nož

12 lipanj 2012

Padali su meci ko kiša s neba , okrenem se i ne znam gdje sam .
Bunker je lijevo , ja sam na sredini .
O bože zar opet treba da trčim , ne da mi se . Opet nešto u meni vrišti , opet neko u mojoj glavi viće " nikad ne odustaj , ma koliko gadno bilo"
Trgnem se i poćmem trčati , gledajući trupla na zemlji , gazeći nogama po njima kao da mi je zadnji dan u životu !
Bježi i gazi !
Tek tad kad ne znaš gdje bježiš prolaze ti slike kroz glavu , jedna ti ostaje upečatljiva jer ne znaš što znači ! Ostala mi je slika Ane kad sam ju pokušala ugušit da ne hrče , stavila sam joj jastuk preko glave i stisla , kad je počela rukama lamatat makla sam jastuk i njoj je iz nosa počela krv šikljat ko nikada .
Te sam noći dobila batina ko mali mujo .
Ali ni sama ne znam zašto mi je to u glavi , možda se samo tako osjećam , kao da me netko guši.
Trčim i dalje i pitam se jesam li sve napravila u životu , nisam ! Nisam im rekla da ih volim . Nikada .
Otiču a nikad neće znat ! To je ta pretplata na tugu prvi red otkako se rodiš .
Još malo i bunker .
Sunce je zasjalo , sve ce biti dobro , sunce sije .
ulazim u bunker , ah spašena sam .
iza mene se stvori netko i prisloni mi nož na vrat i povuče držeći me za glavu .

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se