web counter Road to perdition - ...tek tako uz put... - Blog.hr


Ne znam tko- ili što- je postavio pitanje. Ne znam ni kad je pitanje postavljeno. Ne znam odgovaram li. Međutim, jednom sam odgovorio s "da" nekomu-ili nečemu. Od toga trenutka seže sigurnost da je egzistencija smislena te da stoga moj život- u posluhu- ima smisao i cilj.

...tek tako uz put...

03.06.2004., četvrtak

Road to perdition

" Shvatio sam u tom trenutku kako je jedini strah mog oca bio taj da njegov sin ne bi slijedio njegov put. I to je bio uistinu posljednji put da sam u ruke uzeo pištolj.
Svi vjeruju da sam odrastao na jednoj farmi. I možda je to na neki način i istina.
No, onome tko me pita je li Michael Sullivan bio odlična osoba ili je samo ponekad pokazivao znakove dobrote ja uvijek dajem isti odgovor: Bio je moj otac."...- posljednje riječi iz filma "Road to perdition" koji je otprilike prije godinu i pol igrao po svjetskim kino-platnima. Izgovorio ih je sin plaćenog ubojice koji je na taj način zarađivao za život svoje obitelji. Mali je već od samih svojih početaka srasao s tom činjenicom, posebno nakon što su mu osvetnici ubili majku i brata. Sudbina ga je tako dodijelila ocu i njegovu "zanimanju". No samo na kratko, jer i otac nedugo zatim završava svoj život.
Mi ljudi rijetko cijenimo roditelje i obitelj dok su oni uz nas. Sve je tako "normalno". I malo pomalo usuđujemo se iskazivati im svoje nezadovoljstvo stavljajući sebe u centar zbivanja i na tron umišljenog "ego-kraljevstva".
Ali kada te osobe nestanu iz tvog života nestaje idile igre, radosti i plesa oko tvoje osi, i on nas počinje učiti što on zapravo jest: borba za opstanak, preživljavanje, pravdu i malo ljubavi. Sasvim lagano ali sigurno primjećuješ nedostatak dijela tebe samoga. Nema ga više, otišao je u nepovrat. I pokušavaš ga dozvati iz tog nepovrata, ali sve se svodi samo na san: sanjaš njihove savjete, njihov smijeh, njihove geste, ma zapravo sitnice koje izgrađuju život; sitnice koje nisi bio u stanju cijeniti prije. I kad se probudiš, poželiš čuti njihovo disanje iz susjedne sobe, ali ostaje tišina...
I život te na taj način uči cijeniti i razumijeti njihove ciljeve i sredstva koja, istina, nisu uvijek bila savršena, ali nikako promašena: služila su životu, ne samo osobnom nego i njihovih dragih. Željeli su živjeti i davati život u nasljedstvo.
Ovo razmišljenje posvećujem svojim dragima koji su bili sa mnom a sad ih nema;
posvećujem ga i tvojim dragim nestalima, dragi prijatelju.
Ne bih njihov život nazvao "road to perdition" nego bih s Oliverom zapjevao:
"Oprosti mi, pape, sve te grube riči. I moj život sada na tvoj život sliči. Oprosti mi, pape, sad razumin tebe: gledam tvoju sliku gledajući sebe."

Uljepšajmo svojim roditeljima večer njihova života,
kao što su oni uljepšali zoru našega.

- 01:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< lipanj, 2004 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Ako će te zanimati tematika...
Razmišljanja, varijacije na temu.
Poticaj čuđenju
Naučeno- može biti lako zaboravljeno.
Proživljeno- postaje sastavnicom egzistencije.


U zemlji duha ne možeš putovati u svjetlu tuđe svjetiljke. Ti bi htio posuditi moju.
Radije ću te naučiti kako ćeš napraviti svoju vlastitu (de Mello).

Stvari shvaćaj iznutra. Ne zadržavaj se na formi.

Slika jutarnjeg sunca u kaplji rose nije manja od sunca. Odraz života u vašoj duši nije manji od života samog (Gibran).

Život ne nestaje nego se mijenja.

Ne započinji današnji dan jučerašnjim krhotinama.

Žabi na dnu bunara nebo nije veliko.

Religija je ili ljubav prema Apsolutnom Dobru kao i svim Njegovim stvorenjima ili nije ništa.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se