Baci te ružne uspomene poput starih izblijedjelih pisama.
Negdje daleko. Da ih ne nađeš više.
Samo se prepusti.
...
Potrošenih glasova nikada nije bilo više.
Negdje u miru ovoga svijeta uživam. U tajnome kutku. Ima mjesta za mene...
Mlad i bez mladosti; mlad si i bez toga...
Pjesme o slobodama pretvorile su se u pjesme traženja, nevidljivoga i neopipljivoga svijeta.
Kao na otoku sa blagom bez mape...
Gitara u mraku sobe, negdje totalno zaboravljena. Momenti prolaze, jedan za drugime, bez ikakve pauze.
Živimo u svijetu straha. Straha i predrasuda prema onome što ne poznajemo.
Skeptični prema teorijama postanka; prema novim tehnologijama.
Ne pripadam ovdje.
Nismo svjesni svijeta koji je oko nas. Zapravo, ne želimo biti.
...
Možeš li mi reći deset riječi?!
Riječi kojima bi opisao...nešto...
Što više držimo, što više šutimo; sve blijedi...
Sve te stvari koje ne znaš...je li možda tako najbolje...
...
Ne, nisam loše volje. Živim u svojemu svijetu.
Tamo gdje je sve savršeno; tamo gdje ja stvaram to savršenstvo i gdje prekrižim stvari koje ne želim.
Nevermind, savršeno mjesto koje skrivam od ostatka svijeta.
Karte koje se odigraju samo jednom.
Tamo gdje svatko drži svijet u svojim rukama.
Patetično. Kako god.
Hvatam; držim formu pisanja.