Zvala sam Marinu, Marina vrati se, Marina dođi po mene , molim te !
Marine nije bilo nigdje, pala je noć i kroz mali prozor te tamne sobe vidjelo se samo ponoćno sunce punog oblika , odanost i vjernost što ti znaći sa 7 godina! Marine nema ! Tama je preplavila sobu , otvaraju se vrata , srce mi počinje ubrzano lupati , počinje opet onaj stari osječaj , preznojavanje , ruke mi se tresu , dok pogledmo pratim vrata , već znam tko će kroz njih ući i nije mi svejedno !
Kada sklopim oći , pravim se da ne vidim ništa ! Bolje da ne vidim , mozak počinje da reagira !
Opet isti san ,kao nekad zato i prekinem sanjati ...
Nema Marine , Marina pazi preko ceste ! s tom misli sam se jutros probudila!

(Marina je moja majka , tako sam ju zvala iako se tako ne zove !)

[/IMG]

Uploaded with ImageShack.us