
po našoj nježnosti
i ljubav u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ćeš ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeća
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetiš još jednom dodir mog dlana
kad me više možda neće biti
a sve će biti kao prije
i ona rijeka
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ćeš me ipak zaboraviti
u predahu dvije ljubavi
a znaš da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljećima

Ž.K.






Evo koliko te tražim:
kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi,
u mojoj glavi bez svjetla.

Evo koliko te želim:
kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i
odakle smrt ne silazi.

P.N.





Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se