nedjelja, 03.04.2011.

Posljednji pozdrav..

Spremam te tamo gdje te nitko neće moći naći.
Zaključavam te tamo odakle te nitko neće izvući.
Pamtim uspomene mojim očima zabilježene.
Sklapljam ruke da odeš na mjesto koje si zaslužio.
Puštam suze jer te tražim po kući.
Pjevam pjesme koje si nama pjevao.
Teško te puštam jer sam čovjek.

Ali..Čuvam baku kao što si ju ti čitav život čuvao.
Hvala ti na svemu, najdraži..

- 17:51 - Tvoje riječi ( 1 komentara) - Tvoj papir - #

subota, 19.02.2011.

Osnove matematike=osnove života?

Nije život sve što vidiš, nije život sve što osjetiš.
Što je zapravo sve oko nas? Što smo zapravo mi, mi ljudi koji koračimo ovim svijetom misleći da nam je glava puna ciljeva, misleći da nam je srce puno dobronamjernosti? Uzmimo u obzir svu sreću koja postoji na svijetu, pomnožimo je s dva, možda i s tri, i dobit ćemo rezultat koji predstavlja tugu i očaj. Ukoliko moramo pronaći faktor koji množi ljubav koju pojedini ljudi pružaju okolini, vjerujem da ga nećemo pronaći. Takav izračun je nemoguć s obzirom na to da se s nulom NE množi. S druge strane, faktor koji množi nesreću koju drugi ljudi priušte okolini je veći za.. bezbroj? (prihvatljivo?) Zbroj ljudi koji žive na ovom svijetu s namjerom da pomognu bližnjima i pružaju potporu je manji od zbroja ušiju jednog prosječnog razreda.
Hm, matematičke formule?
Pogledajmo samo kolika nam je osnova matematike potrebna da bi uvidjeli ovaj svijet kroz brojke. Pogledajmo samo rezultate koje smo u stanju izračunati s običnom niskom stručnom spremom. No, nije stvar u matematici, nije stvar u stručnoj spremi, ovakve stvari može uvidjeti i obična neškolovana osoba s proživljenih par desetljeća. Sasvim jedna prosječna osoba koja je koračala ovim svijetom, koja je osjetila u više navrata ljudsku zlobu, koja je u više pokušaja pokušala gledati ovaj svijet s vedrije strane, ne mora znati ni zbroj, ni umnožak, a još manje brojeve preko tisuću ili milijun da bi mogla otvoriti svoja usta i izreći dvije-tri rečenice o ljudskom neponašanju. Zamislimo čovjeka koji radi na visokom radnom mjestu i koji svakodnevno provodi sate uz mnoštvo brojeva, izračuna, proračuna, te uz ostale matematičke stvari. Nakon dugog i za mozak iscrpljujućeg dana dolazi u svoj dom i samo želi odmoriti glavu i tijelo od silnih brojki. Zar takav čovjek i osoba navedena prije se razlikuju po nečemu? Po čemu? Po znanju?
Da, po običnom znanju. Po običnom poznavanju matematike. Ali ne i po informacijama o pogledima na svijet. Hm, unatoč razlikama, na kraju dolaze u isti "koš" gdje su obični ljudi razočarani ljudima oko sebe, razočarani njihovim postupcima i u fazi gubljenja nade. Čemu ljudi služe? Očito da unište sve što dotaknu. Što je zapravo smiješno s obzirom da sve što imamo zapravo smo i sami stvorili s tim istim rukama kojima sve i uništavamo. Ah, ironije li.. Ah, ljudi li.. Ah, vrijeme nam curi.. Vrijeme nam curi da poduzmemo nešto što će nas vratiti u pravi život, što će nam dati novi pogled na sve oko nas. Jer nije život sve što vidiš, nije život sve što osjetiš jer mi trenutno živimo samo običan život pun užurbanih puteva i ljudi, pun sebičnih postupaka i pun lažnih prijateljstava. Živimo u atmosferi koja nas tjera da završavamo ovaj svoj put prije vremena, koja nas tjera da guramo sve ljude ispod sebe i gazimo ih samo da bi došli do svojih ciljeva, do svojih ciljeva koji su se pretvorili u obične materijalne stvari. Živimo u svijetu punom krajnosti, punom razlika, punom nepravde i laži.

To nije život.

