I have sprayed you into my eyes

31 siječanj 2017

Ne znam jesam li ikad vjerovala u ovakve situacije, događaje, pojave? Mislim da ne. Da preskočim dugi uvod u priču, prilično sam sigurna da mi se desilo ono što obični ljudi zovu ''ljubav na prvi pogled'' :fuj: :bljak:.

Međutim, ja nisam običan ljud. Mi nismo obični ljudi, mi smo unicorni (kako ja volim zvati sebe i slične sebi). Što su unicorni? To je moja izmišljena kategorija ljudi koji nisu s ovog svijeta, najčešće umjetničke duše s velikom boli u sebi. Nose je svugdje, a ako je na trenutak zaborave postane neprirodno i usudim se reći - dosadno. To su ljudi koji nemaju vremena za stvari bez duše, nemaju vremena za komercijalu i nemaju vremena za obično i uobičajeno. Takvi su, nisu to tražili niti to postali. Oduvijek su tražili svoje mjesto pod suncem i teško ga nalazili. Možda su se i uspjeli na kratko uklopiti u osnovnoj školi, ali nikad nije bilo dovoljno. Oni previše razmišljaju i previše analiziraju. Apstraktni su. Nadasve su dragi (da, jesu), prihvatljivi, tolerantni i šire ljubav koja im nije često uzvraćena u željenom obliku. Jako su romantični, ali ne na glas i ne na prvu. Naime, velika većina unicorna vjeruje u spike o srodnim dušama, bezuvjetnoj ljubavi, Romea i Juliju, i spremni su proći ekvator pješke za osobu koju zavole. Ne želim generalizirati, ali čini mi se kako se većina nas jako jako boji makar probati. Treba nam duže vrijeme da bi se nekome dali potpuno. Ako se desi, postajemo patetični i nekad posesivni. (filmske priče ovo ono).

Nazvat ću je Taro, kako joj ne bi bilo previše neugodno čitati o sebi ako se to ikad desi. Pošto imam veliku potrebu ispljunuti svoje misli u tekst, i iskreno jako sam uplašena ovo uopće objaviti na javno mjesto, pisati ću o njoj. Između ostalog - ovaj blog će mi služiti prije svega kao ispušni ventil kako ne bi svakodnevno cvilidretarski gnjavila najbolje prijatelje.
Taro mi se desila prije nekoliko mjeseci. Ne znam da li se ikome još dogodilo da sretne stranca kojeg poznaje. Ne u smislu ''joj, poznat si mi od nekud''. Više kao ''razumijem te od glave do pete, znam tko si iz deset prošlih života i deset slijedećih. Iako te prvi put vidim, hah!''
Naravno, to je nešto što se ne govori na glas jer eto, osoba bi valjda pobjegla iste sekunde. Ja sam Taro samo gledala. Znala sam već sve što sam trebala znati. Bilo je jako jako jako čudno, malo strašno čak. Iste sekunde sam znala da počinje neko sranje.
Bila je prekrasna, čudna, drugačija, tiha, malena, apstraktna, posebna. Najposebnija ikad. Zaključila sam da me vjerojatno samo uzela činjenica kako je zanimljiva - jer ja volim zanimljive nedokučive stvari/ljude. Volim kad trebam mozgati i tražiti. Ušla je u prostoriju s tom svojom kosom preko pola lica, sramežljivo a opet nekako hrabro i odlučno. Nisam mogla ništa osim gledati u nju ko tele, pa sam to i radila. I osjećala se blesavo, kao da imam 12 godina. Ali nije mi smetala ta 'blesavost' niti malo. Baš je bilo divno osjetiti nešto tako stvarno nakon sto godina ničeg, nakon sto godina nule. YAY i NAY! u isto vrijeme su me zbunili, uplašili i napunili me adrenalinom; i tu je počela priča o Taro.

Oznake: pria, ljubav, romantika, fuj, real story, život

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se