|
To je bilo ono zadnje napisano. Jedino to me zanimalo. Iako bi bilo bolje reći da sam jedino to trebala znati. Ostalo sam tek prelistala. Razlika je bila prevelika. Pod nijednim drugim datumom nije bilo napisano više od pola stranice, a zabilježene bijahu jedino ideje koje su mu dolazile kad je bio više ili manje pijan ili drogiran, tekstovi pjesama, črčkarije nalik onima opsesivno – kompulzivne osobe. Istina je da sam zapravo umirala od želje da saznam što još piše. Sprječavala me jedino druga strana. Strah da bih mogla saznati nešto što ne trebam znati. Kad već ne može biti gore, ne treba biti ni bolje. Sve u svemu, pročitano me iznenadilo. Kako je ljenčina kao on, barem što se tiče pisanja, uspio motivirati se da rukom ispiše pune 4 stranice teksta koji, što me najviše iznenadilo, ima toliko puno smisla i tako malo grešaka? To je ono što o njemu nisam znala… Možda je upravo tu negdje i razlog zašto nisam čitala ostalo. Kad misliš da znaš sve o nekom, ne želiš čuti ništa novo. Ništa što ti je nepoznato jer tada ispada da to što znaš i nije puno. Još je gore kad saznaš nešto što se pokaže sasvim suprotnim od onog u što si bio uvjeren. I, što mogu reći na sve to? Istina je. Iako mu nikad nisam rekla niti je on pitao, na samom početku mislila sam da mogu izvući ono dobro iz njega. Pa čak i da ga mogu promijeniti. Sve dok nisam shvatila da je savršen takav kakav jest. To nije potrebno ponovo reći. Mislio je da me uništio. Mislio je da sam ja bila dobro u njegovom životu. Uh, koliko je pogriješio! Ako za mene može reći da sam dobro, što je onda zlo? Jesu li dobro i zlo jedno te isto? Je li dobro samo ljepši naziv za zlo da bi se sakrila njegova prava priroda i učinila ljepšom? Ja dobro nisam bila. Dala sam mu smrt, za njega spas za kojim je toliko žudio, a za mene samo smrt. Gubitak. Ne onu patnju koju sam tada toliko htjela. Situacija je takva da bih na smrt trebala gledati kao na nešto posebno, no ja i dalje u smrti vidim samo onu jaču stranu – prazninu, tugu i očaj. Za mene su one jače od ljepote. Ako one jesu ljepota, onda mogu reći da je ta ljepota preskupa, a ja ne mogu razmišljati kao on! Sebična sam jer bih radije da ga mogu vidjeti u svojoj blizini i osjetiti ga, bez obzira kako bi pritom njemu bilo…. Rekla sam to već tisuću puta i ništa se nije promijenilo. Vrijeme ne mijenja apsolutno ništa. Dođe dan kad pomislim da gore ne može biti, sve da bih se sutra osjećala još praznijom i shvaćala sve manje, a istodobno sve više. Tonula u nestvarnost…Razmišljala tipično ljudski, tipično normalno, tipično prosječno za svijet zavijen u sivilo prosjeka kad se sve zbroji. Jedino rješenje je još jedna smrt. Moja. I kako da se onda uvjerim u nešto drugo? Da sam dobro, uspjela bih ga spasiti. Bio bi živ, a ja bih bila daleko od njega. Nepoznata. Možda bi našao curu koja bi ga učinila sretnim. Stvarnim. A ja… Napisao je da sam predobra da bih bila stvarna. Dakle, zbog mene se osjećao još manje stvarnim, premda je trebalo biti suprotno. Žalosno je što je put samo jedan i što na kraju sve završava isto. Završava. Svakim danom nakon njegove smrti postajala sam sve sličnijom njemu, a da to nisam shvaćala. Postala sam ista kao on. Jednako nestvarna. Vječnost, koja mi se nekoć činila prelijepom, sada sam prezirala najviše što sam mogla. Boli previše da bih je željela, a jedina je istina da se i ja osjećam stvarno jedino kad se režem, da ni ja ne znam što slijedi i da znam da ni on nije znao. Istina je da stvari bez smrti nemaju pravu ljepotu… Mogu reći samo to. Jer, samo to je potrebno da bih u svojim riječima prepoznala njega. Dnevnik sam uzela sa sobom da bih ga kod kuće zaključala u drvenu kutiju otprije punu mnoštva stvari kojima je suđeno da nikad ne budu viđene. Vrijeme se i dalje nezaustavljivo sporo vuklo, tek toliko da bi za sebe moglo reći da se miče i da pokaže da ima vremena… Jer, ako ga vrijeme samo nema, tko bi ga trebao imati? Nisam viđala nikoga drugoga osim Chrisa koji je poslušao moj savjet i odvažio se sjesti za volan Miure, i Christine koja je povremeno dolazila s njim. Zbog svoje uobičajene rutine (spavanja danju i izbivanja noću) nisam ih nešto puno viđala, a još manje razgovarala s njima. Vidjeli bismo se tek u prolazu. Zapravo nisam sigurna ni jesam li ih vidjela samo jednom ili više puta… Više ništa nisam znala. Više ništa nije stvarno. Nijedno lice koje vidim. Svi su oni samo utvare koje nestaju kao baloni od sapunice čim okrenem glavu. Svi su oni samo marionete kojima upravlja netko drugi. Ne postoje. Samo sam ih umislila. Ne mogu im biti blizu. Nije dobro ni kad sam daleko… Možda ne postojim ni ja. Možda ne postoji baš ništa… * * * Groblje. Došla sam samo donijeti ruže. Nekim čudom ponijela sam i mapu s papirima. Završilo je tako da sam sjedila na jednoj od klupa i crtala. Ovdje je lijepo. Toliko ljudi, a nitko ništa ne vidi ni ne govori. Nitko nije živ. Moja baka nije pokopana ovdje. Ona je htjela da je kremiraju i pepeo posipaju po rodnom joj Islandu. Moja obitelj po krvi, roditelji i brat, pokopani su na ovom groblju. Tko bi rekao! Očekivala sam da će odabrati «bolje» mjesto, budući da su uvijek bili toliko «bolji» i uzvišeniji od ostalih. Ili se barem moglo očekivati da nikad neće umrijeti jer su bili toliko savršeni da ništa što mori obične smrtnike na ovom planetu njima nije predstavljalo problem…. Možda su i oni sami za sebe mislili da će živjeti vječno…Dogodilo se što se dogodilo. Da bi sve bilo u skladu, morali su imati najraskošniju grobnicu i tako se još jednom izdizati među ostalima, nabijati im svoje bogatstvo na nos. Čudi me što si nisu dali izgraditi piramidu! Možda i bi, ali gradnja piramide traje predugo. Umjesto nje, morali su se zadovoljiti grobnicom od najkvalitetnijeg mramora, velikom toliko da bi je se moglo uzeti kao temelj za gradnju kuće povećih dimenzija. Osvjetljenje groba reflektorima bilo je toliko jako da se i Las Vegas može sakriti. Istina, nisu imali šarene lampice kao u Vegasu, ali svjetla toliko jaka da se cijelu noć primjećuju iz daljine svakako nisu nešto tipično za groblje. O nadgrobnim spomenicima neću ni pričati. Toliko neukusnog pretjerivanja dugo nisam vidjela. Imena i godine rođenja ispisane zlatnim slovima, baš kao i njihove titule i neka glupa izreka i posveta njihovih prijatelja. Čudi me što su takve uopće imali…Ispod svega, ispisana su bila imena ožalošćenih. Njihovih rođaka. Naravno, imena Raiden nigdje. Ja sam njihova kći koja nikad nije postojala. Gomila cvijeća i svijeća dala bi naslutiti da su bili dobri ljudi. Hm…Mogu misliti jedino da su cvijeće i svijeće donijeli oni koji ih nisu poznavali tako dobro, koji su im se divili. Jer, da su ih znali malo bolje…grob bi im bio prazan. Nikome ne bi bilo stalo. Samo da su znali kakvi su ljudi dotični Christopher i Elizabeth Van Morte bili. Žalosno je kad ti je uspjeh mjerilo svega u životu, kad prema uspjehu procjenjuješ ljude i njihove kvalitete. Pitam se što je potrebno da čovjeku novac postane najvažniji…. Nisu zavrijedili moje poštovanje, bez obzira tko oni bili. Makar i moji roditelji. Žalim, ali važnije mi je kakva je netko osoba, a ne tko je. Nisam im na grobu zapalila nijednu svijeću, donijela nijedan buket cvijeća, a kamoli pomolila se… Dosad sam samo jednom zastala tamo i to samo da pročitam koju su gomilu sranja dali napisati na spomenik veći od zida. Pa tolik nije ni spomenik podignut žrtvama terorističkog napada 11. rujna! Mogu reći jedino jedno – žalosno. Žalosno je što se veličina čovjeka mjeri veličinom nadgrobnog spomenika. Upravo mali ljudi imaju velike spomenike. Kako bi pokazali svijetu svoju veličinu, svoj život. To su oni koji za sebe moraju napisati da su bili dobri i pošteni ljudi. Zapravo iza sebe ostavljaju ono isto što im je bio i sam život – laž. Jednu veliku laž. Prema tome, ispada da su nadgrobni spomenici, oni koji bi trebali reći konačnu istinu o nama, tek gomila laži ako svatko može napisati što želi! Ja kažem da velikom čovjeku nisu potrebne nikakve posvete, nikakvi stihovi. Ako si bio dobar čovjek i živio pošteno, to se zna i nije potrebno pisati. Svijet to zna i ne treba potvrdu u obliku zlatnih slova na crnom mramoru. Prije sam razmišljala što bih htjela na svom nadgrobnom spomeniku te kako bi on trebao izgledati. Ništa posebno. Tek jedna kamena ploča visoka pola metra na kojoj bi bilo upisano moje ime, godina rođenja i smrti te riječi Friedricha Schlegela koje su mi se sviđale otkad sam ih prvi put čula : «Ja sam svijetu tuđ, ja sam iz njega isključen, otpisan, mrtav. Ja u njemu nemam što tražiti.» Riječi koje me najbolje opisuju. Sada, kad bolje promislim, zapravo ne želim nadgrobnu ploču. Ne želim da itko zna tko sam, da mi itko nosi cvijeće ili me pak dovodi u ikakvu vezu s Van Morteima jer ja s njima nikad nisam imala veze. Bili smo dva posve različita svijeta. Trebala bih cijeniti što su mi podarili život, kažete? Pa, pogledajte još jednom kakav je taj njihov dar! Želi li tko isti? …. Tako sam i mislila… Ja sam za njih bila potpuna strankinja, jednako kao i oni za mene. Gle kakva sam ispala! Na njihovu mjestu, i ja bih nastojala zaboraviti takvu kćer. Nikako se nisam uklapala u njihov savršen kapitalistički svijet. Otac je uvijek bio dotjeran, s kravatom i ulaštenim skupim cipelama. Uglađen, obrazovan, strog kao šef i uspješan. Poštovan od strane suradnika i poznanika. Istančanog ukusa za ljepotu, hranu…Ukratko, za sve. Birao je samo najbolje – najbolju odjeću, najbolje aute, najbolje kuhare i osoblje koje je radilo za njega i brinulo za njegovu dobrobit. Možda i jest bio uspješan poslovni čovjek kojem nije bilo premca, ali posao za mene nije glavna karakteristika čovjeka. U svim ostalim područjima, bio je nula od čovjeka. Očekivao je da svi rade nešto umjesto njega, postao toliko razmažen da je malo nedostajalo da zaposli osobu koja će mu vezati žnirance na cipelama. Lako je nastaviti s poslom ako je netko drugi već postavio temelje i razvio ga. Da je sam trebao krenuti od početka, ne znam kako bi to završilo. Upravo zato, kažem, jer je navikao da drugi rade sve umjesto njega. Taj nikad vlastitim rukama nije nešto stvorio, nikad nije imao žuljeve, nikad se nije osobito trudio da svojim radom stvori nešto vrjednije od novca. Majka je bila dotjerana ljepotica u trendu na koju godine nisu imale nikakva utjecaja. Također uspješna poslovna žena. Ali, ona je za razliku od oca sve stvorila sama. Upoznali su se na nekom poslovnom projektu i…Poznato je kako se dalje priča odvijala. Nosila je skupe kostime, haljine, štikle…Nikad nisam razumjela žene koje su spremne toliko ispaštati samo zbog ljepote. Pratila je stanje na modnim pistama i nije si dopuštala da obuče nešto što nije u modi. To nikako. Nije pitala za cijenu kad je nešto željela. Čini se da sam jedino to naslijedila od nje. Pamtim da je puno vremena posvećivala dotjerivanju, šminkanju, posjetima kozmetičkom salonu… Frizerka zadužena za njenu kosu bila joj je toliko potrebna da je svuda išla s njom, čak je i živjela s nama. Uostalom, ne mogu reći «živjela s nama» jer zapravo ne znam puno. S njima nisam provodila previše vremena. Uglavnom sam bila kod bake, dok sam