|
16.5. 2003. Mislim da je ovo sve. Pokušao sam na sve načine koji su mi padali na pamet, ali nije prestalo. Postalo je toliko jako da ne odlazi. Ne mogu odagnati te misli. Ne pomaže ni heroin, ništa što radim ne pomaže. Nastojim ne misliti o tome, ali tek tada postaje još jače. Jedino mi Raiden odvraća misli, no onda je opet još gore. Čini se predobrom da bi bila stvarna. Znam da može bolje i ne mogu se ne zapitati kog vraga radi s propalicom kao ja. Ja sam zvijer koja ne zaslužuje ljepoticu kao što je ona. Oduvijek sam je gledao kao anđela, čak i kad je nisam poznavao. Predobra je za ovaj pokvareni svijet. Bojim se da će na kraju ostati razočarana u sve. Vidim njenu dobrotu, vidim što želi, no isto tako znam da to nije moguće. Želi nešto čega se ovaj svijet davno odrekao, ako uopće i jest ikad imao. Zato nije dobro vjerovati u ideale. Uvijek završi tragično. I ja sam zaribao puno toga. Isprva mi se uvijek činilo da me želi drukčijeg. Ne da me ona želi promijeniti jer…nikad mi to nije dala naslutiti. Nije rekla ništa, nije učinila ništa…prihvatila me takvog kakav jesam. Zato osjećam grižnju savjesti. Zaslužuje boljeg mene, ako ne i boljeg od mene. Bez razloga, ponekad mi se činilo da za nju predstavljam izazov. Možda sam time nastojao opravdati svoju nečistu savjest. Velike promjene nikad ne dolaze samo tako. Prvo treba početi s nečim manjim. Ja sam bio to «manje» u čemu ona nije uspjela. Pa kako će onda promijeniti nešto veće? Možda je mislila da me može promijeniti. Možda. A možda ja tako mislim, što je vjerojatnije. Vidim kako je završilo. Vidim kako djelujem na nju. Uništio sam je. Načinio od nje nešto slično sebi. Nekad se smijala, a sada sve češće gleda u daljinu. Volim je i nisam htio da ovako ispadne. Uništim sve što dotaknem, sve što dođe u moju blizinu, osobito ako je to dragocjeno i lijepo. Mislim da svi ostaju imaju neki talent, a jedino ja živim u nestvarnom svijetu i uništavam ono stvarno do čega mi je stalo. Najgore od svega je što mi se sviđa ovo što sam od nje napravio. Žao mi je, no ne mogu poreći da ovako mračna nije ljepša. Sviđala mi se i kad je htjela promijeniti nešto na svijetu, govorila glasno svoje mišljenje i ostajala mu vjerna…Ali, sve to neusporedivo je sa osjećajem kad netko koga voliš najviše na svijetu drži u rukama nož i reže te i kad ti činiš istu stvar onoj koja ti vjeruje. Nikad nisam vjerovao nekome koliko vjerujem Raiden. Nikad nitko nije vjerovao u mene koliko ona vjeruje. Nikad nisam volio nekoga toliko da bih zbog njega bio spreman umrijeti. Zbog nje. Volim je toliko da joj želim zauvijek pripadati. A na ovom svijetu ne mogu živjeti vječno. Čak mi je i ovih nekoliko godina previše. Ovaj svijet nije mjesto gdje želim biti. Ništa se ne čini stvarnim. Kao da ne postojim, nego sam samo čovječuljak u nečijem snu čijim životom upravlja netko drugi. Ništa nije stvarno. Sve je samo san. Zatvorim oči i zamišljam se kako sve privodim kraju i ubijam se. Onda ih otvorim i mislim kako nikakva razlika ne postoji. Sve je samo skup zbrkanih slika. Ne znam postoji li išta od toga…Dobro je jedino kad osjećam bol. Kad krvarim, znam da postojim. Jedini problem je što se ne mogu stalno rezati i što bol ne traje dugo te što su s vremenom potrebni sve dublji rezovi. Kako kažu, što te ne ubije, to te ojača. I tako opet. Ne ubije te ni prvi ni drugi put. Ne ubije te ne pedeseti. Onda valjda postaneš toliko jak da trebaš bitno povećati dozu, da trebaš zarezati još dublje. Dođeš do toga kad trebaš zarezati tako jako da će te ubiti. Bolje biti mrtav nego lud, kažem. U smrti vidim jedini spas. Istina, bojim se, no tješi me da je sve bolje od ovoga. Ne može postojati gore mjesto od ovog svijeta. Drugačije je sigurno, i ne znam što me čeka, ali znam da ovo više ne mogu podnositi. Ne želim izgubiti razum. Ne želim poludjeti, a znam da me jedino to čeka. Kako vrijeme prolazi, sve mi je gore. Teško je zaspati i nadati se kad znam da novi dan ne nosi ništa dobro. Samo još više zbrke i iluzije, toliko da osjetim kako ludim sve više i više. Ne mogu podnijeti svoju blizinu, ne mogu podnijeti ništa od ovog. Ne želim poludjeti…Želim umrijeti. Sada sam siguran u to. Definitivno. Razmišljam o tome već dugo, važem i… ne može biti tako strašno. Smrt je normalna stvar. Nadam se jedino da ću otići na mjesto gdje ću se osjećati stvarno, makar me neprestano rezali. Ili jednostavno neću postojati, što je opet bolje od ludila... Ako je vječni život ovakav, onda ne, hvala, ne želim živjeti vječno. Koliko puta sam razmišljao kako bi bilo da sam vampir koji živi stoljećima samo kako bi saznao koja nova znanja nosi sutrašnji dan, nastojao shvatiti smisao vremena i vječnosti, živio pod okriljem noći i hranio se tuđim životom. Taj vječni život činio se dobrim. Besmrtnost. «Besmrtnost je dobra dok ne shvatiš da ćeš je provesti sam.», rekao je vampir Lestat u filmu Queen Of The Damned. Istina. Moj problem nije taj. Imao bih s kime provesti vječnost. Imao bih Raiden i više mi ne bi trebalo. Ali, i ovih 20 godina dovoljno je bilo da shvatim da život nema smisla. Za to mi nije potrebna vječnost. A ako ovako boli, onda je ni ne želim. Tu ni stotinu Raiden ne bi pomoglo. Preslab sam za taj teret. Predat ću se i želim da Raiden bude moj kraj. Barem nešto mora imati smisla. Tražit ću to od nje. Čak ne znam ni kako objasniti. Ako me ubije, znat ću da zauvijek pripadam njoj, ali i da je ona moja. Bit će to nešto natprirodno. Smrt nas neće razdvojiti, samo će nas još više povezati. Bit će ono glavno što nas povezuje. Ona je za mene najljepši dar i zato je želim od osobe koju najviše volim. Nešto ljepše Raiden mi ne može dati. Spas. Ne znam kako je to zatražiti kad znam da je ubiti protiv svih njenih načela i svega što vjeruje. Ne znam kako će reagirati. U njenu ljubav ne sumnjam. Ako me voli, ubit će me. Zbog mene. Ako me voli, neće me ubiti. Zbog sebe. Za mene je prekasno, no ona se još može spasiti. Ne želim da nastavi putem kojim je krenula. Želim jedino da bude sretna i da me se sjeća. Bude li s drugim, opet dobro. Jer znam da s nikim neće imati ono što je imala sa mnom. Smrt je savez koji vrijedi za vijeke vjekova. Savez potpisan krvlju. Neraskidiv. Zavjet. Samo se nadam da će razumjeti što za mene smrt znači. Odlazak odavde. Utješit ću je da ćemo biti zajedno jednog dana i da ću je čekati, ne zato da joj bude lakše nego jer zaista vjerujem u to. Moram umrijeti da bih zaista živio. Vjerujem da poslije smrti počinje pravi život, da je ovo tijelo samo ljuska u kojoj je moja duša zarobljena i čeka oslobođenje što ga donosi smrt. Teško mi je pri donošenju ove odluke, teško mi je što ću je morati ostaviti, a ona je jedino što je ikad vrijedilo u mom životu. Mogu joj govoriti da znam što će biti, no… otkud da ja znam? Nemam pojma. Čovječe, nemam pojma i bojim se! Što ako je zauvijek izgubim i nikad više ne vidim, nikad više ne čujem o njoj? Toga me najviše strah. Njoj vjerujem, ali činjenica je da mi ne možemo odlučivati. Postoji neko više biće koje vuče sve konce u onostranom svijetu. Da znam da sam je imao i izgubio…na taj način ne bih mogao provesti vječnost. Najgore je kad izgubiš ono što voliš i sjećaš se svega…Nadam se i da je istina što ću joj reći jer je ne želim iznevjeriti. Nipošto ne bih htio da pođe mojim putem. Dovoljno sam joj štete učinio. Htio bih da učini ono najbolje za nju i samo da bude sretna ovdje, kad već ja nisam mogao. Vjerujem da nas ništa neće razdvojiti. Trijezan sam dok ovo pišem, što znači da mora biti nešto istine u tome. Razmišljao sam i želim da Raidenine oči budu zadnje koje ću vidjeti. Jedina me poznaje i jedina ima to pravo. Uostalom, ja sam je stvorio. Zajedno smo nezaustavljivi i znam koje su dvije mogućnosti – ili ne postoji ništa ili ćemo i dalje skupa biti u vječnosti, i dalje bijesno juriti kroz noć. Ona je savršenstvo koje sam čekao cijeli život, anđeo. Želim joj predati svoj život, da po pravu uzme ono što joj pripada. Kao što sam rekao, sve ima svoju cijenu. Možeš plaćati na rate ili možeš platiti u gotovini, odmah. Stvari bez smrti nemaju svoju pravu ljepotu. Recimo to i ovako – želim konačno vidjeti što pobjeđuje. Nije mi problem čekati na nešto ako znam da će doći. Istina, bolje da dođe čim prije… Pitat ću je večeras. Učini li to, kraj je svemu. Više neću postojati. Umrijet ću sretan. Ne učini li to, ne znam što ću. Čekat ću i dalje, sam sigurno neću. Stoga, nadam se da su ovo posljednje riječi koje pišem. Koje ikad pišem. Nadam se da će večeras ova iluzija zvana životom završiti, da će pasti sve maske, da će Raiden razumjeti i bez previše pitanja učiniti to. Ja sam onaj kojeg treba kriviti. Uništio sam je do savršenstva, a i savršenstvo ima svoju cijenu. Ispadne li sve kako treba, noćas će se ugasiti i posljednje svjetlo. * * * |
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv