Govoriš u njezino Ime:
Tišina u vlastitim ili drugim ustima. – Razmišljaš o toj rečenici cijeli dan.
Na kraju dana, točnije, predvečer kad se on vraća s posla, nalazi te pred televizijom. Prestala si čitati. Gledaš film na televiziji. Nevjerojatna ti činjenica da su film Kuka baš danas pustili na tv-u. Jedeš ogromne količine kokica. Fino ti je. Prolazi ti kroz glavu misao – Zašto sve bajke na ovom svijetu moraju imati sretan kraj? Da li se nešto što je završeno uopće može smatrati sretnim krajem? No, ne zadržavaš se dugo na toj misli. Previše si se opustila danas i dobro se osjećaš u vlastitoj koži da bi pala na udarac jedne, kako bi ti on rekao da mu se da, ali mu se kao i uvijek ne da: 'tipično-tvoje-komplicirano-pesimistično-negativno-banalne misli'. Na trenutak ti se čini kao da ti neki glas šapuće na uho: Bajka u kojoj ste ti i on, muž i žena, večeras se neće okončati. Vi ćete još neko vrijeme živjeti zajedno, pa stoga je i logično očekivati da i sam ishod ove večeri neće biti tipičan happy end. Za to još ima vremena. U međuvremenu vas čekaju još mnogobrojne bračne trzavice. Gledaj film – kažeš sama sebi ne bi li prekinula monolog nepoznatog glasnika. Naravno kažeš to toliko tiho, da te on kao i uvijek ne može čuti.
On je premoren, pomalo čangrizav, onako na svoj način, samo kako to on umije. Imao je loš dan. Ne kaže ti to. Ali ti vidiš to u djeliću sekunde kada izmijenite poglede dok razmjenjujete uobičajenih nekoliko rečenica kao i svaku večer. Skinuo je cipele i jaknu, sjeo pokraj tebe na sofu. Ti si mu rekla da nisi ništa pripremila za večeru. Ako je gladan nek' sam sebi nešto spravi. Nisi ga gledala dok si mu to govorila. Gledala si u televizijski ekran. Jedna od tebi najdražih scena upravo se odvijala. Stari Petar Pan pronalazi svoj mali brlog i napokon shvaća da on ipak jest Petar Pan. To se ne može propustiti. Njemu je taj film glup. On, zijevnuvši, naravno a da pri tom ne pokrije rukom svoje širom rastvorene čeljusti, kaže ti da ide spavati. Ustaje i odlazi. Ti mu ništa na to ne kažeš. Znaš da bi mogla otići za njim. Mogla bi leći pokraj njega. Ionako se cijeli dan nisi skinula iz pidžame. Mogla bi leći pokraj njega, pomilovati ga, poljubiti, možda čak i zagrliti. Mogla bi tražiti od njega da ti priča, da izbaci jal iz sebe. Ali nećeš to učiniti. Vrlo dobro znaš da ti se to, jednostavno, ne da, bar ne ovaj dan, ovu večer. Umjesto da odeš u krevet, radije ostaješ sa izgubljenim dječacima i ostarjelim Petrom Panom. Nakon kokica dolazi na red i sladoled. Nažalost kad dođe vrijeme za spavanje, imat ćeš problema. Boljet će te želudac. No, na to si mogla misliti prije nego što si se počela prejedati slatkim delicijama. Sad ćeš ponovno zaspati tek u rane jutarnje sate kad bi, da živiš na selu, pijetlovi kukurijekali, no ti živiš u gradu, i ti ćeš zaspati uz zvukove prvih tramvaja i eventualno vrištanje svraka koje su se u posljednje vrijeme nakotile u susjedovom vrtu, nevažno. Zaspat ćeš sa sviješću da iritantan zvuk kazaljke sata u vašoj spavaćoj sobi treba što prije nekako eliminirati. Ujutro ćeš, dakako, opet zaboraviti izvaditi bateriju iz sata. Sjetit ćeš se toga tek idući put kad te bude gnjavila nesanica. No, neće ta večer tako loše završiti. Usnut ćeš tu večer lijep san. Sanjat ćeš da si Wendy, a da Petar ipak nije odrastao muškarac. Prije buđenja, Petar će ti pokloniti naprstnjak. Probudit ćeš se radosna. I taj dan zbilja ćeš se pozabaviti svojim bilješkama. Napokon ćeš sjesti i početi pisati članak o *** 25.10.2006. u 00:23 | 2 Komentara | Print | # | ^
