|
Bilo je nešto slično njemu što sam vidjela u njoj, jednak način pogleda. Kao da je jedna Ravenova polovica, ona vanjska, završila kod Markieja, a ona druga, unutarnja, kod Christine. A znam da može bolje, znam da može ne prihvatiti taj put samouništenja kojim je Raven koračao. Još se može izvući. Nadam se jedino da će pronaći osobu kojoj će vjerovati i da joj ta osoba neće učiniti isto što i ja Ravenu, nego da će je spasiti u pravom smislu te riječi. Mislim, znam, nadam se…Postoji li nešto u što sam sigurna? Dakako. Sigurna sam da, kojim god putem išla, neće doseći točku koju sam ja dosegla, onu još goru od smrti. U najgorem slučaju završit će kao Raven, ako se stvari poklope kao što su se poklopile nama. Kao Raven – biti uništena, a ne ona koja uništava – ja. -A kak se ona zove? Poznata mi je. – pitala je Christina Chrisa, pokazujući prstom na mene kao da me nema u sobi. Valjda sam konačno postala nevidljiva… -Raiden. – odgovorio je. -U, jebote! Ko onaj iz Mortal Kombata. -Raiden Van Morte. – ponovio je. Ovaj put nešto tiše, ali dublje. Kao da bi joj to ime trebalo nešto značiti, kao da je već negdje čula za mene. I prezime je bilo potrebno da shvati tko sam jer samo ime nije bilo dovoljno. Kad je saznala i prezime, mnogo toga joj je postalo jasno. Ili barem jasnije. Chris je otišao parkirati auto u garažu, a Christina se na časak uozbiljila: -Ona Raiden? Kerseova Raiden? – pitala je s nevjericom. -Da. Baš ta. -Ni za tebe nije bilo čuti otkad se ubio. Nisam htjela komentirati, što je bilo suprotno njenim očekivanjima. Vidjelo se da želi odgovore, da želi znati ono što nitko ne zna. Rekla je jedino da je čula za njega i da se činio zanimljivom osobom. Opet nisam ništa komentirala. -Čula sam nešto o vama. Nije da sam ga poznavala, ali koliko se sjećam, mislim da je bio zgodan. Govorili su da je on ludi narkoman i svako malo se pričalo da je pretukao nekoga ili netko drugi njega, a za tebe su govorili da su čudna umjetnica iz parka koja uvijek sjedi na istoj klupi, za koju nitko ne zna što slika. Lijepo. I tužno. E, i vidjela sam tvoje slike. – konačno me zaintrigirala dovoljno da progovorim: -Kakve slike? Sve moje slike su… - nije bilo potrebno završiti. I sama je znala gdje su. -U Kerseovom stanu. To mjesto izgleda baš ludo. Ono, svi zidovi oblijepljeni, pola toga umrljano krvlju. Jednom sam bila tamo i…nije bilo dobro. Ko da je nešto u toj sobi. Jezivo je i…kao da pripada samo vama. -Što?! Želiš reći da su te slike još uvijek tamo? -Da. Bili smo prije mjesec dana i onda su bile. Mislim da se ništa nije promijenilo otkad je umro. Krvave plahte su i dalje na krevetu i to je to. Valjda su ga ovi iz mrtvačnice pokupili, a kasnije nitko ništa nije dirao pa je sve ostalo kak je bilo kad je umro. –konačno se uspjela sasvim uozbiljiti. – Sviđaju mi se tvoje slike i htjela sam uzeti neke, ali bilo me je strah. Nevjerojatno…Još uvijek su tamo…Nisam mislila da će se to dogoditi, no želim ih natrag. Bile su dio mene i nisam htjela da ih drugi gledaju, kao što se to dogodilo prije mjesec dana. Ponovo me iz razmišljanja probudila Christina. Ta cura nije imala dlake na jeziku. Ispitivala je sve što bi joj palo na pamet. Samo da ne krene s pitanjima zašto živimo i koji je smisao svega. Toliko pametna nisam. -Ako ste se ti i Kerse toliko voljeli, zašto ga nisi spasila od smrti? I zašto se on ubio ako te toliko volio? Mislim, ono, kak te je mogao ostaviti samu da patiš nakon njegove smrti? Ili, ako si znala što namjerava, zašto ga nisi spriječila u tome? –bolje pitanje ne bi mogla naći ni da ga je tražila. Još me jednom podsjetilo na ono čime sam se beskonačno zamarala, ne dolazeći do odgovora. Da sam znala i mogla odgovoriti sebi, mogla bih i njoj sada. Umjesto odgovora, ustala sam i približila se prozoru. Iako sam pokušavala gledati van, pogled mi je zapinjao na Christininom odrazu u staklu. Tražila sam odgovor negdje u tami, još jednom pomišljajući koliko bi sve bilo lakše kad ne bih postojala. Ne bih morala razbijati glavu tražeći sulude odgovore na teška pitanja…. Poželjela sam zalijetati se u zid, udarati glavom o njega sve dok ga ne bih probila. Tada bih učinila isto s drugim zidom, pa opet s još jednim, još jednim, još jednim… Pokušavam dobiti bitku u kojoj sam unaprijed potpisala poraz. -Bilo je to više od ljubavi. – odgovorila sam sa sjetom. Malo je nedostajalo da mi se oči napune suzama. Tad sam se okrenula natrag prema njoj i prvi put je malo bolje pogledala. Zelene oči lutale su joj u svim smjerovima, a i na njenim rukama vidljivi su bili tragovi rezova nožem, što me još više uvjerilo u sličnost s Ravenom. Iako pijana i pomalo odsutna, znala sam da me razumije, da razumije cijelu stvar i da se ne trebam opravdavati. Ne mogu to opisati riječima jer je jednostavno više od toga. Riječi nisu uzvišene, riječi su prljave i nedostojne… Ne mogu opisati, kažem. Ali…Osjetila sam da je shvatila istinu. Zelene oči ispod svijetlih obrva na čas su se smirile i promatrale me ravno u dušu, gledajući moju tajnu, sada razotkrivenu. Znala je. I ja sam znala da zna. |
| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv