bilo je tako,
u duplom roju doživljaja,
do kraja,
kad nepovratno se skrio
zamišljeni vrijeme je.
i u stani malo za novim mjestom,
stvarno je stalo.
i znalo.
a baš nitko,
nitko nije.
kao ni danas.
ne ostaju u priči
priče.
a ja joj rekoh,
kad zauvijek...
(...)
zauvijek?
kazaljke su stale.
da nas i danas
18 srpanj 2014komentiraj (13) * ispiši * #
