Neće grom u koprive...

al 'oće u stabla (i to mnoga...)


Eto, nađoh nedavno jednu knjigu koja ulazi u okvir mog studija, pa rekoh - da napišem nekoliko crtica i vratim se originalnoj tematici ovog bloga (u zadnje vrijeme ispada da sam gora od one "supertrudnice" Uršule Tolj... no ne bojte se...hehe... that's just the beginning).
Dakle, riječ je o knjizi Tome Vinšćaka - "Vjerovanja o drveću u Hrvata" u kojoj je autor marljivo prikupljao informacije o vjerovanjima vezanim uz pojedine vrste drveća u ovim našim krajevima, tipologizirao ih, klasificirao...
I zbilja - riječ je o vrlo zanimljivoj knjižici u kojoj autor s narodnim vjerovanjima o fenomenima vezanim za drveće povlači paralele s raznim mitološkim pričama, kako slavenskim, tako i s ostalim europskim mitologijama...
Meni je posebno bilo zanimljivo poglavlje "Drveće u koje rado udara grom" u kojem su, na osnovi iskustava i predaja od svojih starih, kazivači (ljudi iz naroda, uglavnom) pripovijedali autoru pod koja stabla se ne bi trebalo sklanjati kad počne pljuštati...

Hrast - Grci, Rimljani, Skandinavci, pa i Hrvati u davno su doba vjerovali da je hrast povezan s jednim od najviših božanstava njihovog božanskog panteona (u našem slučaju s Perunom - gromovnikom) pa je onda kao logično da grom najčešće udara u hrast. Najstariji zapis o tome imamo u Zoranićevim "Planinama" (1536.), a spominje i graktanje vrane s lijeve strane hrasta koje pretkazuje nadolazeće zlo i udaranje groma u hrast... brrrr....

Od ostalih stabala u koje 'oće grom tu su: trešnja, smreka, kruška, ariš, oskoruša, orah, bor, jela, jasika, kesten... (quite many, ha?)
Ustvari i nije ostalo puno mjesta pod koje se možemo skloniti za vrijeme nenadanih pljuskova, ali ima ih nekolicina: lijeska, joha, vrba, lipa, bukva, grab, maslina i breza.
I za svako to stablo pojedinačno stoji opis zašto je to tako (iz narodnih pripovijetki, dakako)... no nećemo maratonske postove.

A i tko još vjeruje u narodne tlapnje... :D