Experiance through the time

subota, 19.04.2008.

Putopis: Francuska i Irska DIO 7

Datum: 31.07.2007

Pozdrav svima.

Dugo me nije bilo. Možda i nema nekog smisla da se opravdavam, jer ako su prioritetnije obaveze opravdanje, onda je vjerojatno bolje da ne pišem o tome, ali ipak reći ću da je većinu mog vremena ispunio (i ispunjava) posao. Sukrivac i suorganizatorica što danas ne blogam toliko je blogerica k8aastrophee s kojom sam se prošle godine upoznao preko bloga, koja me motivirala nakon veće serije objavljenih postova da počnem objavljivati i neke svoje fotografije. Na njen nagovor postajem član web-portala ptičice, i time počinje era intenzivnijeg razmišljanja o fotografiji i bavljenja fotografijom. Nema tu mjesta profesionalizmu, isključivo entuzijazam, amaterizam..., činjenica je, da otkako intenzivnije fotkam, svijet gledam potpuno drugačijim očima.

K8aastrophee sam nedugo upoznao i osobno. Upravo je onakva kakvom sam je zamišljao. Jednostavna, iskrena, simpatična, normalna. Trenutno je neaktivna i na blogu i na ptičici. Kako kaže ima obaveza prma bakici koju svakodnevno mora servisirati, jer se bakica malo polomila. Bakici želim brz oporavak i nadam se da će se k8aastrophee uskoro vratiti. (iako sam i sam dvojio da ću se vratiti, ali tome je doprinijela bolnica i operacija vađenja vijaka koji su mi bili u nozi svo ovo vrijeme). Dosta patetike i isprika, idem ja više izići iz Francuske.

Posljednji dan razgledavanja

Posljednji dan između mene i lehrerin pao je dogovor da ćemo obići sve nama ljepše atrakcije u Parizu, te pokušati još malo u njima uživati. Digli smo se nešto ranije u našem "prekrasnom" Belfort Hotelu. Moram priznati kada bih morao navedeni hotel kategorizirati od 1-5, dao bih mu čistu 2-ku. Dobre strane: relativno čiste sobe, održavanje o.k., doručak 0 bodova (dodatno se naplaćuje), iznimno male sobe, ali za boraviti tjedan dana u Parizu i više nego dobro smješten hotel. Odmah krećemo prema Pompidou muzeju u nadi da ću ga uspjeti obići. Lehrerin je htjela ići u shopping. Nažalost utorkom je Pompidou muzej moderne umjetnosti (koji izvana izgleda kao neka sado-mazo tvornica) zatvoren. Saznajem to tek na ulazu, tj. pokušaju ulaska u njega. Alternativa je bila boravak na trgiću ispred muzeja gdje sam u jednom od prethodnih postova prikazao fotku "muške ljubavi". Ovaj puta zaskočio nas je "lik" koji je "kao" umjetnik i crta karikature. Počeli smo se cijenkati i kako smo uspjeli "navući" cijenu koja nam je bila prihvatljiva odlučili smo mu dati priliku da nas nacrta. Izrada karikature trajala je oko 30 minuta. Pri tome smo dosta pričali s njim, te nam je rekao da dolazi ovdje isključivo radi tog posla, a inače je iz Španjolske. Također je spomenuo da često putuje (Ryan air-om) u Škotsku, te smo uspjeli postaviti par pitanja u stilu Red Carpeta, gdje sam autora zagnjavio jel je crtao koju poznatu osobu, ... no nažalost bez konkretnog odgovora. Na kraju karikatura nas i nije nešto oduševila. Ispada da vrijedi ona dobra stara: "koliko para - toliko muzike".

Montmartre (po drugi put) i pregovaračke vještine

Kako nam se navedeni kvart posebno usjekao u pamćenje i udahnuo nam neku čarobnu energiju koju smo željeli ponovo osjetiti, prošetali smo do poznate četvrti umjetnika gdje se može naručiti (dogovoriti) fotorealističan portret. Napravili smo nekoliko krugova po trgu pokušavajući pronaći nekog slikara koji bi nas želio naslikati. Naravno, svi vas zovu, nude vam cijenu, žele vas slikati pod svaku cijenu ako u tom trenutku nemaju posla. Upečatljivo ih je promatrati, no mi smo odlučili da želimo portret. Standardno pitanje, "How much for the portrait". Svi spremno odgovaraju na pitanja od 70-100€. Nađe se i jeftinijih, no obično svi izlože svoje dosadašnje portrete poznatih osoba, pa prema tome treba malo pogledati tko kako radi. Nas je zaustavio jedan Vijetnamac i stvarno mu je bilo stalo da nas slika. Prva cijena koju je "zapjevao" iznosila je oko 150€. Naravno, nikada ne smijete prihvatiti ono što vam kažu, već kreće priča. Priča se sastoji da smo mi iz male zemlje čiji standard nije visok i mi nemamo toliko puno novaca, a tu smo na bračnom putovanju i stvarno bi htjeli da nas VI nacrtate, ako ne.. nema veze. Uglavnom, u džepu sam imao 50 + 20 € (unaprijed pripremljenih) i ni centa više. To je sav novac koji imam, ako ne, moram se vratiti u hotel a sutra putujemo. Navlačenje je potrajalo oko 15-ak minuta, najgore je kada on veli 110€ je moja zadnja cijena, i sad se lome koplja. Tad treba biti uporan pregovarač da ga se navuče da spusti dodatnih 40€. Na kraju sam zaglavio na 90€, ali kako sam se okrenuo i namjeravao odustati, Vijetnamac popušta. Glupi turisti. Ma nema veze, lijepo je biti svjestan da se cijena stvarno može spustiti, no Vijetnamac nas je zamolio da ne pričamo okolo za koliko nas slika, jer će slijedeći portret ugovoriti skuplje :) Logično.

Izrada portreta

Prilično dugačak postupak (po osobi traje od 30-40 min) u kojem vas slikar nacrta u ugljenom kojeg postupno nanosi, briše. Na kraju izgleda kao neka uljana boja, više nego da je naslikano ugljenom. Na Montmartre upoznajemo i simpatičnog Pierra (lik kao da je izašao pojavom iz Seinfelda), koji nam za 1€ prodaje valjčastu tubicu u koju možemo spremiti portret. Pierre je bio toliko pozitivno simpatičan da smo se u 5 minuta skompali s njim, i ostali barem 20-ak minuta pričati. Ispričao nam je kako ide za 2 dana na Hvar u Starigrad u Hrvatsku, nabadao je Hrvatski, no dobro je znao kako se kaže "gemišt, bevanda, kavica, kako si, Split, Hvar...", stoga sam ga ja pitao: "Pierre, koliko možeš gemišta popiti" :) Prvo me nije shvatio, pa je lehrerin ponovila na tečnom Francuskom. Odmah je rekao "...mogu popiti 20 gemišta i 2 kavic".
Pierre svaka čast, pravi si, nadam se da ćemo te ponovo sresti na Montmartre, ako ne uljepšao si nam taj dan i osvojio nas svojom jednostavnošću, iskrenošću i spontanošću. U Parizu, naime ima mnogo takvih ljudi. Grad je jako jednostavan i općenito energija tog grada je posebna. Možda sam se na Montmartre i najbolje osjećao.


Lehrerin & Experiance

Još malo šetnje & rezervacija

Polako ali sigurno naš se posjet Francuskoj bližio kraju. Još smo malo prošetali (Lehrerin nagovara za Latinsku četvrt), gdje ja nisam želio radi mirisa Kebaba i silnih navlakuša (urezala mi se u pamćenje djevojčica koja je imala 15-ak godina i na papiru napisala "I'm girl from Bosnia, and my mother is ill..."). Uglavnom, cura je tvrdila da je došla pred par godina u Pariz, i da je iz Bosne. Provjerili smo to i shvatili da - LAŽE. Sve da izvuku koji €. Onda je lehrerirn cvilila da idemo u Sorbonu i do Notre Dame ne bi li nam se ipak osmjehnula sreća da možda uđemo i proguramo se nekako kroz silni red turista. Naravno, nema šanse. Za Notre Dame pojam čekanja u "satima" je normalna pojava. Na kraju smo zadnji put tijekom putovanja svratili do Trocadera, bacili par pogleda na Eiffel, kupili špeceraj za ujutro i zaputili se prema hotelu. Jedna od stvari koju sam rezervirao u Parizu je bio ranojutarnji transfer od Pariza do Beauvais aerodroma, na što se lik na recepciji omiljenog nam hotela iznimno naljutio i rekao nam: "Zbog čega to mene nista pitali", a ja njemu: I did it myself, as everything else during our journey. Neki ljudi ne shvaćaju da ja jednostavno volim sve sam izorganizirati unaprijed a Internet i pojam on-line su glavni aduti bilo koje destinacije. Pa-pa Francuska. 4.30 ujutro je buđenje.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.