kod kuće provodila oko tjedan dana mjesečno kad se sve zbroji. Nakon 14. godine ni toliko jer sam tada zauvijek otišla od njih. Majci je nevjerojatno puno bilo stalo do tuđeg mišljenja. Ni to ne razumijem…Sjećam se da je mirisala na jasmin. Sve u svemu, izgledala je lijepo. Kao lutka u izlogu. Ali je, za razliku od lutke, imala nešto u glavi što joj je pomoglo da nađe načina kako uspjeti u životu. Ta žena imala je čeličnu samokontrolu. Ne pamtim da joj se ikad desilo da slijedi strasti i reagira burno. To nikako. Naprotiv, uvijek je ostajala smirena i djelovala kao prava dama, čak i neka kraljica, koliko je sofisticirana bila. Nikad joj se nije dešavalo da joj izleti pogrešna riječ. Kako to reći…Bila je stručnjakinja za davanje diplomatskih odgovora. Kao političari. Oni su jedini ljudi koji uvijek imaju odgovore na sva pitanja, iako nikad konkretno ne odgovore. Ja se nikad ne bih mogla tako snaći. Ja bih bubnula bez razmišljanja u istom trenu da bih sekundu kasnije požalila što se nisam sjetila boljeg odgovora. Kontrola, kažem. Čak i pokreti. U svakoj kretnji vidjelo se njeno obrazovanje i uglađenost. Osjećaje nije pokazivala. Zato su ona i otac činili savršen par. Sad, kad vidim kakvi su bili, to me ni najmanje ne čudi. Patnja privlači patnju, sreća sreću, a bogatstvo još više bogatstva. Da su živjeli nešto dulje, možda bi čak kupili cijeli svijet i učinili ga svojim vlasništvom. Sve je jasno, baš kao i da se lik kao ja, lik s ponašanjem primjerenijim uličarki iz vlažnog stana u potkrovlju nego bogatoj maminoj i tatinoj curici, ne uklapa u jedan takav savršen svijet lišen osjećaja, svijet u kojem je najvažnije biti dotjeran, lijep, pametan, bogat i savršen… Nikakve strasti tu nisu poželjne. Samo strast za novcem. Ne mogu shvatiti one koji su spremni žrtvovati sve zbog uspjeha i ugleda. Zašto? Pa zar je toliko važno što drugi misle? Zar to nekim ljudima donosi potrebnu zadovoljštinu, hrani im ego? Ta njihova suzdržanost i bezosjećajnost…lažna i vanjska ljepota….nije to bilo za mene niti sam ja bila za njih. Sebe neću opisivati, sve je poznato i kristalno jasno. Da sam mogla birati, najradije ih ne bih poznavala. S druge strane, upravo su mi oni pomogli da shvatim kako stvari u svijetu stoje te što je na prvom mjestu. To je jedina istina koju sam naučila od njih, da bih ubrzo nakon toga shvatila da nisu jedini takvi. Cura koja mi je odavno bila prijateljica bila je isto takva. Čuvši što želi – imati posao gdje će raditi 4 sata na dan i zarađivati 4 000 dolara ili više mjesečno za taj isti posao, zaista mi se zgadila. Došlo mi je da se zapitam tko je ona. Zapravo do tog trenutka nisam znala ništa o njoj…. Nakon što bi se vozila u nekom skupom autu za bogataše, dolazila bi sva ushićena i pričala što je čula o njemu, koliko ima konja, koja mu je maksimalna brzina. O tome je govorila totalno impresionirano, iako baš i ne vjerujem da je znala o čemu priča. Samo je ponavljala nešto što je čula. Kad je imala nešto novo, hvalila se time naokolo i držala tu stvar na mjestu gdje su je svi mogli vidjeti i postavljati pitanja koliko košta. S vremenom smo shvatile da nemamo ništa zajedničko. Možda smo se promijenile obje, možda se promijenila samo jedna od nas…. Ne znam. No, svaka se promijenila na svoj način i otišla svojim putem. Našla je društvo sličnije sebi, a ja sam postala ovo. Tako je najbolje za nju. I za mene. Govorilo se da loše utječem na nju, a ja sam bila sita da me podcjenjuje zbog toga što jesam. Htjela me promijeniti na ono što je smatrala boljim, a zapravo je htjela da postanem sličnija njoj. Dotad nisam mogla ni zamisliti koliko je povodljiva i koliko je bila spremna promijeniti se zbog nekoga. Kad bi određena osoba bila u društvu, postajala bi toliko drugačija da uopće nisam znala tko je ta osoba. Izgleda da sam saznala i to… Isprva je teško kad na nekoga računaš toliko koliko sam ja računala na nju, no onda sam shvatila da je bolje biti bez najbolje prijateljice ako imaš takvu čije te ponašanje deprimira. Kasnije sam postala sretnija jer se više nisam morala pretvarati da me zanima što priča samo kako je ne bih povrijedila. Više gotovo da i nismo razgovarale. Iskreno…tad sam se osjećala slobodnije, još različitije od nje. Što se tiče Ravena, nikad nije shvaćala što vidim u njemu. Nikad nije mislila da netko kao on može biti dobra osoba. Bila je jedna od onih koji su ga poprijeko gledali i zgražali se nad njim…Nisam znala puno toga, ali bila sam sigurna u jedno – da kao ona nikad neću postati. Nikad neću gledati vanjski izgled i tako lako mijenjati mišljenje. Nikad. Za mene je biti kao ona pasti nisko, za nju je biti kao ja nešto užasno loše samo zato jer nije u modi. Samo zato jer je drugačije. Ne znam što se s njom dogodilo i zapravo me previše ne zanima. Najvjerojatnije je našla bogatog muža kojeg je osvojila savršenim osmijehom i potpuno opčinila svojim šarmom. Zasigurno se još više promijenila i, da me vidi danas, gledala bi na mene svisoka kao što se u Indiji gleda na najnižu kastu, na ljude kojima se ne prilazi. Možda bi okrenula glavu i pravila se da me ne poznaje. U svakom slučaju, ne bi trebala reći ništa. Sve bi joj se vidjelo u pogledu, kao i prije. Ja sam to naučila čitati. Ne znam je li ikad shvatila. Zapravo i nije važno. Što je najgore, mislila je da me poznaje. Mislila je da je strašno pametna i da zna sve o meni, a pojma nije imala. Žalosno… Mogu joj jedino poželjeti svu lovu ovog svijeta. Sreću ne trebam jer njoj sreća dolazi zajedno s novcem. Sada se sve činilo tako jednostavnim…Imala sam viziju, znala kako treba izgledati ono što crtam. I nisam namjeravala otići dok ne završim, bez obzira što je danje svjetlo polako iščezavalo, znajući da mi uvijek preostaje blijeda lampa ili reflektori na grobu Van Morteovih gdje se skupljaju pijanci. Ne mogu to opisati kako treba jer je…jedna sasvim druga priča. Kad crtaš i znaš kako bi trebalo izgledati, znaš što trebaš prikazati, živiš u tom svijetu na neko vrijeme. Zaboravljaš na ostalo, zaboravljaš tko si zapravo i pretvaraš se da si netko drugi, netko bolji ili zanimljiviji. Priča te ponese. Postaneš dio nje. Stvaraš je. Možeš učiniti da sve nestane ili da sve postane san…. Tješi me što barem negdje mogu nečim upravljati. Stvoriti nešto svojim rukama. Nije puno, ali nešto jest. Tješi me i što znam da tim djelom svojih ruku ne mogu nikome nauditi. -Ti? – začula sam nekoga iz polumraka, trenutak prije nego što sam stavila svoj potpis. Nisam točno znala koji je danas datum. Misleći kako traži nekoga drugoga, nisam se odazivala ni okretala. Sve dok nije stao pred mene i zaklonio mi svjetlo. Tad sam morala podići glavu, da bih vidjela Fadeovu začuđenu facu, blijedu kao da je vidio duha. Istodobno je izgledao izmučeno kao da danima nije spavao, nego je lutao okolo. Barem dobro znam kako to izgleda. Pogledah ga bez odgovora. Nije mi bilo nimalo jasno što sad želi…. Nije se micao. Nepomično je stajao ispred mene i šutio, što me živciralo. Morala sam progovoriti: -OK, reci kog vraga hoćeš, samo se makni od mene! I nemoj mi srati da je i ovo tvoja klupa jer nije! Nitko ne može imati 2 mjesta! – podivljala sam na dečka bez razloga. -Oprosti…. – rekao je takvim tonom kao da nije čuo moje riječi. Ignorirao me. – Nisam znao da si ti… Zašto nisi rekla? – sve mi se činilo da bi rekao isto i da sam ga izvrijeđala udijelivši mu nekoliko komplimenata tipa «retardirani idiot»… -Što? – apsolutno