Život je ono što ne vidimo, život je ono što ne osjetimo. Život je sreća kada ugledamo dijete dok se ljulja, sreća je kad ugledamo zahvalni pogled prosjeka za kojeg smo odvojili dvije obične kovanice. Sreća je kada se jedan petnaestogodišnjak veseli dvojci koju je zaslužio i za koju se znojio satima za stolom. Sreća je kada otac prvi put ugleda svoje dijete i kada baka doživi svoje prvo unuče. Sreća je kada čovjek dobije svoju prvu zasluženu plaću, te ozaren odlazi počastiti svoje prijatelje. Sreća je kada ti prijatelj stvari ruku preko ramena i kaže da sve možete zajedno. Sreća je običan poljubac od partnera za vrijeme reklama. Sreću nalazimo u malim i običnim stvarima koje nam se pružaju svaki dan, od trenutka kada ujutro ustanemo do trenutka kada zaklopimo oči. No, zašto ne živimo taj život? Zašto uporno okrenemo glavu od prosjaka? Zašto smo za vrijeme reklama ljutiti i ogorčeni jer nam one jednostavno idu na živce?
Čitavo vrijeme uništavamo sreću i dijelimo je s dva, pa opet s dva, i tako u nedogled dok ne dobijemo broj manji od pet. Oh, gdje bi nam bio kraj da tu stanemo jer tako bi bar postojala nada da ćemo ju opet jednog dana umnožiti. Ali ne! Mi iskoristimo naše znanje osnovne matematike i oduzmemo.
Oduzmemo i dobijemo nulu.

- 22:33 - Tvoje riječi ( 6 komentara) - Tvoj papir - #

četvrtak, 08.01.2009.

¤ kontra-efekt ¤

Što nedostaje tome da napišem neki post? Što nedostaje tome da malo vratim ovaj blog u život, ionako je već zamro, već je zapušten. A koliko je puta samo imao priliku moje riječi, moje sreće i tuge "saslušati". Koliko puta je samo znao pomoći, a sada.. Što sada? Sada stoji za ukras jer nemam ga snage obrisati, i ne želim to, a nasuprot tome imam još manje volje pisati. Možda jednostavno više ne znam pisati, možda jednostavno sve riječi koje sam ovdje ostavila, nemaju za mene više takvo značenje. Možda sam samo malo starija, a uz to bi kao trebala biti i pametnija? Ne znam baš kako to dvoje su povezali jedno s drugim jer baš se stvara potpuni kontra-efekt. Što smo stariji to smo iskusniji, zar ne? Što smo stariji, to smo mudriji, i to je istina, što ne? A eto kod nas ljudi se onda javlja taj problem što tada baš tu našu mudrost i (ne) veliko iskustvo koristimo u krive svrhe i za krive stvari. Sada se ja pitam gdje je onda ta naša pamet? Da smo toliko pametniji ne bi dopuštali sve te stvari koje se događaju i ne bi toliko puta žalili radi svojih postupaka i onda se pokušavali ubijati na sve moguće načine. Pritom ne mislim odmah na suicide i slično, već ljudi si u glavi postepeno stvaraju krive slike o sebi, i zapravo o cijelom svijetu. Naravno njihova slika svijeta je iskrivljena jer oni sebe ne vide bistro, a kako će onda i sve ostalo oko sebe? Potpuno krivim postupcima pokušavaju ispraviti stvari. Ponekad se samo žure jer se boje što više vremena prođe sve će gore biti. Ili pak, uopće ne razmišljaju o tome kao o nečem važnom i ne pridaju veliku pažnju, te sve obavljaju tek toliko da obave. I onda opet dobiju onaj kontra-efekt. I čude se onda ljudi kakav je to svijet oko njih?! Hah, svijet onakav kakvog si ti zapravo stvoriš u svojoj glavi. Istina, protiv nekih stvari jednostavno ne možeš, ali zašto si ne bi pokušao stvoriti nešto svoje ili makar zamisliti svijet u kakvom želiš živjeti. Mnogi bi rekli da su to samo iluzije i fantazije, no nije li čovjek od svojih fantazija stvorio sve što je oko njega? Nisu stvari nastale odjednom u trenutku kada je netko pljesnuo dlanovima, sigurno nisu. Sve je moralo postojati u našoj glavi, srcu, tj. nama samima.
No previše je toga za reći, previše za pisati. Ma nekako mi je teže spustiti dvije-tri riječi sada nego prije. Možda to sve dolazi s vremenom. Ipak, ono je jedan od naših najvećih prijatelja i neprijatelja. U ovom slučaju bi ga nazvala poznanikom, jednim običnim poznanikom. Kažu vrijeme lijek za sve. Lijepo je vjerovati u to, no neke linije postoje, neke linije nas jednostavno dijele od spomenutih fantazija, samo čovjek treba biti pametan da prepozna, da osjeti, da iskoristi. A nitko na ovom svijetu nije glup i nesposoban toliko da ne može prepoznati samoga sebe i da ne može svijetu predstavljati svaki dan osobu vrijednu hvale, jer što god rekli, i kako god sve izgledalo, svaki čovjek ipak mora imati ono nešto malo dobrote u sebi, samo ponekad nemaju niti prilike niti snage niti znanja to pokazati.
A mi smo ljudi, mi opraštamo, zar ne?
ovo bješe jedan retorički post. započet, pisan, završen. veni, vidi, vici. tako nekako mogu reći. no eto, bogzna kada više dobijem polet da pišem išta ovdje? možda nikada. a možda i sutra. kao da je i važno.
¤pronaći sebe¤

- 02:05 - Tvoje riječi ( 5 komentara) - Tvoj papir - #

četvrtak, 29.05.2008.

