...tek tako uz put...
05.06.2004., subota
Želja za životom
|
“Dijete nije toliko tjelesna materijalizacija ljudskog bića koliko nešto što već imaš u sebi: osnova osvjetljenja njegova puta tvojim iskustvom. Zamisli ne samo fizičku nego i mentalnu pratnju kojom ćeš ga voditi.” ( Masini) Stvoreni smo za život, ne samo da ga živimo nego i darujemo. Tu želju i instinkt za sebedarivanjem i darivanjem samog dara života nosimo već u sebi od samih početaka čovječanstva iako je nismo imali uvijek tako lucidno posvješćenu razumom. No čovjek ju je oduvijek nosio u srcu; i ta su mu želja i poriv tekle žilama pomiješane krvlju i bile su dar od bogova. Danas te emocije možemo izraziti i jezikom i umjetnošću, ali srce uvijek ostaje centar koji prima i prenosi taj osnovni poriv. Koji se još čovjek ne razniježi kada vidi maleno dijete? Koji se još čovjek ne razniježi kada vidi mlade roditelje koji naprosto uživaju u životu kojeg su donijeli na ovu “livadu” da nastavi živjeti jedan dio njih dok drugi pomalo stari. No, koji se čovjek ne razniježi kada vidi starije koji uživaju u svojoj unučadi? Nije li to ostvarenje želje za darivanjem? Jest, ali… …“Lijepo je to, no to je nažalost samo idealna strane medalje”- reći će netko. “ A bolesti? A poteškoće?” Upravo me to pitanje navelo na ovo razmišljanje, pitanje jedne majke čije novorođeno dijete je bolesno. Teško joj je, boji se života i budućnosti jer je možda oćekuje bol, bol koja će otvoriti ranu i neće dozvoliti da zacijeli. Ali ona se nada i vjeruje u čudo života, upravo u čudo koje se dogodilo samim nejgovim novim rađanjem. Ona se nada novome darivanju iako ono možda donosi i patnju nestajanja. Ona želi život, ona želi svoje dijete, jer je ono materijalizacija i posvješćivanje njezine želje za životom koju je pohraila duboko u sebi. Ona mu želi prenijeti to iskustvo i ne želi se predavati. A mi? Koliko mi života načetih bolju poznajemo i susrećemo? I pitamo se možemo li kako pomoći osim bespomoćnog “zurenja” u krutu realnost i sažaljenja pogođenih strahom i nestajanjem? Možemo neprestano darovati život “mentalnom” pratnjom: možemo željeti život i nadati se, željeti i nadati se…. jer sumnju i prezir može bez muke “darovati” svatko: ali to nije izvorni poriv u čovjeku. On se kristalizira jedino u želji za životom. |
- 00:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Ako će te zanimati tematika...
Razmišljanja, varijacije na temu.
Poticaj čuđenju
Naučeno- može biti lako zaboravljeno. Proživljeno- postaje sastavnicom egzistencije. U zemlji duha ne možeš putovati u svjetlu tuđe svjetiljke. Ti bi htio posuditi moju. Radije ću te naučiti kako ćeš napraviti svoju vlastitu (de Mello). Stvari shvaćaj iznutra. Ne zadržavaj se na formi. Slika jutarnjeg sunca u kaplji rose nije manja od sunca. Odraz života u vašoj duši nije manji od života samog (Gibran). Život ne nestaje nego se mijenja. Ne započinji današnji dan jučerašnjim krhotinama. Žabi na dnu bunara nebo nije veliko. Religija je ili ljubav prema Apsolutnom Dobru kao i svim Njegovim stvorenjima ili nije ništa. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||