Sebičnošću se jedemo
Kako ni najgladniji strvinari svoj plijen
U drugima gledamo samo sebe
Jer drukčije ne razumijemo.

Čujemo samo ono što želimo čuti.
I glumimo sreću.

Nismo li najljepši kad se smijemo?

Spotičemo se o tuđe korake
I gazimo bez ijednog 'oprosti'
Smatramo se odraslima
A volimo se nazivati djecom.
Simpatično, nije li?
Zapravo nepomično stojimo.
Nije li?




Apetit bivanja velikim ljudima
Svejedno smo nazivani prašinom bivših generacija
Velike oči na tuđe sramote
Strah od sagledanja vlastitog sebe
Učene riječi u situaciji nadmoći
I jetki bijeg od velikog zalogaja
Zagrljaji bez dodira
I razgovori bez riječi
Neispisane poruke
I glasna šaputanja
Glas bez boje
I pogled prijekora

Definicija stvarnosti?
Ili ima još?

Topim neoprezno halave dane u keramičku šalicu
Ne bune se.
Dani suza gutaju dane smijeha
Kao da su bili tek odjek tuđeg života
A krv opet ne miruje
Svojeglava i sebična krv.
Na čiju stranu stati
Kome pokloniti preostalu mene ?




Kosu uredno vežem crvenom vrpcom
Ledena stopala ne dišu u tek kupljenim cipelama
Puderom boje zime sakrivam neprospavane noći
Sve ono što sam imala stalo je u džep
Sve ono što sam izgubila ostavljam u prašini svoje sobe
Sve ono što nikad neću imati
Čuvam kao zlato
Čuvam za crni humor
Čuvam za sliku svog života.
Odlazim.

i zaboravljam miris tvoje kože
kao da mi nikad nisi dopustio da dio mene bude
i zaboravljam tvoj glas
kao da noćima mojim žilama nije tekao
i zaboravljam tvoje riječi
kao da su samo jeka maglene prošlosti



(prekidam nezačarani krug)

i zaboravljam dodire tvojih usana
kao da sam odjednom tupa na dodire
zaboravljam i tvoje laži
za slučaj da se jednoga dana ponovno sretnemo

koračamo bosonoge ispucalom zemljom
gorčinu nezašećerenih kava poznajemo kao slatku
mirisi jeftinih ruževa naših majki
miješaju se s aromom ukradenih cigareta
glazba već zaboravljenih godina
ne zabrinjavaju nas tišine već ispričanih priča
pričamo si želje neprospavanih Snova
dim u očima ne oslobađa mjesto Suzama




pljujemo po NJima, NJemu, NJoj, po Sebi i Nama
kao da nismo svi Isti
samo smijeh
još uvijek naivan
..jer jednog dana..
oh.. nije li to ironično

Pobijelit će čokolada
Kose ispucat će vrhovi
Sjećanja će promijeniti okus
kave talog će se sasušiti




Ali ja se neću smiriti

Pank kao moj način.
Način zatvaranja oči pred Boli.
A opet tolika sloboda i široke zjenice.
Lupa mi pank i osjećam ga svom svojom 'ja'
onako kao što ništa drugo ne mogu osjetiti.
Ništa toliko sigurno ne uspijeva dospjeti do mene.
I onda cijela ta 'ja' sam do Kože.
A onda opet tek zrnce prašine na margini svoga tijela.
odbačeno i nevidljivo.








I zato napuštam ovaj svijet gdje je sve po Vašem. Po Tvom.
Jer volim bit do kože. Onda postojim.