ništa mi nije bilo jasno. -Stvarno, žao mi je. Trebala si reći da si ti ona, odmah bih se maknuo. -Da sam tko? -Morte. – zvučao je gotovo kao da me se boji. -Što?! – nije mi bilo jasno kako je shvatio. Uspjela sam ispasti totalna glupača. Ponovo. I to na način da je pomislio kako sam možda zaista luda ili samo izgubila pamćenje: -Sjećaš li se ti mene? -Da. Fade. Ostavila te cura radi drugoga, bijesan si, pomalo i lud, crtao si na mojoj klupi i nikako da se makneš. Prošli su sati, još uvijek si bio tamo i onda sam ti ponudila milijun dolara koje si ti odbio. Valjda si mislio da ih nemam i da bulaznim. – dala sam mu sažetu verziju priče za manje od pola sekunde. Kako sam jedva sama sebe razumjela, mogu misliti da je on razumio još manje. Bravo ja! Upravo sam rekla «moja klupa». Sad je nemoguće poreći da sam Raiden Van Morte. -Znači, imao sam pravo? -Zašto to misliš? – možda se još uvijek mogu nekako izvući. -Upravo si rekla «moja klupa». – nevjerojatno je kako od onih riječi od kojih ni jednu ne bi trebali čuti, ljudi oko mene uspijevaju čuti baš svaku. – Uostalom, razmišljao sam. Nije da sam ikad dobro vidio Morte. Vidio sam je samo od iza, a od iza sličiš na nju. – od iza sam mu sličila i na njegovu Aliciju pa prosudite sami. – I…mislio sam…činilo se da znaš o čemu govoriš kad si pričala o Kerseu i Morte, to jest Kerseu i sebi. Pa si onda htjela klupu natrag. Da se ozbiljnije baviš umjetnošću, vidio bih te na Akademiji ili na mjestima kamo zalazim. Nemoj sad krivo shvatiti da želim reći da nisi ozbiljna umjetnica…Mislio sam reći da ne ideš na Akademiju, eto. U ovom gradu ili crtaš ili ne, a svi koji crtaju idu na Akademiju pa… Na Akademiji te nisam vidio. Nisam te vidio ni nigdje drugdje u gradu, a nisi mi izgledala kao početnica. Iako nisam vidio kako ti ide i iako si rekla da ti je mapa prazna. Tek mi je kasnije postalo jasno. Ako nisi iz grada, nemoguće je znati za Kersea i Morte. Ti si imala crnu mapu i…tad sam pomislio da ne možeš biti nitko drugi nego ona. Morte. I ovo…- pokazao je na crtež na kojeg sam skoro privela kraju. Slušajući njegovo savršeno objašnjenje u potpunosti sam zaboravila na crtež. Da sam na Fadeovu mjestu i da sam pogledala na crtež, sve bi bilo jasno. Sve se moglo zaključiti. Prvi put sam nacrtala nešto stvarno, nešto kako zaista izgleda – Ravenov grob takav kakav jest, nadgrobnu ploču istu kakva jest i djevojku okrenutu leđima koja spušta cvijeće na njegov grob. Sebe. Eto. Prvi put nešto tako kako jest… siva slika stvarnosti. Kako nisam ništa komentirala, nastavljao je dalje. Iako se izmotavao dajući mi objašnjenje, morala sam sama sebi priznati da je zaista dobro. -Taj crtež samo sve potvrđuje. – poput kakvog detektiva, završio je svoje izlaganje. Možda je još nedostajalo samo da me policija odvede u zatvor. Imali su zbog čega… -Nema nikakve koristi ako porekneš. Ne možeš me uvjeriti u suprotno. – nije da sam namjeravala uvjeravati ga u suprotno. -U redu. Nisam ni namjeravala. – bio je to moj odgovor. Bez komentara, bez ičega. Bez apsolutno ikakvih pitanja, za razliku od njega: -Zašto nisi rekla ništa? Dok smo razgovarali o njima, odnosno o vama…Pričao sam gluposti i…zašto me nisi prekinula? Zar ti ne smeta što se okolo pričaju laži, a bila si tamo da kažeš istinu? Mislim da sigurno nije istina sve što sam rekao, no ti me nisi ispravljala. -Pa…da. Zapravo mi nije stalo što drugi misle. Ja znam istinu i ništa što činim ne činim zbog drugih. Oni ne znaju ništa o meni i bolje je da ostane tako. – čuđenje je splasnulo. Ponovo je bio onako hladan i distanciran kao na samom početku. Valjda više nije bio pod dojmom da je pored zvijezde, nego je umjesto toga došao k sebi i shvatio da sam tek običan čovjek, ni po čemu bolji i osobitiji od ostalih. Sjeo je pored mene i na trenutak zašutio. Kod njega mi se sviđalo što nije glumatao niti govorio da me razumije kako bi mi se ulizivao nego je bio iskren. Ionako smo oboje znali na što je mislio kad je spomenuo istinu i laž. Tada je na neizravan način pitao je li istina da sam ja ubila Ravena. Lijepo je što se nije ispričavao zbog nečeg što je rekao niti se pokušao izvući da ne misli to što je rekao. -Hm… Dobro je. Gledaj na to s vedrije strane. Barem se ne moraš pitati što mislim o tebi. – pokušao je izokrenuti stvar na smijeh iako nijednome od nas nije bilo do smijeha. –Bilo bi glupo da sad kažem da to nisam mislio. Mislio sam i još uvijek mislim. -U redu. – zaista nisam imala potrebu išta reći. -Sad bi se trebala naljutiti ili mi reći da sam glup te reći u čemu nisam imao pravo. – dakle, htio je istinu, a bilo mu je neugodno pitati. -Zašto? Nema se tu puno toga za reći. Sve što si rekao je više-manje istina. -Čak i onaj dio da…da si ga ubila? – pitao je s nevjericom. Premda bi inače te riječi bez problema izgovorio u svakom trenutku, u mojoj blizini ih se bojao reći. Na neki čudan način, osjećala sam da se pomalo boji mene same. -Da. – potvrdila sam. Ako je sam skopčao sve, neće mu biti problem razumjeti zašto. -OK. Znači, Raiden Van Morte. Čast mi je. I oprosti zbog klupe. Više neću dolaziti tamo tako da… pripada tebi i došlo je vrijeme da je vratim. – odmah je promijenio temu. Ne znam kome od nas je bilo teže govoriti o Ravenovoj smrti. -Zadrži je. – znate razlog zbog koje je ne želim. – Više neću dolaziti tamo. – tad odložih mapu i olovke na lijevu stranu klupe. -Kako to misliš da nećeš dolaziti? Mislio sam da ti je klupa još važna. -I jest. Bila je. Sve dok nisam shvatila da materijalno nema vrijednost. Ono proživljeno, što nije materijalno, to je pravi smisao. Klupa je samo još jedna klupa, a klupe služe samo da se na njima sjedi, zar ne? -Čudno. Činilo mi se da si mi upravo za jednu takvu klupu ponudila milijun dolara. Ali, najvjerojatnije sam samo sanjao jer ti takvo što nikad ne bi rekla. – lijepo što djevojka sa sobom nije uzela i njegov smisao za humor i cinizam koji je glavna karakteristika nas umjetnika. – Ima li to što ne želiš klupu natrag kakve veze sa mnom? -Nema. Zapravo je vrlo jednostavno. Prosinac je. Valjda. Dani postaju sve kraći, a uskoro će pasti i snijeg. Ostatak ove godine otpada. Mislim da je ni sljedeće neću trebati. Čak sam i sigurna u to… - na moje riječi se nasmijao. Začudo, bio je raspoložen bolje nego prošli put. Budući da me tišina izluđivala, a sada je pored mene bila osoba s kojom sam mogla razgovarati, zašto ne? Ako više ne živim u normalnom svijetu, ne znači da ne mogu razgovarati s ljudima koji su još uvijek dio njega. Stoga sam bez razmišljanja postavila pitanje koje možda i nije bilo najpogodnije u ovom trenutku: -Je li se Alicia vratila ili se smiješ iz inata? – da, smijao se. Smijeh ne znači nužno da je netko sretan… -Bravo, Morte! Zar je toliko očito? – dakle, iz inata. – Zamisli ovo. Prije 4 dana se vratila. Došla mi je na vrata i rekla da je prekinula s onim kretenom jer je shvatila da voli mene i da mi se želi vratiti. Znaš ta sranja: «pogriješila sam, nedostaješ mi, ti si ljubav mog života…». Smiješno je što sam do tog dana zamišljao što bi bilo da se vrati, iako nisam očekivao njen povratak. Ludio sam pri pomisli da je s drugim. Da me itko pitao što bih učinio da se vrati, ne bih znao odgovoriti. Možda bih najvjerojatnije rekao da bih je primio natrag. I onda…vratila se. Nisam htio slušati njezine izlike, nisam je htio ni vidjeti. Da je bilo kao što je tvrdila, ne bi ni otišla. Završili bismo zajedno pa makar kao Kers… - iz nekog razloga, shvatio je da se malo zaletio te da bi bilo bolje Ravena ne spominjati preda mnom. -Znaš, ne mora nužno tako završiti. Može imati i sretan kraj. – priznajem, teško mi je to bilo reći. Ipak ja nisam osoba koja vjeruje u čuda i sretne završetke. Te stvari događaju se drugima. -Misliš? -Rekla bih da sam sigurna, ali nisam. Zato mislim. – tko zna, možda je on jedan od onih koje čeka čudo? -I to je nešto. -Mislim i… ako je nisi primio natrag, zapravo je možda ni nisi volio. Što je dobro, kad gledaš. -Nije bilo tako. Jednostavno je…Nije to samo stvar ponosa. Mislio sam da je drugačija. Zato sam je i volio. Sve da bi na kraju ispala još gorom od onih koje otvoreno kažu da im je novac važan. Te su barem iskrene. A ona je oduvijek govorila da joj novac ne znači ništa. Onda je otišla s tipom koji je valjda stoput bogatiji od mene. Ja joj nisam mogao pružiti lagodan život i stvari koje je htjela. Od samog početka znala je to i nije joj predstavljalo problem. Dobro je znala kakav je život slikara jer je i ona išla na Akademiju. Valjda je željela nešto bolje. Najgore je što sam mislio da i zaslužuje bolje. Pa je otišla. I onda mi dolazi prodavati praznu slamu. Mislim, i budali bi bilo jasno da ju je bogataš odbacio kao još jednu skupu igračku. Ne znam kužiš li me, ali ja smatram da u ovom slučaju principi i istina dolaze prije svega, osobito prije ljubavi koja to zapravo nikad nije ni bila. Sve su one iste, a ono najvažnije saznajemo na najteži način. Kad dođe bogataš s limuzinom ili Lamborghinijem, gotovo je. Takvi uvijek dobivaju cure. Zato više nikoga ne puštam blizu sebe. Bolje je ne osjećati ništa nego biti razočaran. – savršeno sam razumjela. Jednim dijelom, razmišljala sam kao on. S duge strane… -Možda. Ali, znaj da je ne osjećati najteže. To za života možda nikad nećeš postići. Osim ako ne staviš novac na prvo mjesto i prestaneš suosjećati. Moraš zaboraviti da si čovjek. Možda misliš da ta nesposobnost slijedi nakon razočaranja. I ja sam tako mislila. Katkad se činilo da je zaista tako. Katkad sam bila toliko blizu da je nedostajalo još samo malo uvjeravanja. No, ništa od toga se nije desilo. Neki ljudi jednostavno ne mogu prestati osjećati. A ti…Ako joj dopustiš da te uništi na taj način, potpisuješ poraz. Uz dužno poštovanje, mislim da nije zaslužila pobjedu. Nije vrijedno propasti zbog nekoga kome zapravo nisi značio puno ako je tako kako kažeš. Istina, većina ganja samo novac, no vjerujem da ima i onih koje nisu takve. -Da, baš! Takve su samo one koje imaju novca za stotinjak života, a te svisoka gledaju na sve. Zadnja stvar koju bih želio je bogata cura. Koliko god djelovale OK, kad-tad se pokaže da nisu. Podcjenjuju sve. Ne, hvala. Svi bogataši su isti, bez obzira što seru da nisu i…ni sam ne znam što. -Ne možeš znati. Moraš riskirati. Inače nikad nećeš saznati. Na tebi je da doneseš odluku. Možda ovako postaneš ogorčen. Postupiš li suprotno, možda se još više razočaraš i uvjeriš u ono što misliš da je istina. A možda nađeš sreću. – zaista, čovjek nikad ne može znati. No, kad bolje razmislim…došlo mi je da se nasmijem. Hej, pa ovo nisam ja. Istina je: -Znaš što? Ja uopće nisam prava osoba da dajem savjete nekome. Bilo kome. Da imam nešto pameti, ne bih bila ovdje gdje jesam. Zato bi ti bilo bolje da me uopće ne slušaš. -Zašto? Pitam jer ima istine u tome što kažeš. S druge strane, možda je bolje što ga je ostavila prije nego ju je zavolio još više. Tada stvar postane zaribana do kraja i nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti kraj. Kraj… Fade ni izdaleka nije završio svoju priču o Aliciji, a ja ni izdaleka nisam mogla naslutiti kraj. |
| < | lipanj, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv