Igorritza`s Music Page

nedjelja, 09.08.2009.

REVIEW - Industrija w/ John Digweed@Monvi, Rovinj, 08.08.2009.

LINE UP:

Amphitheatre

JOHN DIGWEED (UK)

Lemon Inc
Alen Sforzina (I)
Mark Ash
Seraphim Codex & Bebetto


The Temple

Eddie F ( SLO )


XXL
Nino Rex
Sir Jane

Govoriti o hrvatskoj Industriji u pravilu prestavlja cisto gubljenje vremena i potpuno bespotrebno trosenje glasnih organa ili uređaja za tipkanje, pa moram priznati da se osjecam pocascenim sto cu uciniti odmak od navedenog i svrsishodno potrositi resurse pisuci o nasoj Industriji u pozitivnom kontekstu u doba Recesije, uz napomenu da se ne radi o znanstveno-fantasticnom tekstu.

Cak niti cinjenica da se ovdje ne radi o posrnulom dijelu hrvatskog gospodarstva, nego o drugom izdanju party serijala u rovinjskom Monvi centru, ne umanjuje jacinu ove iznimke, barem kad je rijec o dojmu stecenom nakon citanja uvodne recenice. U situaciji kad su veliki i pozitivni pomaci nesto sto se ne dogada ni drugima, a kamoli nama, i male su stvari poput jedne recenice ili jedne lijepe veceri dragocjene, bez kompliciranja o nevaznim detaljima poput pravovaljanog znacenja onoga o cemu se tu, zapravo, radi.

Stoga, na stranu sa nasom nacionalnom sramotom i pozabavimo se ovom uspjesnom Industrijom, ma koja ona bila.

Malo je reci da je cinjenica da je sinocnji izlet u Monvi jedini event koji sam posjetio i koji cu posjetiti ovo ljeto iznenadujuca. Prije godinu ili dvije takvo sto bih smatrao iznimno losom salom, smijesnim pokusajem provokacije ili izrazito losim poznavanjem navika i obicaja pisca ovog reviewa, no danas prestavlja zalosno cinjenicno stanje. Puno je razloga koji su doveli do ovako neocekivanog momenta mog zivota, no ovaj cu ih put preskociti, jer se radi o kolicini materijala dostatnoj za poseban pisani osvrt, te cu, znajuci da ste obogaceni novom informacijom, nastaviti sa pisanjem ( iskljucivo ) mog osvrta na drugu po redu Industriju.

Image Hosted by ImageShack.us


Nakon proslogodinjeg gostovanja veseljaka iz SOS-a, trojca koji cine Desyn Masiello, Omid 16B i Demy, ove su godine organizatori odlucili ne samo nadmasiti i dovesti jaceg headlinera, nego su beskompromisno napali teskom artiljerijom i doveli Johna Digweeda, jednog od dvojice najvecih. Vrlo je izlizana fraza o legendarnosti pojedinog artista, o statusu " godfathera " ili " pionira " odredenog zanra ili njegovoj vrijednosti u globalnom smislu i cesto su zlorabljene i svakojako interpretirane u svrhu obmane neupucenog dijela publike, pa njihovu upotrebu maksimalno izbjegavam. U ovom se slucaju ne moram niti truditi baviti izbjegavanjem, jer sam spomen imena i prezimena ovog velikana, cak i izrazito neupucenom ljubitelju elektronike govori sve sto mu treba reci.

Nastup engleske megazvijezde nije bio jedini razlog sto je Monviu pripala cast biti moje jedino party odrediste ovog ljeta; cinjenica da se radi o Amfitetaru, jednoj od top lokacija kad je open air u pitanju, da su garantirani vrhunski audio i video dozivljaj i scenografija, da je ostatak line upa odlicno odabran samo su neki od čimbenika zasto je odlazak na ovaj event bio top pick za svakog, pa tako i za mene ( neprocijenjive privatne razloge odlaska u Istru ne moram ni spominjati ).

Jedino sto je moglo obeshrabriti potencijalnog posjetitelja je, za hrvatske prilike, prilicno paprena cijena od dvjesto kuna. Tocnije, siguran sam da je odredeni dio ekipe izostao zbog financijskog dijela price, no to je u domeni financijske politike organizatora i time nije tema ovog osvrta.

Zanimljiv je dojam koji se stekne priblizavajuci se klubu; najbolje ga je opisati kao " opća nemogucnost ", jer se odnosi na pronalazak parkirnog mjesta na nekoliko stotina metara prije cilja, sto i nije neka novost u nasim turistuckim centrima, ali nemogucnost nalazenja mjesta za sjesti na okolnim zidicima u krugu od par stotina metara, nemogucnost manevriranja kroz masu ljudi po cesti ili nemogucnost zvucne kulise koja dominira u blizini kompleksa, svakako nisu uobicajena slika koju mozete vidjeti na mjestima za izlaske. Pravi mravinjak svih generacija, stilova, nacionalnosti i nebrojenih boca alkoholnih pica, kojje u svom posjedu nema iznimno mali broj ruku.

U samom Monviu takoder guzva, iako puno prirodnija, glazbeni sadrzaji koji zadovoljavaju doslovno sve apetite, u prijevodu, standardna subota navecer u ljetnoj sezoni, koju smo prosli bez nepotrebnog gubljenja vremena, ne bi li se sto prije nasli u sigurnoj oazi, u fizicki odvojenom i naplatnom dijelu centra.

Ulaskom u isti, ponovo smo se da je kasno izlazenje navika koju dosta ekipe rado upraznjava, pa je floor bio tek napola pun ( ili napola prazan, ovisno o interpretaciji subjekta ).

Bojazni da hrvatska i ostala publika nece prepoznati ovo megagostovanje nije bilo, jer je Alen Sforzina, koji je u tom momentu bio iza pulta, imao jos pola sata svirke, a to je dovoljna kolicina vremena za korekciju broja posjetitelja. Organizatori nisu djelili ovaj stav, pa su, vjerojatno zeleci cekati da se floor popuni za nastup Diggersa, njegov nastup pomakli na tri sata iza ponoci, izazivajuci zbunjenost ( i odredene strahove medu ekipom ), ali tako omogucili da John Digweed zatvori vecer, sto je naislo na veliko odobravanje autora ovih redaka.

Slijedom te odluke, na pultu se se trebali naci Lemon i Mark Ash i nastupiti kao dvojac ( osebujnog naziva ), no ipak mi se cini da se na kraju radilo o nesto kracem nastupu Lemona i nesto duzem setu Mark Asha, kojem je tako pripala cast docekati headlinera iza pulta, te publiku fino obraditi, cineci je spremnom za vrhunac veceri.

Cinjenica je da je Mark Ash meni puno bolji u svom house izdanju, nego bilo kojem koje ima tendenciju ka nabijanju, bilo progresivnom, bilo onom sa tech(no) predznakom, pa je tako nocasnji nastup bio solidan, imajuci u vidu omjer navedenih kategorija, uz opasku da je Hermanez - Marrakech (Martinez Big Bad Da Boom Remix) bila savrsen odbir u datom momentu, te da je sam kraj seta, neocekivano u odlicnom deep house tonu, bio prava poslastica i meni osobno novo iskustvo, jer se ne mogu sjetiti da sam cuo takvo sto u okruzju tolikog broja ljudi, na tolikom flooru i na tako mocnom soundu. Kod nas se takva glazba moze cuti ili u malim klubovima ili na " drugom flooru ", sto poucen novim iskustvom, smatram losom strategijom; duboka bas linija i fini zvukovi pokrenuli su floor u jednom zajednickom i brzinom neopterecnom ritmu. Svakako zelim takvo sto dozivjeti na nekom buducem partyu.

Nije odusevljenje bilo jedina posljedica sto je ovakvog kraj Markovog seta; spustanje u dubinu je ujedno znacilo da ce John Digweed svoj set odsvirati ne opterecujuci se onime sto nam je ranije priustio njegov prethodnik, nego da nam zeli ispricati vlastitu pricu, sa svim onim sto ta forma zahtjeva i to na nacin na koji on smatra najboljim za sve one koji se odluce prepustiti njegovom pripovijedanju.

U konkretnom slucaju, to je znacilo da je pred nama trosatna voznja, manje opterecena brzinom ili bass linijom, a vise melodijama i zvukovima. Sve sto je trebalo uciniti bilo je zauzeti vlastitu idealnu poziciju i prepustiti um i tijelo onome sto je vrlo skoro trebalo uslijediti.

Najopcenitiji i najkraci opis onoga sto je uslijedilo bi bio da nam je John Digweed u Monviu predstavio ljetnu inacicu svog prepoznatljivog zvuka, sto je ukratko znacilo sporije dizanje i nesto nizu spicu seta, nesto krace ( zavrsno ) " kopanje ", te opcenito manje špiciranja, a puno vise oslanjanja na kompoziciju.

Krasan melodican intro ( iz nekog razloga mnogima dosadan ), zatim vrlo suptilno dodavanje snage, te izbor stvari koje se nikako nisu razvile do kraja na nacin koji je velik dio floora ocekivao, nego su, naizgled, na pola puta do spice, pocele padati i slabjeti i na taj nacin nisu dozvoljavale flooru da eruptira, nego su ga drzale na radnoj temperaturi i osudile na cekanje, sto je za dio ljudi bilo pomalo frustrirajuce. Meni osobno je to neshvatljivo, jer smatram da je postepenost puno bolji nacin za maksimalan dozivljaj vrhunca nekog nastupa, od direktnog, predvidljivog i nekako jeftinijeg direkntog nabijanja.

Svaka je stvar bila malo mocnija od one prije, te je polaganim, ali sigurnim korakom dizala temperaturu na flooru, a ekipa je sve vise osjecala da se blizi moment vrjunca radnje i da ce se Diggers napokon pokazati svojoj rovokopackoj snazi, no zaboravili su da je John Digweed stari lisac. Odjednom se pocelo osjetiti usporavanje, pa zatim osjetan pad u putanji seta, pa opet nekoliko stepenica gore, pa jedna dole. Nervoza na flooru je pocela rapidno rasti, gomilanje neiskoristene energije je pocelo opasno rasti i sve je nekako mirisalo na moguci raspad sistema.

To nije imalo ni najmanji utjecaj na Digweeda, koji je hladnokrvno manipulirao svakom osobom na flooru, Ta je nezainteresiranost naprosto izludivala.

Jednako je tako ta zainteresiranost imala nevjerojatan utjecaj na floor u momentu kad je on, neocekivano i nicim izazvan, izazvao ekploziju sve te energije na flooru. Erupcija mase ljudi, temperatura daleko u crvenom, zrak na flooru pod neviđenim naletom gornjih ekremiteta punog plesnoj podija Amfiteatra. Općerejversko veselje. Tesko opisivo onome tko nije dozivio, vrlo lako shvatljivo onome tko je imao srecu biti na Industriji.

Malo onog tako karakteristicnog Digweedovkog rolanja, malo progressive trance evergreena, koje je na noge diglo i one za koje sam mislio da je takvo sto nemoguce, pa malo hipnoze i špiciranja uz, za mnoge, trenutno top stvar Alan Fitzpatrick - Reflections, u remixu naseg Petra Dundova, koji je svojom produkcijom, koju krasi iznimna kvaliteta i jos iznimnija posebnost, poceo divovskim koracima grabiti prema svjetskoj eliti. Poslije savrsene Joel Mull - Soursweet ( Petar Dundov remix ) - klik to listen - ili neke od njegovih uradaka poput Sparkling Stars - klik to listen -, Dundov je postao sastavni dio chartova i setova velikog broja DJa, ukljucujuci one velike, ali i one najvece. Reflections ce izaci u rujnu na Bedrocku, kao najbolja potvrda navedenih tvrdnji.

Pred sam kraj, zadovoljavanje onih koji su ostali uskraceni za jedno punokrvno nabijanje sa Dustin Zahn - Stranger To Stability (Len Faki Podium remix), a za kraj vec polako bezvremenska perfekcija Guy J - Lamur (Henry Saiz Remix) - klik to listen -, stvar koja je nakostrijesila svaku dlaku na mom tijelu, stvorila u meni neopisivu kombinaciju osjecaja, zacementirala mi osmijeh na lice i potpuno me zarobila, savrsen zavrsetak, idealan za ono sto nam je John Digweed pokazao te noci.

Nakon treceg slusanja, nakon ovog nastupa, s punim pravom mogu reci: jedan je John Digweed, jedan od dvojice najvecih. Ma sta neki mislili o tome.

Nazalost, mali je floor, odlicnom line up-u unatoc, sanse za pridobiti znacajniju paznju publike uz dogadanja na mainu, bile su, pristojno receno, slabe.

Tako je nastup povratnika nakon poduzeg izbivanja, Eddie F-a, prosao gotovo nezapazeno. Primjetio sam, u nekoliko kracih posjeta Priveu, da se stilski vise primaknuo deep/tech zvuku, sto se meni, iskreno receno, bas i ne svida, iz prostog razloga sto je on oduvijek bio iznimno kvalitetan house DJ, sa jednom svojom posebnoscu i sposobnoscu da cijeli klub digne na noge i stvori fantasticnu atmosferu. Mislim da ce prelaskom u ovaj, danas svepristuni zanr, ta posebnost nestati. Od sveg se srca nadam da sam u krivu.

XXL, u svom standardnom groovey tech izricaju, svoj je nastup odradio pred slabo popunjenim floorom, jednako kao i jedan od najboljih DJa mlade garde, Nino Rex, sto je svakako steta, buduci da sam, prema onome sto sam uspio cuti, potpuno siguran u odlicnu zabavu pred punim florom.

Na eventu se skupilo oko tisuću i dvjesto ljudi do trenutka kad su sve vrata partya otvorila za sve one koji su zeljeli uci i pritom nisu morali financijski reagirati. Osobno mislim da se to dogodilo prerano, jer iako mi je ekonomska situacija kristalno jasna, moje je misljenje da se to dogodilo sat vremena prerano.

Do trenutka prestanka naplate ulaza, ekipa je bila raznolika, pristojna i cini mi se i dobrim dijelom koliko-toliko upoznata s onim sto su dosli cuti. Nakon tog famoznog pocetka slobodnog ulaza, svasta se moglo vidjeti; uglavnom se radilo o ljubiteljima skokova s padobranom, vise ili manje pijanih i vise ili manje obucenih, te onih koji su se cudom cudili onome sto vise i cuju.

Sve u svemu, muzicki savrsen event, Digweed ponovo pokazao zasto je vec godinama tamo gdje je, odlican razglas, odlican vizualni dojam, prekrasan stage, ali popratne stvari su mi pocele ubijati volju za ovakvim nacinom zabave i nekako mi se cini da cu se, ukoliko se neke okolnosti ne promijene, okrenuti nekom drugom nacinu zabave uz elektronsku glazbu. Primjecujem da ima jos ekipe koja slicno razmislja i koja se polako umara od ovakve konzumacije elektronike.

Kao sto to obicno biva, vrijeme ce pokazati kako ce se sve to skupa odraziti na generalnu situaciju, kao i na moju osobnu.

Medutim, postoje i stvari koje su jednostavno neprocijenjive i koje su se iznjedrile iz ovog zivotnog stila. Neopisivost trenutaka koje sam dozivio sa ekipom na afteru, sa jednim vrlo iznenadujucim i neocekivanim light motivom tog istog aftera, te posebnost i jedinstvenost trenutaka provedenih tokom cijelog vikenda s divnim ljudima, za koje bi opisivanje rijecima bilo cisto gubljenje vremena, jer se sve vidi i sve zna i sve razumije bez previse rijeci, ipak daje nadu da postoje odredene ideje i dovoljna kolicina volje, koji bi mogli rezultirati onome cemu ionako zajednicki tezimo. Vidimo se uskoro.

Pozdrav svim videnima, nekim novoupoznatima, etabliranima, a najveci neumornim nosiocima odredenog bocuna, Preslatki.


























- 23:03 - Reci (0) - Tisni - Ukradi