I zadnji atomi snage nestaju poput kocke leda što se topi na suncu. No, ipak se dižem.

Ne vjerujem da opet pišem. Nakon jednog dugog vremena. Da, što mi je došlo? Ne znam, žalosno mi ga je gledati ovakvoga. Ali ovo je zaista kraj. Nemam volje, niti vremena niti išta drugo što bi me potaknulo da pišem redovito. Jednostavno ne. Iako mi nedostaju sve te riječi, svi ti ljudi, svi ti blogovi koji sadrže misli i riječi koji imaju smisla. A ne stvari poput netloga, facebooka i sličnog koji pomalo zatupe. No nema veze.
Što reći?
Više ne znam što reći stvarno. Sada mi je tako pomalo čudno, i svaka riječ mi se čini da će biti kriva. No nije ni važno, jer bi sada slobodno mogla pisati što god želim iz toga razloga što nitko više ne dolazi ovamo. Pa i kako bi? Prestala sam pisati odavno, na nijedan blog otišla nisam. No nije ni važno. Meni za dušu ostavljam dve-tri riječi.
Image Hosted by ImageShack.us

Ah da. Svi skupljamo snage za ove zadnje trenutke škole. Zadnje atome energije pokušavamo usmjeriti na pravi put. No baš i ne ide. Ja nemam više snage, niti volje. Glava mi je otišla na svoju stranu, noge ne slušaju. Kao da to više nisam ja. Iscrpljuje me sve to zajedno. No to sigurno nije razlog za tugu i bezvoljnost. Tješi me sama pomisao na to da ću za par tjedana biti slobodna, bez ikakvih misli o toj ustanovi, na kupanju sa nasmiješenim ljudima. Jer ovo sada ovako ne ide. Gledam čovjeka, spustio glavu. Gledam drugoga, bulji u prazno. Gledam trećega, kao da nije na ovom svijetu. Što nam se dogodilo? Ne smijemo dopuštati takve stvari. A majko sveta, šta smo mi? Neki bi nas i djecom još uvijek nazvali, no dobro. Ali sa svojih nešto sitnih godina ne bi trebali dopuštati da nas neke stvari svaki put spuste toliko nisko da se više ne možemo vratiti na svoj stari nivo i put. Ne znam kako je moguće da u jednom trenutku sve postane toliko sivo, a za par trenutaka crno. I više ništa ne vidimo, ništa više ne želimo vidjeti. Problem je taj što se zatvorimo, zašutimo i spustimo glavu. A na pitanje što te muči, odgovor je uvijek isti. "Ništa".
NIšta?
A opet nemoj biti toliko da ne kažem priglup, pa da ne shvaćaš da ljudi oko tebe jednostavno primjećuju da nešto nije u redu. Nisu ljudi slijepi niti glupi. Sa svojim srcem i dušom, osjećaji postoje. Osjećaji koji nas toliko puta prevladaju, i toliko puta krivo. No ništa nije neispravljivo, bar ne u potpunosti. Uvijek postoji način da se neke stvari isprave i dovedu u red. No što to vrijedi, kada je ponos onaj koji vlada ljudima. A ne znam što bi im se dogodilo kada bi jednom u životu protiv njega išli? Sigurna sam da bi im samo bolje bilo, no opet protiv toga čovjek ne može ništa. Takvi smo kakvi smo.
Image Hosted by ImageShack.us

Ala, ne znam pisati više. Iz mene ove riječi jedva idu. Nije valjda da sam iskočila iz štosa. Izgleda da da jesam. Možda ni to više nije za mene. A ne znam više ni sama, no idem dalje. Treba biti uporan, uporan i uporan. Čemu sve ako odustanemo u onaj trenutak kada je baš potrebno da stisnemo? Sve ode u vjetar i nikad se više ne vraća. Otvorimo oči širom i dobro pogledajmo što je naše, što stoji oko nas i zbog čega živimo. Pogledajmo sve te divne osobe zbog je vrijedno živjeti na pravi način, bez ikakvih misli koje nas vode u propast.

Vrijedi živjeti.
Vrijedi plakati, i smijati se.
Vrijede sve te suze i boli i patnje, jer tek kasnije dolazi ono lijepo vrijeme kakvo samo možemo poželjeti.


ne vjerujem da sam napisala ovaj post. no želja je sada odbijena i sada sam mirna. ne očekujem ni jedan najmanji komentar, već sam sada sretna i ispunjena. nedostajalo mi ovo.

- 10:04 - Tvoje riječi ( 21 komentara) - Tvoj papir - #

utorak, 29.01.2008.

Držite ono što volite. Nikada ne znate kako će vam biti bez toga.

Došla sam da napišem i ovaj zadnji post. Da se oprostim od onih koje znam samo preko ove žice i ovoga neta. Da, oproštajni post slijedi.
Pitam se zašto? Zato jer nemam više volje, niti vremena, niti koristi od njega. Možda imam i pametnijeg posla od ovoga pisanja koje nikome ništa ne znači. Čemu onda to bezveze? Naći ću nešto pametnije. Možda počnem i ja okolo srati o ljudima. I govoriti neke stvari samo iz dosade. Zašto su ljudi (neki) toliko pokvareni? Zašto ne mogu pustiti druge da uživaju? Da budu sretni. Zar je osoba koja je sretna kriva za to što ti lažljivci nemaju svoj život? Je li ona njih ikada dirala?
Dajte ljudi, uključite mozak, niste glupi. Nitko nije glup. Uključite mozak i otvorite i srce. Možda shvatite do čega vam je u životu, do koga vam je stalo. I probajte to zadržati. Ne preispitujte na sve strane, već probajte samo vjerovati u sebe i svoja osjetila za povjerenje. Ne znam stvarno čemu takve gluposti? Ne znam čemu takva sranja?
Ne vjerujem da ima takvih ljudi. Znam da ih ima, uvijek sam znala, no opet i kada se dogodi to, svejedno ne vjerujem.
Svejedno mi ne ide u glavu.

No znam, da me moji osjećaji ne varaju. Nikada nisu. Uvijek znam na čemu sam i što osjećam. I onda kada volim, onda volim. Ništa cile-mile. I u to sam sigurna. I sada mi je došlo da ovaj post napišem zbrda-zdola. Ne očekujem nijedan komentar. Nikakvo brdo komentara ne tražim od nikoga, samo molim da budete pametni. Nemojte uništavat tuđu sreću, niti dopustiti da vašu netko upropasti. Ponekad je ta sreća ono što vas ispunjava duže vrijeme...
Ono što vam treba. A zar je pošteno to ugrožavati zbog nekih pokvarenih ljudi.
No opet kada kažem pokvaren čovjek, znam da duboko u sebi nije takav. Znam da ima osjećaje, i da će shvatiit što je učinio. Ne očekujem kajanje niti grižnju savjesti, samo neka bude svjestan posljedica što ostaju iza njega.
Eto, nešto me natjeralo da napišem ovo što jesam. Nešto se odnosi na mene, nešto ne. No takva nepravda toliku ljutnju budi u meni da to ne mogu ni opisati. No jedno znam. Sve se vraća. Bude uskoro.
Bome.
I sada bi to bilo to. Nisam otišla na drugi blog istresti svoje riječi. Nisam sakrila svoju ljutnju i bijes. Ne želim to.
I ne da mi se razmišljati o tome da složim jednu normalnu rečenicu.
A sada napuštam ovaj blog nakon dvije godine. Nakon 110 objavljenih posteva. Nakon toliko riječi. Nakon toliko smijeha i suza. No, eto to je to. Nadam se vašoj sreći. Vašem smijehu i uživanju. Držite ono što volite, jer tek kada nešto izgubite shvatite koliko vam je stalo do toga. A onda možda bude kasno, nažalost. Treba znati držati svoju sreću u ruci i uvijek ostati sabran. Razmisliti prije svake stvari što uradite da netko ne ostane povrijeđen, a ponajviše ne gledati samo u svoju korist. Nikada.
Treba biti pametan. Treba voljeti. Iskreno.
Svojim srcem uvijek !

- 12:02 - Tvoje riječi ( 23 komentara) - Tvoj papir - #

utorak, 15.01.2008.

"But still I’m here fighting to never give up."

"Father, I’m going through some heavy things. Seems like this world ain’t getting any better."
Photobucket
Svijet nikada bolji neće biti?
Čemu se pitati to kada nećemo vječno biti ovdje. Otići ćemo odavde, svojom voljom ili ne. Zašto se ubijati tim nekim pitanjima na koje nećemo dobiti odgovore nikada. Zar ne bi bilo pametnije da se sad brinemo što radimo? Trebamo sada gledati na svoje postupke, i njihove posljedice. Koje su toliko puta tako bolne i toliko nas jadnima čine. No, tada je gotovo, tada više nema povratka. Zašto bi ja sada trebala doći i derati se: "Zašto je svijet takav? Zašto je tako okrutan?" kada jednostavno odgovor neću dobiti. Prije da će me netko lupiti po glavi i reći da ušutim. Kakva je korist od živciranja, od toga gubljenja živaca koje neke ljude života stoje. Neke osobe dovedu do ludila, do toga da se izbezume i izgube. Izgube smisao života.
Sada kada tu pišem cijelo vrijeme mi se po glave vrte mlađe i nestabilnije osobe. No, često to nije tako. Što je najbolje, mi djeca se često izgubimo, istina, i kao nemamo izlaza, i ne znamo kamo ćemo, no ništa ne učinimo. I dalje pričamo u prazno i čekamo da prođe ta žuta minuta i da dalje živimo, jer se nadamo da će se život do kraja popraviti, da će biti bolji. I istina imamo više vremena i snage za to. No one starije osobe, već davno izgrebane i pune rana koje nikad ne zacijele i ožiljaka, često nemaju više snage. Iako ih tada guraju možda samo one uspomene i sjećanja, ponekad ne ide dalje. I oni tada učine nešto.
Oni stanu iza svojih riječi kada izgovore da ne mogu dalje. Nisu to samo glasovi koji ispuste koje onda vjetar ponese, već su to prave riječi koje se ostvare. I eto, kuda ih sve to onda odnese? A nitko nije rekao da možda im sutradan ne bi bilo dobro. Možda i za pet minuta bi srele nekoga tko bi im postao glavni oslonac u životu i uz koga bi mogao lakše ići.
Zašto im to nitko nije rekao?
Opet pitanje postavljam na koje neću dobiti odgovor. Što sada?
Odgovor na ovo pitanje je krajnje nego jednostavan. Treba živjeti dalje.

"There’s got to be more, than this life I know. But still I’m here fighting to never give up."
Photobucket
Istina, sve boli, sve ostavlja na nama rane. Možda mi dopuštamo previše da nas udaraju riječi i tuđi postupci. Sve nas polako ruši i uništava, no postoji li nada među nama? Znam, kurva je, no možda ju treba prihvatiti. Rekoše nam da prihvaćamo sve onakve kakvi jesu. Ne smijemo gubiti snagu, već je skupljati kako god znamo. I gdje god znamo pronaći izvore energije koji će nam dati snage za dalje. Možda je to za nekoga samo smiješak jedan, ili zagrljaj. A možda je nekome potrebno više. Neka traži posvuda, neka se trudi, neka poželi biti sretan! Neka poželi živjeti život kakav zaslužuje, bez patnje i mučenja. No ne odustati od toga.
Nikad.Nikad.Nikad.

[.zadnji post?.]

- 11:29 - Tvoje riječi ( 9 komentara) - Tvoj papir - #

utorak, 01.01.2008.

Uspomene vučem za sobom, staroj tuzi sam leđa okrenula i od sada tražim sreću.!

E koliko krivoga napravimo u jednom danu. U jednom tjednu, mjesecu.
A što je sa cijelom godinom? Toliko ostavimo toga iza sebe. Loše i dobro nam se vrti po glavi što nam se dogodilo.
Zapitah se jesam li zadovoljna proteklom godinom? K jarcu, valjda jesam.
Možda nije sve bilo onako kako sam zamišljala kada sam imala sedam godina. Možda nisu svi ljudi ostali ono što su mi bili prije. Možda se toliko stvari dogodilo, okrenulo i povrijedilo.
No, što ja sada imam s time? Mogu li se vratiti npr. u deveti mjesec i napraviti stvari drukčije? Bome ne mogu.
Photobucket
I sad si ja razmišljam o tim tobože "novogodišnjim odlukama" i pitam se čemu to kad znam da se neću moći toga pridržavati. Znam da je mala mogućnost da uspijem u tome i zato se jednostavno s time neću ni pokušavati zamarati jer jedna 2008. godina ne može me promijeniti do kraja. Mogu neke stvari drukčije gledati, drukčije prihvaćati i promijeniti svoje postupke, no ostat ću to ja. Kao i svi mi. Ne postoji taj čovjek koji se promijenio u životu skroz. On se može fizički izmijeniti i može svojim postupcima nas navesti da pomislimo i prihvatimo to da je drukčiji, no on zna negdje duboko u sebi da je to on, i da će kad tad opet pokazati svoje prave osjećaje. [.pokazat će sebe.]
Prije su me slavlja Nove godine i ta sva novogodišnja euforija više navodile da razmišljam o još jednoj godini ispred mene, i o još jednom razdoblju od 365 dana iza mene. No sada je drukčije. Sada mi je to jutro u 2008. godini bilo obično jutro, nisam se drukčije osjećala. Ili kao što neki vele, nisam se ni starije osjećala. Naravno da nisam. [.nikakvo čudo.]
I sad je taj dan pri kraju. Prvi siječanj je skoro gotov. I svaki dan će mi od sada tako prolaziti baš kao i do sada. Naravno da se nadam da će mi ova godina biti dobra, ne mogu reći bolja od prošle jer jednostavno se nemam na što požaliti. Niti imam prava niti razloga. Jer mnogima nije bila laka, mnoge je potukla i spustila najniže što je mogla. No eto ih i dalje tu, nisu dopustili da ih slomi do kraja, već se i dalje bore. Tako i trebaju jer kažu da nakon kiše dolazi sunce. Istina ne uvijek taj čas, no dođe makar dva dana kasnije. I to sunce nas treba držati i poticati da se dalje borimo. Ne dopustiti krah duše i tijela. [.nikad.]
Jer udarac možemo primiti dva puta, tri puta. Četvrti put smo možda već i slomljeni, no rane zarastaju s vremenom. Ono liječi sve. I pruža nam nove vidike i nove prilike koje treba iskoristiti na najbolji i najpametniji način. Ne se prepustiti da boli i tuzi da nas gazi i da nas uništi, već vjerovati u ono "bolje sutra". [.zašto navodnici.]
Photobucket
Ma koliko god nas uništavali problemi danas, sutra se možda dogodi nešto lijepo što će nas obradovati i natjerati da zaboravimo na sve loše. Možda se pojavi nešto ili netko što će nam ruku pružiti i podići nas.
Kao što su u u moj život prošloj godini ušli važni ljudi. I moji stari prijatelji su tu, nismo se rastali. Da sam i maštala o takvoj godini možda je ne bi ni dobila. I sad da se ja idem žaliti? Ne, ja ću samo biti zahvalna svima koji su bili uz mene, koji mi leđa nisu okrenuli. I njima želim bolju novu godinu, da uživaju, da se vesele i da osjete pravu i istinsku sreću. [.to svima želim.]
I ne, čovječe, nećeš biti glup i dopustiti da te problemi sada uništavaju kada možda moraš biti najjači. Sada kada je ispred tebe nova i cijela godina dana u kojoj možeš promijeniti mnogo toga, u kojoj se možeš drukčije postaviti i dručkije postupiti. U kojoj možeš sada razmisliti prije nego išta krivo učiniš da ne ponoviš stare greške. Zaboravi ono i skroji si svoju sreću i godinu kojom ćeš na kraju biti zadovoljan.
[.sretno.]
:)

- 22:22 - Tvoje riječi ( 41 komentara) - Tvoj papir - #

subota, 15.12.2007.

Dobro koje činiš danas, ljudi će zaboraviti. No, ipak čini dobro!

Doći će njeno vrijeme. Njeno bolje vrijeme. Njen će se osmijeh pojaviti na licu. Njena će ruka veselo mahati prijatelju. Njen jastuk neće biti natpoljen suzama.
[.neodređena osoba.]
Njen će se život promijeniti.
KADA.?
Do kada treba čekati? Do kada treba plakati? Do kada treba gorjeti iznutra? Postoji li to bolje vrijeme kada će se nasmijati i reći svima da je sretna iz dna duše. Da ju ništa ne guši i da ne želi plakati više. Hoće li se pojaviti sunce na nebu koje će prekriti sve sive i crne oblake? Hoće li svi ožiljci nestati iz njena srca, sa njene mlade duše?
[.još uvijek neodređena osoba.]
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
HOĆE LI.?
Morat će jednom?! Duga će njeno lice obojati. Zrake sunca će dotaknuti njenu ruku i povesti je van iz te sjene. Njene oči neće biti pune pogleda bez cilja. Probudit će se iz te noćne more i shvatiti da je njeno vrijeme došlo da promijeni sve što je do sada živjela na krivi način. Neće si dopustiti takvo stanje, neće dopusitit da je spuste i pokopaju.
[.neodređena osoba?.]
PROBLEM.?
Je glupost.
I možda se čini neriješiv, no kakav bi to život bio kada bi postajale stvari koje se ne mogu riješiti. Kada bi zapeli na jednom mjestu i ne bi se mogli pomaknuti ni lijevo ni desno. I možda nas ponekad stvarno nešto okrene. Možda ponekad puknemo i ne možemo se kontrolirati. I svega nam je dosta, i života i disanja, i najradije bi da nas nema, no zašto smo tu?
Zapitala se neodređena osoba treba li biti na tome zahvalan? Ej, alo! Pa Bogu hvala da treba biti. Znamo jednu stvar, nitko nije savršen, ništa nije savršenstvo, svi radimo greške. Netko manje, netko veće, no zar je to razlog da odustanemo? Da poželimo da nas nema, a nekome smo potrebni. Kaže osoba da joj je teško kada vidi da drugima nije lako, a stvarno im ne može pomoći, no na njoj je samo da tu bude. Da ih zagrli, i da im pruži podršku, razgovor i da sluša.
Ne može jedna osoba sve promijeniti, no živote onih koji su joj blizu može poboljšati, može ih oživjeti.
[.neodređena osoba.]
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Hm, moguće da se većina ponekad osjeća kao ta osoba. Zar da? Ne znam. Stvarno ne znam što će nam sve to, ti problemi i sranja? Zar ne bi bilo lakše da se smijemo svaki dan i uživamo,a ne da proživljavamo teške trenutke. No oni, koliko god nas ubijali i oduzimali godine živote, toliko nas i jačaju i dižu više i više.
I moramo ići dalje, ne smijemo odustajati. Jer pogledajte sad oko sebe i vidjet ćete nekoga tko vam je nedavno rekao da vas voli. Mislite da vam laže ili mu je stvarno stalo do vas?
Zapamtite, treba vas ovdje.!

- 17:28 - Tvoje riječi ( 55 komentara) - Tvoj papir - #

četvrtak, 15.11.2007.

MOžda si odlutao od sebe. No sada je vrijeme da se vratiš kući...

Eh da.
Život ide dalje. Kako samo brzo teče, ne stignem se ni okrenuti još jedan dan završio. Još sam jedan dan manje na ovom svijetu. Boga pitaj kada će doći moje, tvoje ili bilo čije vrijeme da se makne odavde. Kad samo pomislim da se to može dogoditi u bilo kojem trenutku bilo kojoj osobi. Stvarno me to uplaši, užasno me uplaši. Jednostavno je sve tako nepredvidljivo, jednostavno je sve moguće, i ono najgore i ono najbolje.
Onako, gledam oko sebe, i vidim toliko različitih ljudi. I slušam toliko različitih priča, i stvarno se pitam kako je moguće da nas je toliko ovdje, a svatko da je poseban na svoj način. Pa nas je na milijarde na ovom okruglom svijetu. Na ovoj ponekad užasnoj Zemlji. Znate, često mi kažu da bi radije da mogu živjeti na nekom drugom planetu, da nisu ovdje gdje se nalaze. Da bi se najradiji maknuli i možda živjeli na Mjesecu. Ili bi možda radije letjeli po Marsu. Ah sve je to jedna velika maštarija, jer svi znamo da smo tu gdje jesmo, i da se ne možemo maknuti odavde. Istina, nikad ne znaš što se može dogoditi, jer ne bi se čudila da jedan dan cijeli naš svijet doslovno pukne i nestane, jer kako smo krenuli sa našim životima i ponašanjem, sve je moguće. Jer da mi je netko išao reći kada sam bila manja da postoje ljudi koji bi jednostavno išli ubiti svoje dijete, svoju majku, svoju ženu, rekla bi da to ne postoji kod nas. Još dan danas ne shvaćam mozgove takvih ljudi, jednostavno mi nije jasno što dođe takvoj osobi u glavu, što joj se dogodi? Zar je toliko ogorčen na nešto, na nekoga da ide takvo nešto užasno počiniti? Nikad neću to shvatiti.
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Jer kao što sam već rekla, možemo samo nestati odavde, još gore, netko nama blizak može nestati. No što me muči, što me navodi na razmišljanje? Na primjer osobe koje mi nisu toliko bliske, osobe s kojima idem možda u razred, ili s kojima dijelim i provodim kojih sat vremena tjedno možda na jednom treningu ili osobe s kojima progovorim tri riječi tjedno. Zašto one? Pa jednostavno slušam neke osobe koje uporno pljuju po drugima, ili im pričaju iza leđa, a onda dođu k njima i nasmiju se s njima i pričaju kao da su si najbolje na svijetu. Istina, to možda je dvoličnost, no ponekad kažu da je bolje i šutjeti i držati to u sebi. I onda me neke izjave iznenade. Ljudi se povesele tuđoj nesreći. Ne razumijem ja to. Kako se možeš veseliti kada netko dobije nešto što nije zaslužio? Ma opet i da je to zaslužio čemu biti takav? Jer zašto se smijati nekome ako ti ništa u životu strašno nije napravio. Ja znam da bi meni netko morao ubiti moju majku da bi ga ja išla MRZITI. Da bi mu ja išla nešto stvarno zamjerati, jer onda bi i imala što. No zašto mi onda "klinci" se veselimo kada nekome tko nam nije drag ne ide baš u životu, ili kada mu se nešto loše dogodi? Čemu to? Zar kod nas već ima mjesta za mržnju!?
Zar smo već u stanju činiti zlo oko sebe, širiti ga? Ionako ga Bože moj, ima stvarno već previše oko nas.!
Zar to nitko ne shvaća?
Svaki čas nas vreba u svakom trenutku samo da bi pali, samo da se nikad više ne dignemo. No zar bi nas jedan pad trebao uništiti? Zar bi se trebali prepustiti svemu lošemu samo ako se jednom spotaknemo?
[.ne.]
Odgovor je suvišan. Jer vjerujem da je stvarno bezumno izgubiti vjeru ako nam jedna molitva nije uslišana. Odustati od svih svojih snova ako nam jedan nije ostvaren. Odbaciti svaku mogućnost da budeš sretan ako nisi uspio u prvom pokušaju.
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Znate, bezumno je mrziti sve ruže jer si se ogrebao na jedan trn....

- 16:05 - Tvoje riječi ( 40 komentara) - Tvoj papir - #

nedjelja, 28.10.2007.

Svašta ljudi kažu, no možda je najbolje da slušamo sami sebe.

Možda je vrijeme da napišem novi post. Možda i nije. Nikad ne znaš kako ovo sve treba u stvari izgledati. Nikad ne znaš što te zapravo očekuje sutra, što te zapravo očekuje idući trenutak.
Znate, život je nepredvidljiv. Vjerujem da svi to znaju. U stvari, život je nemilosrdan često. I ne štedi nas previše, zar ne? Hm, gledam ženu u svojoj blizini. Ne poznajem ju, prvi put ju vidim. Pogleda u mene, duboko u oči mi se zagleda, i samo se nasmije od uha do uha. Što se meni dogodi? Osjećam se odmah bolje, jednostavno mi to uljepša dan.
Kažu, veseli se malim stvarima! Dobro, veselim se malim stvarima. Ali što kada nekoga muče veliki problemi, i kako će on kraj tih muka se ići veseliti nečemu kao što je neki dobar film na TV-u, ili što vani pada snijeg.? Mnogi će reći da nije moguće, da je to teško. No kada razmisliš, zar nije dobro uzeti ponekad odmor od svega, zar nije nekad potrebno leći u neki mir, i samo duboko udahnuti i opustiti se. Samo se maknuti od svega, od ljudi, od škole, od posla...
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Kažu nađi unutarnji mir! Heh, ovo mi je pak smiješno. Ponavljam, nađi unutarnji mir. Ne znam zašto, ali to mi nekako ne leži, nekako mi je to strano. Uostalom ne znam ni što reći na to. Kao pomiri se sa svime što te okružuje, shvati da je to tako kako je, i ne možeš ništa promijeniti. Samo sve prihvati, bilo lijepo ili ružno. Znači, čovjek treba sjediti prekriženih ruku i gledati oko sebe kako ga napadaju nevolje sa svih strana i samo se time miriti? A ne, to ne.! Čovjek se treba boriti, treba se izboriti za svoju sreću, za svoju ljubav, za svoju uživanciju. Znate ono kako kažu: "Poslije kiše dolazi sunce. Istina. Poslije svakog problema, poslije svakog lošeg perioda dolazi nešto lijepo, dolaze bolja vremena. Jer što bi bilo kada bi nam cijeli životni vijek bio samo jedno veliko govno koje svi gaze? Ili što bi bilo kada bi se rodili samo da bi bili problem ovdje? To ne bi bio život kakvog mi poznajemo. Jer on se sastoji od uspona i padova. I stvarno se trebamo potruditi i mučiti ako treba, samo da bi malo uživali. Ponekad su sve te prepreke i borbe vrijedne onoga što dolazi kasnije. Naravno, poslije kiše je sve još mokro i sklisko, i naravno da lako možemo pasti, no zar je problem ustati? [.NE.] Ustanemo, i napravimo jedan korak, dva koraka i put pred nama je suh. Život pred nama je ljepši i lakši.
Kažu neki vjeruj ljudima! Kako kad te sto puta u životu ljudi razočaraju i kada te okrenu leđa? Kako onda opet otvoriti srce i nekome se povjeriti bez problema? To baš i nije jednostavno, no nakon nekog vremena rane zacijele, nakon nekog vremena uspijevaš opet ispočetka sve. No možda je vrijeme da postaneš oprezniji? Da pripaziš s kim posla imaš, i da se uvjeriš u svoje prave prijatelje. Da u stvari pokušaš shvatiti tko te cijeni onakavog kakav zapravo jesi.
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Kažu Slušaj srce!
Kažu Ne budi naivan!
Kažu Budi ono što zapravo i jesi!
I nakon svega toga, to mi se čini naispravnije. Jer ako si onakav kakav jesi, i ako onda oko sebe imaš prijatelje koji te vole, cijene i poštuju, onda znaj da si dobar čovjek. Onda znaj da nećeš biti sam. Ne brini oko lažnih prijatelja ako imaš one prave koji su uvijek uz tebe. Ne skrivaj svoje prave osjećaje prema nekome jer svatko te zaslužuje. Ne boj se reći ono što misliš, ne boj se pokazati u svome svjetlu, jer uvijek će netko biti uz tebe. I onda kada misliš da nikoga nema, bar jedna osoba od nas šest milijardi, u tom trenutku misli na tebe i želi ti pomoći.
Kažu nikad nisi sam!
No je li to istina?

- 21:12 - Tvoje riječi ( 44 komentara) - Tvoj papir - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se