|
-To je zato jer ja živim na drugom kraju šume. -A ti? Jesi li je ti vidio? – pitao je Skočka Doo-a koji, naravno, nije ništa odgovarao. Barem ja nisam ništa čula. Ali, luđak je bio uvjeren da vjeverica priča s njim. Dalo se to naslutiti iz njegovog kimanja glavom; onako kako to ljudi obično rade kad razgovaraju s nekim i pokojim «da, da» odobravaju ono što su čuli. -I, što kaže? – mora da ni ja nisam jako bistra cura kad pitam što je rekla vjeverica. -Skočko Doo je rekao da te vidio kak sereš iza drva, šumska vilo. Poznaje te i kaže da si OK. -Aha…- dakle, tako. Veoma zanimljivo. –A tko ste vi, vaše visočanstvo? -Ja sam onaj koji jesam. – bih li iz toga trebala zaključiti da mi se upravo ukazao Bog? Ako jest, onda je puno jasnije zašto stvari na ovom svijetu nemaju smisla i zašto su toliko lude… Bog je luđak. -A koji to «jesi»? -Ja sam Mark. – prvo što sam pomislila, bilo je: «Ne opet Mark!» -Samo Mark? -Zapravo Mark J., ali sam zaboravio prezime. Znam samo da počinje na J. Nekam sam ga napisal, al se nemrem zmisliti kam to. Baš jazzerski! Da, baš jazzerski. -I, što, ti živiš u šumi? -Da, ja i Skočko Doo. Ali nemoj misliti da je to istospolna zajednica. -Ne, to ne bih pomislila ni u kom slučaju… – noćas sam prokleto dobro glumila ozbiljnost, a bilo mi je do smijeha. -Zašto? Hoćeš reći da je Skočko Doo predobar za mene? Ha, to oćeš reći? Sad te bum razbil! -Ne, to nikako… -I bolje ti je! -Nego, zašto živiš u šumi? – jest, lud je, ali je morao iz nekog razloga doći ovamo. -Pobjegao sam iz jedne specijalizirane ustanove. Uzeo sam radno odijelo jednog astronauta. Ne znam kako će se bez njega snaći na Jupiteru. Houstone, Houstone, imamo problem! Prasica je opala z Marsa! I sada Skočko Doo i ja živimo pod korijenjem hrasta i jedemo lišće. Bio je čarobna vjeverica, a sada je postao čovjek. Nemoj mu to reći, ali… On je malo mentalno nerazvijen jer mu nedostaju vitamini i minerali u prehrani, a u lišću nema potrebne koncentracije željeza, magnezija i kalcija. Meni to nije problem. Ja sam natprosječno i natprirodno inteligentan. Već oko mjesec dana smo ovdje. – drugih riječi osim «wow» nisam imala. Smijalo mi se toliko da sam počela kašljati kako bih prikrila smijeh. Em za odijelo astronauta i za specijaliziranu ustanovu, em za ovo «nemoj mu reći», a tu je i sve čuje… -Da, lišće baš i nije hranjivo. Ovaj… Jesi li možda pucao u nekog dečka prije mjesec dana? -Baš se ja sjećam toga… Ali, mislim da jesam. -Zašto? -To nije bio čovjek! To je bila divlja svinja s kamerom koja je izgledala kao čovjek! I onda sam ja pucao u nju da bih Skočku Doo-u nadoknadio potrebne mu elemente u prehrani. Neprestano se žali na probleme u probavi i hemoroide. Nemreš vjerovati! -Ne, to je bio čovjek! Znaš li da je mogao umrijeti? -Ne, to je bio veliki nizozemski vepar i točka! Zapravo, uskličnik! – iz silne hrabrosti odjednom ga je bilo tako lako preplašiti… Iako nisam rekla ni riječi, molio je za milost: -Nemoj me uništiti, šumska vilo! Molim te. -Zašto misliš da bih te uništila? -Pa vi šumske vile ste veoma moćna bića. Kulerice. Divljaci. Nije s vama za zajebanciju. – tad se opet obratio vjeverici i s čuđenjem pitao: –Tko je peder? -Jesi čula to? Skočku su samo pederi na pameti! – ovo je valjda rekao meni. -Da, čula sam. Ne trebaš mi ponavljati! – ipak se ja i Skočko poznajemo, ipak ja čujem njegov govor. -Znači, ipak ga čuješ? -Naravno. Ja sam ga poznavala dok je još bio vjeverica. Znam ga i sad kad je čovjek. -Jesi ga ti pretvorila u čovjeka? -Jesam. -Baš jazz. Ha, ko je peder, jebem te u taj pederski šupak? Pazi kaj govoriš jer te bum zošupal! Konju glupi! – ne bi vam bilo teško zaključiti kome je što upućeno da ste bili tamo. Meni je bila upućena samo prva rečenica, dok je sve ostalo bilo upućeno Skočku, kojeg je divljački tresao kao da će ga svakog trena zadaviti. -Kak si glup! Daj čkomi već jemput! Ti jebeš babice!– iskreno, moram priznati da nisam čula što mu je Skočko rekao i da ne razumijem zbog čega je tako podivljao. Da bih spasila svog frenda Skočka Doo-a, morala sam intervenirati: -Hej, nemoj tako! Ubit ćeš ga! -Nekak do hoću! Kaj ne čuješ da samo sere? Uopće nemoj vjerovati u to kaj govori! Sad ga bum hitil v drijeve! Budalo jedna neotesana! Ja sam jakši od tebe, priznaj! Priznaj, debilu! I zaista, uz luđački smijeh, bacio ga je u drvo iz sve snage! Jadna vjeverica odbila se i pala na pod. Najvjerojatnije mrtva… OK, OK… Ovo je previše nestvarno da bi bilo stvarno. Nepodnošljivo hladna kiša natjerala me da se oprostim s Markom J. i otrčim dalje u svom smjeru. -Čuj, stari, sad bih već trebala ići. -Reci mi da ja nisam lud. Reci! – iako je imao pištolj u rukama, nije mi prijetio njime. Činilo se da će prije upucati sam sebe nego nekog drugog. -Ne, ti nisi lud. Samo tako oblačiš košulju. -A kam moraš ići? -Moram kćeri pročitati priču za laku noć. Ako to ne napravim, podivljat će. -Tako si mlada, a već imaš kćer? -Ja zapravo imam 239 godina. -Aha… Ne može joj netko drugi pročitati priču? -Ne. To moram baš ja. Inače će se pretvoriti u gremlina, izgristi mi svo pokućstvo, porazbijati prozore… – nisam stigla ni završiti. Preplašio se toliko da je vrišteći pobjegao od mene. Razlog tome postao mi je jasan tek kad sam ga čula kako vrišti «gremlini dolaze, gremlini dolaze, aaaaaa…» Sekundu kasnije više ga nisam vidjela. Ono što je do sada postojalo, u potpunosti je iščezlo. Najvjerojatnije se nije ni dogodilo. Najvjerojatnije nisam srela luđaka… Osim pitanja, ostala je samo želja da čim prije dođem na neko toplo mjesto. Pozdraf Marku J. i njegovoj «vjeverici» Skočku Doo-u koji su lani sjedili ispred mene! Dečki, zakon ste! |
| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv