Love Kills

27.08.2006., nedjelja

love kills ---79---

Uvijek zaribam… Okus izdaje na usnama bio je još gori od gorčine drača. Mogu li išta više učiniti ili sam učinila dovoljno? Nemoguće… Užas…
Srce je nabijalo kao da će iskočiti iz prsa, pogled je bio izgubljen u mraku, tražio je iskupljenje zbog počinjenog grijeha. Učinila bih sve samo da sperem blato izdaje sa sebe. Pripadam Ravenu i kako se sada opravdati?
Ne, ne tražim opravdanje… Želim vratiti vrijeme natrag. Govorila sam o pogrešnim odlukama koje ne bih promijenila. E, ova je jedna od onih koje bih promijenila. Ali, nitko ne može vratiti vrijeme, što je za mene jedini lijek. Ništa drugo ne pomaže. Ni nepente, čarobni napitak zaborava. Jer, moje nedjelo bi ostalo zapisano. Nepostojanje sjećanja na nešto ne bi značilo da se to nije dogodilo… Nikakva kiša ne može sprati s mene ovu prljavštinu i krivnju.
Zašto sam to učinila?
-Ne mogu prestati misliti na tebe otkad sam te vidio. Izluđuješ me. Noćima ne mogu spavati. Nešto me vuče ovamo. Znam da su skoro 4 ujutro, ali morao sam doći. Moram… –jedino sam te riječi uspjela nekako čuti kroz mrak. Nakon toga nisam čula više ništa, bez obzira koliko glasno govorio. Isključila sam se. Više ništa nisam razumjela. Sve što je rekao za mene je bio zvuk bez apsolutno ikakvog značenja. Znala sam jedino da ga ne želim blizu sebe.
-Ti nisi on… ti nisi on… – ponavljala sam dok sam tupim i razočaranim pogledom tražila majicu na podu, bez obzira koliko mokra ona bila. Vidjela sam da mu se usne miču, da govori nešto. Uzalud, jer čula sam jedino sebe kako, po ne znam koji put, ponavljam tri riječi: «ti nisi on».
-Tko je «on»? – razumjela sam pitanje, ali nisam htjela odgovoriti na njega. Rekla sam jedino:
-Oprosti… Mislila sam da si netko drugi. Bilo bi bolje da odeš. – živčano sam govorila. Kako se činilo, Markie je htio odgovor:
-Ali… Ja te volim... – ne znam koliko je istine bilo u tim riječima, ali ja sam takva da ne vjerujem svemu što čujem, osobito ne kad mi izjavljuju ljubav.
-Ne, ne voliš me. Ti me samo želiš. Mene ne možeš voljeti sve ni da hoćeš. Mene je samo on mogao voljeti. Samo me on poznavao. Ti… Ja nisam za tebe. Alectro ima… Jednostavno idi i zaboravi da si me ikad upoznao. – nisam se mogla smiriti. Željela sam da ode, a koliko sam uspješno to i rekla, nisam mogla procijeniti. Jesam li napušena ili koji mi je vrag? Gdje mi je razum, smisao za rasuđivanje?
-Ne mogu. Prekasno je.
-Ne, nije prekasno. Ne znaš ništa o meni. Ja nisam posebna. Možeš ti bolje od ovoga.
-Ne želim bolje, želim tebe! Zar ne shvaćaš koliko si posebna? – žalosno je što tako misli, jer jedina moja posebnost je nesreća koju nosim.
-Ne, nisam posebna. Zar ne vidiš da sam mrtva? Zar ne vidiš kako sve oko mene trune, vene i umire? Donosim nesreću i smrt i, kažem ti, uništit ću te ne makneš li se od mene i zaboraviš što misliš da osjećaš. Uništit će te to. Nemoj dopustiti da se dogodi jer će onda biti prekasno. Izgubit ćeš. – nisam se uzrujavala upozoravajući ga na svoje proročanstvo. Naprotiv, bila sam toliko smirena i hladnokrvna da je plašilo. Plašilo je mene samu, trebalo je preplašiti i Markieja. No, njega riječi nisu mogle preplašiti. Mogao je jedino slušati i pokušavati shvatiti:
-Je li se to isto dogodilo i «njemu»? – pitao je.
Odmaknula sam se dalje u mrak, gdje me više nije mogao vidjeti. Znala sam to jer ni ja, koja sam se savršeno snalazila u mraku, nisam vidjela njega.
-Samo… idi i ne vraćaj se. – jednom će otići. Do tada, ja sam bila ta koja je otišla u jednu od prostorija, samo da budem čim dalje od njega, da ga ne vidim ni ne čujem.
Nije išao za mnom niti me pokušavao tražiti, nije postavljao pitanja. Sigurna sam da nije shvaćao. Istinu nikako nije mogao znati. Možda je uzrok vidio u onome što su svi znali o meni – u smrti mojih dragih roditelja. To već postaje izlizana fora, ali što drugo mi preostaje misliti kad znam da istinu nije mogao znati? Možda, kažem.
Začuo se zvuk motora.

Otišao je.


- 21:14 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2006 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Ja sam još jedno od lica koja se rijetko viđaju među ljudima. Lice kojem rijetki znaju ime. Cura o kojoj se malo toga zna. Ona koja je uvijek negdje otraga.
Zapravo i nije važno. Jer, kad se sve zbroji, ime je još jedna etiketa koja bi nas trebala karakterizirati, a etiketiranje i predrasude mrzim. Stoga mrzim i svoje pravo ime. Zato sam sada Raiden Van Morte. Godine? Vrijeme je relativan pojam kojem je značenje i ograničenje dao neki idiot koji je mislio da može mjeriti nemjerljivo i neodređeno. Zato ću reći da zapravo ne znam koliko postojim.
Postoje stvari koje volim i stvari koje mrzim. I stvari koje istodobno i volim i mrzim. One me uništavaju. Pišem i zamišljam da sam nešto što ne postoji niti će ikada postojati. Netko drugačiji. Možda bolji, a možda tek još jedna tragičarka koja iščekuje neizbježno u strahu od istog. Dopustim da me priča ponese kako bih postala dio nje.

«… you may be dead but your souls are free
like Romeo and Juliet you two made a pact of death
like the needle that you used
Sid and Nancy were born to lose…»

Da, stihovi iz «Love Kills». Legendarni Ramonesi. Pjesma puna istine, pjesma koja me fascinira toliko da je čak postala naslov priče koja slijedi. Neka nitko ne traži smisao u njoj. Sve je to samo odraz mog trenutnog viđenja svijeta kad se ugase sva svjetla i nitko ne gleda, kad mrak nastupi na pozornici svijeta i izvodi svoju predstavu bez očekivanja pljeska i divljenja, viđenja u kojem sebe više ili manje pronalazim.
Vjerujem da za svakog od nas postoji osoba koju bismo htjeli promijeniti. Spasiti. Za svakog od nas postoji osoba kojoj bismo vjerovali i voljeli je toliko da bismo joj dopustili, pa čak i željeli, da uništi i nas… A istina je samo jedna. Sve na kraju umire.

Linkovi