|
Raven…to je ime koje mi ne izlazi iz glave. Ne samo noćas, ne samo čitav ovaj tjedan, nego uvijek. Postajem svjesna da svakog dana sve više nalikujem njemu, toliko da mislim da sam postala kao on. Je li istina da su nam se duše zaista spojile i postale jedna? Ili sam toliko opsjednuta i još uvijek pogođena njegovim gubitkom da ne mogu prihvatiti istinu i nastojim sačuvati sjećanje na njega tako što polako postajem on? Sjećam se svega. Njegovog mirisa… Bio je to miris duhana pomiješan s mirisom bora gela za kosu. Pamtim miris alkohola i okus njegove krvi. Znam da se rezao nožem na jednak način kao i ja sada, na jednak način zamijenio dan i noć i prepustio se tami koja je nadjačala mrvicu svijetla u njemu toliko da je život postao nepodnošljiv. Nije potrebno reći, znam da ću završiti na jednak način. Jedino što se pitam jest: kad će doći taj dan? Kad ću skupiti hrabrosti da kažem «zbogom»? Kad ću prevladati strah od nepoznatog, uzdići se iz ovog blata i postati tračak sjajne prašine u nebeskim visinama, dio vječnosti? No, više od svega toga: Kad ću osjećati da nekamo pripadam, da imam razloga ostati tamo? Osjećala sam to svega nekoliko mjeseci i želim osjećati opet. A znam… znam da ne mogu bez Ravena. Ne mogu pripadati nikamo drugamo i nikome drugome. Taj sam zavjet potpisala krvlju. Neraskidiv je. Moram priznati da ne prođe dan da se ne sjetim dana kad sam postala kraj njegova puta, pogleda u očima koji je govorio da me voli i da mi vjeruje. Pamtim način na koji je život istjecao iz njega, a on me volio zbog moje zlobe. Čistog zla. Neko vrijeme nisam shvaćala što sam zapravo učinila. Samo bih sjedila na podu i urlala zaslijepljena suzama. Nisam mogla jesti, nisam mogla piti, nisam mogla spavati. A bome ni danas nije bolje…. Pogled mi luta na prljav pod umrljan krvlju što mi je noćima kapala iz ruku. Opet sam učinila isto – desnom rukom gurnula nož u lijevu tako jako da sam zadrhtala i potegnula. Boli… užasno boli, ali to je ono što želim. Želim i zaplakati, no ne mogu. Kao da je život iz mene iscijedio posljednje atome snage, a rijeke suza što su nekoć tekle sada su u potpunosti presušile. Oči su suhe, peku toliko da ih je nemoguće držati otvorenima. Nemoguće… Zatvaram ih, razmišljajući kako skoro dolazi zima. Drveće je izgubilo i svoje posljednje lišće, a sunčeva toplina sve je rjeđi gost ovdje. Svjetlost tu i tamo dođe, ali toplina više ne svraća. Dani postaju sve hladniji. O noćima da i ne govorim. Mrzli vjetar uvlači se u šupljine i dopire do same srži. Magla je toliko gusta da zastire sve, a toliko opipljiva da je možeš osjetiti kako pada s visina i u obliku sitnih kapi kiše vlaži kožu. Smrznute vlati trave škripe pod mojim koracima, čekajući da padne snijeg. I ja čekam isto. Čekam snijeg. Razlog. Ali, ne dolazi. A ja ne mogu tek tako ostati na mjestu i čekati. Noć me doziva vjetrom, želi me vidjeti i osjetiti. Očajnički želeći mjesto gdje bih se mogla barem malo smiriti, izašla sam na magloviti noćni zrak. |
|
Ali, ne želim bolje! Jednostavno ne želim, ne mogu si dopustiti, ne zaslužujem… Ne mogu učiniti to što mi govori. On NE ZNA istinu! Mislim da bi bilo drugačije da je zna. Više ne bi mislio isto. Ne mogu ga ni slušati kako priča da nisam kriva. Što više spominje moju nevinost, sve se više krivom osjećam. Postaje nepodnošljivo… Toliko nepodnošljivo da sam promijenila temu: -Možda bi trebao javiti svojima gdje si, da se ne brinu. – predložila sam. Nije mu padalo na kraj pameti da učini takvo što. Uz pakostan osmijeh, odgovorio je: -Kak da ne! Neka se malo brinu! Možda onda shvate koliko sam vrijedan, hehe… -Jesi li saznao tko te upucao prije…prije…– nisam imala pojma je li se to dogodilo prije dva tjedna, prije mjesec dana ili još ranije. Nisam znala ništa osim da se dogodilo. -Ne znam. Ali, dobro je… Sad sam faca. Nitko od frendova još nije dobio metak niti ga je luda ženska koja vozi dobre aute vozila u bolnicu, he he… Tak da mogu reći da je ispalo bolje nego što sam mislio. Još da nisi onako razbila Golfa… Ženo, ja ne znam kaj je tebi bilo…– taj je mogao promijeniti tisuću tema u samo nekoliko rečenica. Na neki način, to me fasciniralo. Govorio je o svemu, a istodobno o ničemu. Morala sam se zapitati je li Markie imao pravo kad je rekao da se mali drogira, s obzirom na to da je većina riječi iz njegovih usta bila karakteristična za shizofreničara. Chris barem još nije počeo umišljati da ga prate tajne službe, iako su ideje veličine bile prisutne u nekoj određenoj mjeri. Iduće pitanje koje je postavio bilo je koliko sam najviše vozila Murcielaga. -285 po autocesti. -Wow… –u očima sam mu mogla pročitati što želi te sam mu stoga bacila ključeve Lamborghinija. Nije shvaćao: -Što ću s time? -Idi i provozaj se. Ne moraš ga vratiti do sutra navečer. Ali, puno troši, tako da ćeš trebati puniti rezervoar namjeravaš li duže voziti. Namjeravao je pitati još nešto, no prije nego što je uspio zaustiti, odmahnula sam rukom i rekla: -Samo idi. – nije mi najvažnija bila ta želja u njegovom pogledu, već moja želja da ostanem sama. Samoća mi je sada bila najpotrebnija. Samoća i nož… Ne znam znaš li kako je to kad ti netko spominje osobu koja ti je cijelo vrijeme na pameti, a njezino lice i osmijeh ti nikako ne izlaze iz glave. Kad znaš da stvar ne možeš promijeniti i nisi siguran želiš li je uopće mijenjati, ali svaka riječ o toj osobi čini te toliko nemirnim da krv počinje kipjeti, a koža postane tijesna. Ti postaneš manijak koji će i dalje bezglavo juriti iako osjeća umor, i bol, i vrtoglavicu. Juriti, samo da izraziš svoj bijes i kojim slučajem ga muklim krikom pustiti na tamu noći pri padu na kameno tvrdo tlo. Željeti osjetiti udarce, željeti osjetiti bol kojom bi samome sebi dokazao da si opakiji nego što zaista jesi, da možeš podnijeti sve stisnutih zubi, bez zanovijetanja. Iscrpiti se toliko da ćeš poslije biti nepomičan, iako bi najlakše bilo vrištati, razbijati, plakati… Ne znam znaš li. Ali, ja znam. To mi se događa neprestano. Istina… Ma kakva vražja istina?! Zar ta riječ više postoji u ovom svijetu iskvarenih ideala, koristoljublja i pohlepe? Ne za mene. Ništa nije pošteno, a ubija me što ne mogu ništa promijeniti. Uzalud je truditi se, uzalud je uopće pokušavati. Sranja se uvijek događaju, a moj jedini cilj je osjetiti bol kako bih se osjećala živom. Vidjeti modrice i rezove na rukama da bih znala da postojim, izmučiti se toliko da više ne bih imala snage biti budna. Malo je nedostajalo kod onog ulaska Golfom u zavoj… Toliko malo da se pitam što sam zapravo trebala učiniti. Što god učinila, nikad nije dovoljno. Ništa nikad ne ispadne kako treba, iako dam apsolutno sve od sebe. Zar baš ništa ne mogu učiniti kako treba, barem jednom u životu? Bar jednom u životu učiniti nešto dobro? Sita sam toga, sita sam svega. Želim jebenu istinu! Želim ne zaribati više nikad… |
|
Chris se udaljio, a meni je u rukama ostala slika. Odvažila sam se pogledati je…Po ne znam koji put, nije bilo ništa drugačije – svakim pogledom nedostaje mi sve više i više, a preostaje mi jedino žaliti za životom kojeg sam mogla imati, a kojeg nikad neću imati. Izluđuje me pomisao da smo jednom bili zajedno i da smo to mogli imati sada, opet. Samo da sam postupila drugačije. -Morte….- Chris mi je ponovo prišao. – Nisam dobro vidio, ali koja je ono mrcina koju imaš? Novi Murcielago? Reći ću samo da ima 580 KS, maksimalna brzina je 330, a od nule do stotke stiže za 3, 8 sekundi. -Aha. – odgovorila sam. -Koliko si ga platila? -315 tisuća. – dolara, naravno. -Stvarno pristaje tvom karakteru. – smiješno, ali i ja sam mislila isto. Ne zato što ja i auto imamo iste karaktere, nego zato što se savršeno nadopunjavamo. -Fenomenalan je. Markie mi je pričao. Testirao ga je za svoj automagazin. –govorio je Chris, s vidljivom dozom cinizma na licu. Svakoj budali je jasno koliko je ljubomoran što mu braco uvijek ima priliku među prvima isprobati nove brze igračke na tržištu, i to ne bilo kakve, nego one «TOP 10». Jasno je što ide uz brze aute. Slava i dobre ženske. Upravo se tome Chris najviše veselio i nadao: -Kad ću bito njegovih godina, vozit ću još bolje stvari! Uostalom, Markie će umrijeti prije mene jer je stariji. – kako se meni činilo, neće….Ovaj mlađi je deset puta luđi, a k tome je još i prava budala. -Ako želiš biti faca, znam koji je pravi auto za tebe. Michelle. Mislim da je prava šteta da takav dragulj skuplja prašinu u kutu garaže. To je prava mrcina. Klasik. Najbolji u svoje vrijeme, a ni danas nije za bacit. Svakako će se okretati za tobom. Uostalom, rekao si da Markieju ne bi smetalo da uzmeš taj auto. Ostao je bez riječi. Zaista sam ga iznenadila: -Ali…ne znam. Ne vozim tako dobro da bih mogao voziti Michelle. Bojim se da ću je pokvariti. Ili razbiti. -Bolje da ga uništiš nego da godinama samo stoji i od njega nema nikakve koristi, pa da se pitaš što bi bilo kad bi bilo. Uostalom, stvari služe za razbijanje. Na te riječi me čudno pogledao, jasno shvativši da ne govorim samo o autu, nego o životu. Nastavila sam dalje kad me već išlo tako dobro: -Nitko ti ne može garantirati da ga nećeš razbiti ili da će sve proći u savršenom redu, ali neke stvari u životu jednostavno moraš probati. Nemoj dopustiti da takav auto propadne. Ne moraš ga se i ti bojati ako ga se drugi boje. – zar sam upravo izrekla nešto strašno dubokoumno pa mi se zato zagledao u oči s namjerom da me pročita? U takvim situacijama uvijek bih napravila ono u čemu sam najbolja – uozbiljila se i skrenula pogled na drugu stranu. Valjda sam se bojala da netko ne vidi moju zbunjenost, budući da sam željela da me svi vide kao hladnokrvnu osobu koju ništa ne može povrijediti, osobu do koje ništa ne može dospjeti. Samo, je li takvo biće još uvijek osoba ili je nešto drugo – kamen? -Znaš…čuo sam dosta toga o tebi, ali zapravo ne znam ništa. Znam samo ono što znaju svi. Kad pogledaš, to je gotovo ništa. Uostalom, ljudi lažu tako da…- meni se više sviđalo kad smo razgovarali o autima. -I to je previše. O meni nitko ne zna više od toga. –iako je jednom netko znao…. -Čini mi se da igraš na kartu loše osobe, iako uopće nisi takva. Meni si baš super. – te riječi bih očekivala od najboljeg prijatelja, a ne od nekoga tko me jedva poznaje. -Ne igram na kartu loše osobe nego jednostavno… - kako da mu na jednostavan način kažem koliko mrzim ovaj svijet, koliko sam razočarana njime i koliko mrzim sebe zbog onoga što sam učinila? Nisam trebala. I sam je shvatio: -Vidi se na tebi koliko mrziš ovaj svijet. To je istina. Ali, zašto? Duboko sam udahnula prije nego išta kažem: -Jer nije pravedno. Zbog onoga što sam mogla učiniti, a nisam. Zbog pogrešnih odluka koje sam donijela, a nisam trebala. Život te zajebe, što drugo da ti kažem? – odgovorila sam na sebi svojstven način. Neodređeno, a opet istinito, pritom gledajući u daljinu. -Zar je tako strašno? -Pa…recimo da sam izdala sve u što sam vjerovala. A što je najgore, ne znam kako bih postupila da se opet nađem u istoj situaciji. Bojim se da bih opet učinila isto. -Zar si cijele dvije zadnje godine provela ovdje i sama? – nije mu trebalo dugo da shvati. -Jesam. -Kako? Rekla sam istinu – spavala danju, noćima lutala i opijala se. Krivo je shvatio: -Zar te smrt obitelji toliko pogodila? -Da… - promrmljala sam na način da se sasvim lako moglo zaključiti da to nije pravi razlog, već da postoji nešto više od toga. No, Chris to nije shvatio pa je uzrok moje mržnje prema svijetu vidio u smrti moje obitelji. I bolje da tako misli… Barem nije postavljao više pitanja: -Morte, ti si meni dala savjet, pa ću sada i ja tebi. Vrijeme je da prestaneš živjeti na ovaj način i mučiti se zbog nečega što nije tvoja krivnja. Jebi ga, jednostavno se dogodilo. I moj stari je bez veze poginuo, ali ne mogu kriviti sebe zbog toga. Znam, zaribano je kad se nešto takvog dogodi, ali trebala bi krenuti dalje. Malo se baciti u svijet, kužiš? Mislim da stvarno imaš što za ponuditi. Pametna si i OK, a ja to zaista ne govorim svakoj curi. Možeš bolje od ovoga. |
|
-Hej, Morte, tko je ovaj tip? – iz razmišljanja me prenuo Chris. Isprva uopće nisam shvaćala što je rekao. Čak mi je trebalo neko vrijeme da shvatim tko je uopće osoba koja mi se obraća i što želi. -Što?! – pitala sam zbunjeno, kao da me upravo probudio. -Tko je ovaj tip? – u ruci je držao sliku zajedno s okvirom. U potpunosti sam zaboravila na nju! Zaboravila sam da je ostala na stolu licem okrenutim prema dolje i mjesecima skupljala prašinu….Kako ju je, dovraga, našao? Zar je baš morao pogledati je? Bila je to još jedna od fotki na kojima smo bili Raven i ja. Već je dugo nisam vidjela, a sada…Prošli su me trnci. Brzinom munje iščupala sam mu je iz ruku. Uzalud. Ionako je vidio dečka na slici. Još jednom je ponovio isto pitanje, tražeći od mene da mu kažem tko je on. Zar da lažem i odgovorim «nitko važan», «samo netko iz prošlosti» te na taj način iznevjerim Ravena i, takoreći, prodam ono što smo imali samo da bih nekoga uvjerila u laž? Ne… To nisam mogla. Glavom mi prolaze tisuće mogućih odgovora. Mogla sam lagati, mogla sam reći istinu, ali nisam htjela ni jedno ni drugo. Zar da kažem da je to dečko kojeg sam voljela toliko da sam ga ubila? Ne, nisam htjela da to itko zna. Ne zbog sebe, ne zbog straha da će prstom upirati u mene i nazivati me ubojicom, nego zbog Ravena. Htjela sam da to ostane samo naše. Pa, što sam odgovorila? -Ne bi ti trebalo biti važno. Zaboravi da si ikad vidio tu sliku. – naravno, znatiželja je i dalje ostala, tim više što nije dobio odgovor koji je tražio. -Ozbiljno, tko je dečko? Izgleda isto ko Markie… - kad već svi misle tako, očito je da u tome ima istine. Chrisa je ta činjenica neopisivo fascinirala. Iživcirao me toliko da sam se naposljetku izderala: -Ime mu je bilo Raven Kersey, u redu?! – eto, bolje mu nisam mogla odgovoriti. Dala sam mu ime pa neka čini što ga volja. No, to ime njemu nije značilo apsolutno ništa: -OK, stara… Ne moraš se derati. Pitao sam jer sam mislio da je to Markie. Mislio sam da se poznajete otprije. Tip je stvarno isti on… Što, je li ti taj Raven bio dečko? -Da….- odgovorila sam. Ukoliko je imalo pametan, povezao je stvari. Sada je lako zaključiti koji je jedan od razloga netrpeljivosti između mene i Alectro, sada je lako zaključiti zašto je Alectro s Markiejem usprkos tome što među njima nema ljubavi. Nije pitao više ništa o njemu. Kladim se da nije ni pomišljao da je Raven mrtav… Znala sam da će ove noći biti teško zaspati pa se nisam ni trudila. Što onda ako još jednu noć provedem budna, a dan prespavam? Neće biti prvi put, a tako sam dobra u tome… Nekim čudom, alkohol mi nije bio potreban. Čak ni najmanje. Štoviše, nije mi bilo potrebno baš ništa. Htjela sam samo mirno sjediti dok god ne zaspim. Nije mi bilo potrebno vino, ni brzina, ništa. Jedino mir. Ali, sve se nekako čini da je njega najteže pronaći. Pitam se: može li ga netko kao ja naći? Ikad? |
|
Sve što mogu jest upozoriti te da mi ne prilaziš jer nećeš završiti dobro. Što god misliš, ne možeš se izvući. Nisam bolja nego što kažem. Nemoj misliti da se iza mog tužnog pogleda skriva bolja osoba, a da u svojim riječima bezrazložno pretjerujem. Jer, sve što sam rekla, istina je. Samo je pitanje vremena kad ću te upropastiti nakon što si dopustiš biti blizu mene. Ne pokušavaj si dokazati svoju snagu, jer pored mene nećeš imati izgleda. Zatrovat ću te, osvojit ću te, uništit ću te. Kad ti jednom uđem u glavu, nema povratka na staro. Gotovo je. Smrt je tvoj jedini spas. Molit ćeš je da dođe, koliko ću ti život učiniti nepodnošljivim. Zato ostani dalje od mene, ne prilazi mi, jer ja znam što je bol, jer ja znam da ćeš, upoznavši mene, upoznati najmračniji dio sebe, dio za koji ne znaš da postoji, dio koji čeka da bude probuđen. Tad ćeš osjetiti patnju za kojom toliko žudiš, tad ćeš saznati kakvog je okusa krv i koliko može boljeti čak i kad nema udaraca. Zaboravi sve što su ti pričali. Ja sam tvoje unutarnje čudovište, ja živim u svima. Ja sam prljavština u tvojoj duši koju se toliko trudiš sakriti od pogleda ljudi, ja sam tvoja nečista savjest koja te noćima progoni, izluđuje, ne dopušta ti da sklopiš oči. Put do mene lagan je, uvijek možeš doći. No, znaj, natrag se nećeš vraćati istim putem. Tada će te čekati trnovita staza zaogrnuta tamom, puna zamki i čudovišta koja čekaju da im dospiješ u kandže kako bi te rastrgala i nahranila se tvojom krvlju i mesom. Ne trudi se, zrak će biti toliko hladan da će ti se smrzavati u plućima, a svaki udisaj boljet će kao da gutaš žilete. Ne nadaj se toploj odjeći, jer tim ćeš putem kročiti bez ičega. Ledeni vjetar neće imati milosti. Snijeg će zamesti tvoje tragove; na kraju će prekriti i tebe. Ne možeš preživjeti. Dođeš li ipak do vrata iza kojih je tvoj spas, bit će zaključana tisućama lokota, a svaki pokušaj da ih dodirneš pržit će ti kožu. Shvatit ćeš da nemaš kamo. Moći ćeš se vratiti jedino natrag, k meni, gdje ćeš na koljenima preda mnom tražiti milost, kože krvave i razderane kandžama zvijeri na tvom putu. Tražit ćeš oprost. A ja… Ja ću biti tvoj kraj. Nemoj reći da te nisam upozorila. |
|
Ali, za mene je sve to ostalo u sjeni Miure. Začudila sam se što je uopće nije spomenuo, iako je i ona u garaži. -A što s Michelle? – pitala sam. -Znači, vidjela si je. – uozbiljio se. –Nju nitko ne vozi. Stari nam je pričao o njoj. Bio sam mali, ali se sjećam da se zaljubio u taj auto na prvi pogled. Želio ga je imati otkad ga je vidio. P 400 SV iz 1971. Bio je to najbrži serijski auto proizveden u ono vrijeme. Ne znam koliko znaš o tome autu, ali…Zaboravi sve što si čula o drugim autima. Miura je najvjerojatnije najekstremniji auto svih vremena. 385 konja, ide do 300 na sat…To je mrcina i u današnje vrijeme, a mogu zamisliti kakva je bila prije 30 i nešto godina. Stari je štedio za nju otkad ju je vidio i konačno ju je kupio 1982. za 130 tisuća dolara. Tjedan dana prije nego se Markie rodio i tada je napravio 3 i pol tisuće kilometara. Vozio je po cijele dane. Nakon Markiejeva rođenja nije ga ni taknuo. Ne znam zašto. Jedini, a ujedno i zadnji put nakon toga, vozio ga je dan prije nego što je poginuo na utrci. Svega 10 kilometara. Kao da je znao što ga čeka i htio je voziti ga zadnji put. Sada je Miuri vrijednost narasla na 250 tisuća, ako ne i više. Ne želimo je prodati, ali nitko je ne vozi. Ključevi su već godinama na stolu, a Michelle je prekrivena ceradom u kutu garaže. Mislim da mi Markie ne bi branio da ga vozim jer ga je tata ostavio nama, a ne samo njemu, ali… Iskreno, bojim se tog auta. Plaši me da to nije normalno. Prejak je za mene i ne znam hoću li ikad biti sposoban sjesti za njegov volan. Ne znam, ali čini mi se da ni stari nije bio sposoban. Zato ga je i prestao voziti kad se Markie rodio. Ono, dobio je dijete i smirio se, kužiš? Valjda mu više nije bilo svejedno. Ali, nikad mi nije išlo u glavu…Zar ga je smatrao toliko opasnim da ga godinama nije dirao? Čak toliko opasnim da ga može ubiti? A ako je stari mislio da ga ne može obuzdati….Ako je tako mislio on, koji je bio vozač i pol, s godinama iskustva, onda sigurno ni ja nisam sposoban za to. Barem ne još. Čak ni Markie ne želi imati posla s Michelle. Ponaša se kao da ne postoji. Ne govori o njoj, ne gleda je, ne želi je ni taknuti. Nekad mi izgleda kao da je mrzi. Zna da je auto u garaži, ali se ponaša kao da ga nema, kao da je na njegovom mjestu praznina. Ništa. Ne znam…Ona je auto snova. Ali, znaš kako je čudno nekad kad se snovi ostvare… Pretpostavljam da sam upravo dobila odgovor na svoje pitanje. Više nisam trebala znati. Sada je na Chrisu bio red da postavlja pitanja meni: -Zašto si onako zbrisala kad si vidjela Markiejevu žensku? Umjesto da izmislim neku glupost i uvjerim njega kad već ne mogu sebe, odlučila sam reći istinu: -Nas dvije se poznajemo otprije i ne podnosimo. -Postoji li neki razlog za to? – na njegovo pitanje odgovorila sam mu da ne bi razumio, a zapravo mi se nije dalo objašnjavati. Osjećala bih se potpuno glupo kad bih govorila o njoj. Na svu sreću, nije pitao više ništa o njoj, već je rekao jedino da je ni on ne voli. Do sada je na njoj uspio primijetiti jedino odsutnost i tugu zbog nečega o čemu ne priča, primijetiti da nije sasvim iskrena. No, kao što je rekao, kad se uzme u obzir da ni Markie nije u potpunosti iskren prema njoj, sve dođe na svoje. Nisam razumjela: -Kako to misliš da nije iskren prema njoj? -Svima je jasno da je ne voli. I njoj je to jasno. Skupa su jedino zbog seksa, a iz nekog razloga njoj to odgovara. Nisam komentirala, iako mi je sve bilo jasno. Jedna riječ – Raven. Naravno, primijetila je ogromnu sličnost među njima i zapalila se za Markieja kad već ne može imati Ravena. Ravena više ne može imati nitko…Zato jer sam ga ja uzela. Moj je. Chris se potpuno opustio sada kad je saznao da nema razloga za brigu jer nije ubio nikoga. Istog trena maknuo se s prozora i krenuo u razgledanje prostorije na način koji je jasno pokazivao da još nije vidio ništa od ovoga. Ima nešto u slici koja visi iznad kamina, nešto posebno, nešto opojno, toliko privlačno da je nitko ne zaobilazi. Na svakog djeluje poput magneta, svatko kad-tad, otvorenih usta, stane pred nju, imajući jedino riječi divljenja i pohvale. Dovoljan je samo jedan pogled na sliku da se spozna njena ljepota i dubina, da njena priča svima postane jasna. Tako jednostavna, a opet tako puna boli… No, nitko ne pada na koljena pred njom. Chris me pitao nekoliko pitanja o njoj, sličnih onima koje je pitao i Markie. Kao tada, na neka od njih sam mogla odgovoriti, na neka ne. Budući da sam bila uvjerena kako nigdje u ovoj prostoriji nema ničega što Chris ne bi smio vidjeti, ili sam barem tako mislila, sjela sam pred prozor i zagledala se u mračni, vanjski svijet odijeljen od mene zidom i ogromnim komadom stakla, razmišljajući pritom o životu, besmislenom i uzaludnom postojanju u djeliću vječnosti, o njegovoj biti, njegovoj istinskoj srži, najskrivenijoj istini. Baš sam glupa. I prije sam razmišljala o istim stvarima i uvijek bih dolazila do istog zaključka – besmisleno je. Besmisleno je i ništa više od toga. To je sva filozofija. Moj život odavno je izgubio smisao, no neki nepoznat mi razlog još me uvijek drži na životu, jedan dio mene još nije spreman otići odavde zauvijek i nikad se ne vratiti. Ja znam da nemam kome što dati jer nemam više ništa. Izgubila sam sve svoje, davno razočarala ljude koji su možda vjerovali u mene, odbacila i napustila sve jer me bilo strah. Strah da nekome učinim isto što i Ravenu, strah da bi nekome moglo postati stalo do mene, strah da bih još nekome mogla donijeti smrt. Jer, znam kako je. Znam da ne mogu spasiti nikoga. Nisam mogla spasiti Ravena, a o sebi da i ne govorim. Moja tama je prejaka. Bojim se za ljude u svojoj blizini. Što ako i oni završe uvučeni u moju mrežu smrti, koja poput paučine zarobljava njih, bijedne kukce, ne dajući im mogućnost spasa? Ne želim da se opet dogodi ista stvar, zato mi je bolje ostati čim dalje od ljudi. Svjesna sam da nosim uništenje, svjesna sam da uzimam stvarnost i sreću onima koji misle da me mogu voljeti da bih potom njihov život smrvila u prah. I nikad se neću promijeniti. Smrt je moj dar. |
| < | srpanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv