utorak, 29.01.2008.

Držite ono što volite. Nikada ne znate kako će vam biti bez toga.

Došla sam da napišem i ovaj zadnji post. Da se oprostim od onih koje znam samo preko ove žice i ovoga neta. Da, oproštajni post slijedi.
Pitam se zašto? Zato jer nemam više volje, niti vremena, niti koristi od njega. Možda imam i pametnijeg posla od ovoga pisanja koje nikome ništa ne znači. Čemu onda to bezveze? Naći ću nešto pametnije. Možda počnem i ja okolo srati o ljudima. I govoriti neke stvari samo iz dosade. Zašto su ljudi (neki) toliko pokvareni? Zašto ne mogu pustiti druge da uživaju? Da budu sretni. Zar je osoba koja je sretna kriva za to što ti lažljivci nemaju svoj život? Je li ona njih ikada dirala?
Dajte ljudi, uključite mozak, niste glupi. Nitko nije glup. Uključite mozak i otvorite i srce. Možda shvatite do čega vam je u životu, do koga vam je stalo. I probajte to zadržati. Ne preispitujte na sve strane, već probajte samo vjerovati u sebe i svoja osjetila za povjerenje. Ne znam stvarno čemu takve gluposti? Ne znam čemu takva sranja?
Ne vjerujem da ima takvih ljudi. Znam da ih ima, uvijek sam znala, no opet i kada se dogodi to, svejedno ne vjerujem.
Svejedno mi ne ide u glavu.

No znam, da me moji osjećaji ne varaju. Nikada nisu. Uvijek znam na čemu sam i što osjećam. I onda kada volim, onda volim. Ništa cile-mile. I u to sam sigurna. I sada mi je došlo da ovaj post napišem zbrda-zdola. Ne očekujem nijedan komentar. Nikakvo brdo komentara ne tražim od nikoga, samo molim da budete pametni. Nemojte uništavat tuđu sreću, niti dopustiti da vašu netko upropasti. Ponekad je ta sreća ono što vas ispunjava duže vrijeme...
Ono što vam treba. A zar je pošteno to ugrožavati zbog nekih pokvarenih ljudi.
No opet kada kažem pokvaren čovjek, znam da duboko u sebi nije takav. Znam da ima osjećaje, i da će shvatiit što je učinio. Ne očekujem kajanje niti grižnju savjesti, samo neka bude svjestan posljedica što ostaju iza njega.
Eto, nešto me natjeralo da napišem ovo što jesam. Nešto se odnosi na mene, nešto ne. No takva nepravda toliku ljutnju budi u meni da to ne mogu ni opisati. No jedno znam. Sve se vraća. Bude uskoro.
Bome.
I sada bi to bilo to. Nisam otišla na drugi blog istresti svoje riječi. Nisam sakrila svoju ljutnju i bijes. Ne želim to.
I ne da mi se razmišljati o tome da složim jednu normalnu rečenicu.
A sada napuštam ovaj blog nakon dvije godine. Nakon 110 objavljenih posteva. Nakon toliko riječi. Nakon toliko smijeha i suza. No, eto to je to. Nadam se vašoj sreći. Vašem smijehu i uživanju. Držite ono što volite, jer tek kada nešto izgubite shvatite koliko vam je stalo do toga. A onda možda bude kasno, nažalost. Treba znati držati svoju sreću u ruci i uvijek ostati sabran. Razmisliti prije svake stvari što uradite da netko ne ostane povrijeđen, a ponajviše ne gledati samo u svoju korist. Nikada.
Treba biti pametan. Treba voljeti. Iskreno.
Svojim srcem uvijek !

- 12:02 - Tvoje riječi ( 23 komentara) - Tvoj papir - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se