Love Kills

06.08.2006., nedjelja

love kills --- 74 ---

Ne samo crvene ruže, nego i koprive. Oduvijek me fasciniraju. Uvijek onako negdje sa strane, ružne, u grmlju, jedva zamjetne. Skrivene od pogleda ljudi, prezrene od svijeta zato što su takve kakve jesu. Nedodirljive, a ujedno i dodira koji prži. Nitko nikad nije pomišljao da su takve postale upravo zbog ljudi, zato jer su shvatile kakav je svijet i odlučile se udaljiti od njega. Jednostavno su takve. Ne krasi ih ni iznimna ljepota ni posebnost, nisu ništa osobitije od drača, rekli bi neki. Nitko ih ne želi blizu, nitko na njih ne gleda kao na nešto lijepo, već kao na čudovišta. Ljudi bi bili sretni kad bi one jednostavno mogle nestati i osloboditi svijet svojeg postojanja, postojanja koje nikad nije donijelo ništa dobro.
Mene su uvijek privlačile. Pogledom bih ih tražila u jarcima, u grmlju uz ogradu. Tek toliko da ih vidim, da znam da posebne stvari još uvijek postoje. Iako bi se isto moglo reći i za divlje kupine, koprive će u mojim očima uvijek ostati na prvom mjestu. Voljela bih biti poput njih. Nekad mi se čini da i jesam. Ne znam… Možda.

- 22:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2006 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Ja sam još jedno od lica koja se rijetko viđaju među ljudima. Lice kojem rijetki znaju ime. Cura o kojoj se malo toga zna. Ona koja je uvijek negdje otraga.
Zapravo i nije važno. Jer, kad se sve zbroji, ime je još jedna etiketa koja bi nas trebala karakterizirati, a etiketiranje i predrasude mrzim. Stoga mrzim i svoje pravo ime. Zato sam sada Raiden Van Morte. Godine? Vrijeme je relativan pojam kojem je značenje i ograničenje dao neki idiot koji je mislio da može mjeriti nemjerljivo i neodređeno. Zato ću reći da zapravo ne znam koliko postojim.
Postoje stvari koje volim i stvari koje mrzim. I stvari koje istodobno i volim i mrzim. One me uništavaju. Pišem i zamišljam da sam nešto što ne postoji niti će ikada postojati. Netko drugačiji. Možda bolji, a možda tek još jedna tragičarka koja iščekuje neizbježno u strahu od istog. Dopustim da me priča ponese kako bih postala dio nje.

«… you may be dead but your souls are free
like Romeo and Juliet you two made a pact of death
like the needle that you used
Sid and Nancy were born to lose…»

Da, stihovi iz «Love Kills». Legendarni Ramonesi. Pjesma puna istine, pjesma koja me fascinira toliko da je čak postala naslov priče koja slijedi. Neka nitko ne traži smisao u njoj. Sve je to samo odraz mog trenutnog viđenja svijeta kad se ugase sva svjetla i nitko ne gleda, kad mrak nastupi na pozornici svijeta i izvodi svoju predstavu bez očekivanja pljeska i divljenja, viđenja u kojem sebe više ili manje pronalazim.
Vjerujem da za svakog od nas postoji osoba koju bismo htjeli promijeniti. Spasiti. Za svakog od nas postoji osoba kojoj bismo vjerovali i voljeli je toliko da bismo joj dopustili, pa čak i željeli, da uništi i nas… A istina je samo jedna. Sve na kraju umire.

Linkovi