|
To je bilo ono zadnje napisano. Jedino to me zanimalo. Iako bi bilo bolje reći da sam jedino to trebala znati. Ostalo sam tek prelistala. Razlika je bila prevelika. Pod nijednim drugim datumom nije bilo napisano više od pola stranice, a zabilježene bijahu jedino ideje koje su mu dolazile kad je bio više ili manje pijan ili drogiran, tekstovi pjesama, črčkarije nalik onima opsesivno – kompulzivne osobe. Istina je da sam zapravo umirala od želje da saznam što još piše. Sprječavala me jedino druga strana. Strah da bih mogla saznati nešto što ne trebam znati. Kad već ne može biti gore, ne treba biti ni bolje. Sve u svemu, pročitano me iznenadilo. Kako je ljenčina kao on, barem što se tiče pisanja, uspio motivirati se da rukom ispiše pune 4 stranice teksta koji, što me najviše iznenadilo, ima toliko puno smisla i tako malo grešaka? To je ono što o njemu nisam znala… Možda je upravo tu negdje i razlog zašto nisam čitala ostalo. Kad misliš da znaš sve o nekom, ne želiš čuti ništa novo. Ništa što ti je nepoznato jer tada ispada da to što znaš i nije puno. Još je gore kad saznaš nešto što se pokaže sasvim suprotnim od onog u što si bio uvjeren. I, što mogu reći na sve to? Istina je. Iako mu nikad nisam rekla niti je on pitao, na samom početku mislila sam da mogu izvući ono dobro iz njega. Pa čak i da ga mogu promijeniti. Sve dok nisam shvatila da je savršen takav kakav jest. To nije potrebno ponovo reći. Mislio je da me uništio. Mislio je da sam ja bila dobro u njegovom životu. Uh, koliko je pogriješio! Ako za mene može reći da sam dobro, što je onda zlo? Jesu li dobro i zlo jedno te isto? Je li dobro samo ljepši naziv za zlo da bi se sakrila njegova prava priroda i učinila ljepšom? Ja dobro nisam bila. Dala sam mu smrt, za njega spas za kojim je toliko žudio, a za mene samo smrt. Gubitak. Ne onu patnju koju sam tada toliko htjela. Situacija je takva da bih na smrt trebala gledati kao na nešto posebno, no ja i dalje u smrti vidim samo onu jaču stranu – prazninu, tugu i očaj. Za mene su one jače od ljepote. Ako one jesu ljepota, onda mogu reći da je ta ljepota preskupa, a ja ne mogu razmišljati kao on! Sebična sam jer bih radije da ga mogu vidjeti u svojoj blizini i osjetiti ga, bez obzira kako bi pritom njemu bilo…. Rekla sam to već tisuću puta i ništa se nije promijenilo. Vrijeme ne mijenja apsolutno ništa. Dođe dan kad pomislim da gore ne može biti, sve da bih se sutra osjećala još praznijom i shvaćala sve manje, a istodobno sve više. Tonula u nestvarnost…Razmišljala tipično ljudski, tipično normalno, tipično prosječno za svijet zavijen u sivilo prosjeka kad se sve zbroji. Jedino rješenje je još jedna smrt. Moja. I kako da se onda uvjerim u nešto drugo? Da sam dobro, uspjela bih ga spasiti. Bio bi živ, a ja bih bila daleko od njega. Nepoznata. Možda bi našao curu koja bi ga učinila sretnim. Stvarnim. A ja… Napisao je da sam predobra da bih bila stvarna. Dakle, zbog mene se osjećao još manje stvarnim, premda je trebalo biti suprotno. Žalosno je što je put samo jedan i što na kraju sve završava isto. Završava. Svakim danom nakon njegove smrti postajala sam sve sličnijom njemu, a da to nisam shvaćala. Postala sam ista kao on. Jednako nestvarna. Vječnost, koja mi se nekoć činila prelijepom, sada sam prezirala najviše što sam mogla. Boli previše da bih je željela, a jedina je istina da se i ja osjećam stvarno jedino kad se režem, da ni ja ne znam što slijedi i da znam da ni on nije znao. Istina je da stvari bez smrti nemaju pravu ljepotu… Mogu reći samo to. Jer, samo to je potrebno da bih u svojim riječima prepoznala njega. Dnevnik sam uzela sa sobom da bih ga kod kuće zaključala u drvenu kutiju otprije punu mnoštva stvari kojima je suđeno da nikad ne budu viđene. Vrijeme se i dalje nezaustavljivo sporo vuklo, tek toliko da bi za sebe moglo reći da se miče i da pokaže da ima vremena… Jer, ako ga vrijeme samo nema, tko bi ga trebao imati? Nisam viđala nikoga drugoga osim Chrisa koji je poslušao moj savjet i odvažio se sjesti za volan Miure, i Christine koja je povremeno dolazila s njim. Zbog svoje uobičajene rutine (spavanja danju i izbivanja noću) nisam ih nešto puno viđala, a još manje razgovarala s njima. Vidjeli bismo se tek u prolazu. Zapravo nisam sigurna ni jesam li ih vidjela samo jednom ili više puta… Više ništa nisam znala. Više ništa nije stvarno. Nijedno lice koje vidim. Svi su oni samo utvare koje nestaju kao baloni od sapunice čim okrenem glavu. Svi su oni samo marionete kojima upravlja netko drugi. Ne postoje. Samo sam ih umislila. Ne mogu im biti blizu. Nije dobro ni kad sam daleko… Možda ne postojim ni ja. Možda ne postoji baš ništa… * * * Groblje. Došla sam samo donijeti ruže. Nekim čudom ponijela sam i mapu s papirima. Završilo je tako da sam sjedila na jednoj od klupa i crtala. Ovdje je lijepo. Toliko ljudi, a nitko ništa ne vidi ni ne govori. Nitko nije živ. Moja baka nije pokopana ovdje. Ona je htjela da je kremiraju i pepeo posipaju po rodnom joj Islandu. Moja obitelj po krvi, roditelji i brat, pokopani su na ovom groblju. Tko bi rekao! Očekivala sam da će odabrati «bolje» mjesto, budući da su uvijek bili toliko «bolji» i uzvišeniji od ostalih. Ili se barem moglo očekivati da nikad neće umrijeti jer su bili toliko savršeni da ništa što mori obične smrtnike na ovom planetu njima nije predstavljalo problem…. Možda su i oni sami za sebe mislili da će živjeti vječno…Dogodilo se što se dogodilo. Da bi sve bilo u skladu, morali su imati najraskošniju grobnicu i tako se još jednom izdizati među ostalima, nabijati im svoje bogatstvo na nos. Čudi me što si nisu dali izgraditi piramidu! Možda i bi, ali gradnja piramide traje predugo. Umjesto nje, morali su se zadovoljiti grobnicom od najkvalitetnijeg mramora, velikom toliko da bi je se moglo uzeti kao temelj za gradnju kuće povećih dimenzija. Osvjetljenje groba reflektorima bilo je toliko jako da se i Las Vegas može sakriti. Istina, nisu imali šarene lampice kao u Vegasu, ali svjetla toliko jaka da se cijelu noć primjećuju iz daljine svakako nisu nešto tipično za groblje. O nadgrobnim spomenicima neću ni pričati. Toliko neukusnog pretjerivanja dugo nisam vidjela. Imena i godine rođenja ispisane zlatnim slovima, baš kao i njihove titule i neka glupa izreka i posveta njihovih prijatelja. Čudi me što su takve uopće imali…Ispod svega, ispisana su bila imena ožalošćenih. Njihovih rođaka. Naravno, imena Raiden nigdje. Ja sam njihova kći koja nikad nije postojala. Gomila cvijeća i svijeća dala bi naslutiti da su bili dobri ljudi. Hm…Mogu misliti jedino da su cvijeće i svijeće donijeli oni koji ih nisu poznavali tako dobro, koji su im se divili. Jer, da su ih znali malo bolje…grob bi im bio prazan. Nikome ne bi bilo stalo. Samo da su znali kakvi su ljudi dotični Christopher i Elizabeth Van Morte bili. Žalosno je kad ti je uspjeh mjerilo svega u životu, kad prema uspjehu procjenjuješ ljude i njihove kvalitete. Pitam se što je potrebno da čovjeku novac postane najvažniji…. Nisu zavrijedili moje poštovanje, bez obzira tko oni bili. Makar i moji roditelji. Žalim, ali važnije mi je kakva je netko osoba, a ne tko je. Nisam im na grobu zapalila nijednu svijeću, donijela nijedan buket cvijeća, a kamoli pomolila se… Dosad sam samo jednom zastala tamo i to samo da pročitam koju su gomilu sranja dali napisati na spomenik veći od zida. Pa tolik nije ni spomenik podignut žrtvama terorističkog napada 11. rujna! Mogu reći jedino jedno – žalosno. Žalosno je što se veličina čovjeka mjeri veličinom nadgrobnog spomenika. Upravo mali ljudi imaju velike spomenike. Kako bi pokazali svijetu svoju veličinu, svoj život. To su oni koji za sebe moraju napisati da su bili dobri i pošteni ljudi. Zapravo iza sebe ostavljaju ono isto što im je bio i sam život – laž. Jednu veliku laž. Prema tome, ispada da su nadgrobni spomenici, oni koji bi trebali reći konačnu istinu o nama, tek gomila laži ako svatko može napisati što želi! Ja kažem da velikom čovjeku nisu potrebne nikakve posvete, nikakvi stihovi. Ako si bio dobar čovjek i živio pošteno, to se zna i nije potrebno pisati. Svijet to zna i ne treba potvrdu u obliku zlatnih slova na crnom mramoru. Prije sam razmišljala što bih htjela na svom nadgrobnom spomeniku te kako bi on trebao izgledati. Ništa posebno. Tek jedna kamena ploča visoka pola metra na kojoj bi bilo upisano moje ime, godina rođenja i smrti te riječi Friedricha Schlegela koje su mi se sviđale otkad sam ih prvi put čula : «Ja sam svijetu tuđ, ja sam iz njega isključen, otpisan, mrtav. Ja u njemu nemam što tražiti.» Riječi koje me najbolje opisuju. Sada, kad bolje promislim, zapravo ne želim nadgrobnu ploču. Ne želim da itko zna tko sam, da mi itko nosi cvijeće ili me pak dovodi u ikakvu vezu s Van Morteima jer ja s njima nikad nisam imala veze. Bili smo dva posve različita svijeta. Trebala bih cijeniti što su mi podarili život, kažete? Pa, pogledajte još jednom kakav je taj njihov dar! Želi li tko isti? …. Tako sam i mislila… Ja sam za njih bila potpuna strankinja, jednako kao i oni za mene. Gle kakva sam ispala! Na njihovu mjestu, i ja bih nastojala zaboraviti takvu kćer. Nikako se nisam uklapala u njihov savršen kapitalistički svijet. Otac je uvijek bio dotjeran, s kravatom i ulaštenim skupim cipelama. Uglađen, obrazovan, strog kao šef i uspješan. Poštovan od strane suradnika i poznanika. Istančanog ukusa za ljepotu, hranu…Ukratko, za sve. Birao je samo najbolje – najbolju odjeću, najbolje aute, najbolje kuhare i osoblje koje je radilo za njega i brinulo za njegovu dobrobit. Možda i jest bio uspješan poslovni čovjek kojem nije bilo premca, ali posao za mene nije glavna karakteristika čovjeka. U svim ostalim područjima, bio je nula od čovjeka. Očekivao je da svi rade nešto umjesto njega, postao toliko razmažen da je malo nedostajalo da zaposli osobu koja će mu vezati žnirance na cipelama. Lako je nastaviti s poslom ako je netko drugi već postavio temelje i razvio ga. Da je sam trebao krenuti od početka, ne znam kako bi to završilo. Upravo zato, kažem, jer je navikao da drugi rade sve umjesto njega. Taj nikad vlastitim rukama nije nešto stvorio, nikad nije imao žuljeve, nikad se nije osobito trudio da svojim radom stvori nešto vrjednije od novca. Majka je bila dotjerana ljepotica u trendu na koju godine nisu imale nikakva utjecaja. Također uspješna poslovna žena. Ali, ona je za razliku od oca sve stvorila sama. Upoznali su se na nekom poslovnom projektu i…Poznato je kako se dalje priča odvijala. Nosila je skupe kostime, haljine, štikle…Nikad nisam razumjela žene koje su spremne toliko ispaštati samo zbog ljepote. Pratila je stanje na modnim pistama i nije si dopuštala da obuče nešto što nije u modi. To nikako. Nije pitala za cijenu kad je nešto željela. Čini se da sam jedino to naslijedila od nje. Pamtim da je puno vremena posvećivala dotjerivanju, šminkanju, posjetima kozmetičkom salonu… Frizerka zadužena za njenu kosu bila joj je toliko potrebna da je svuda išla s njom, čak je i živjela s nama. Uostalom, ne mogu reći «živjela s nama» jer zapravo ne znam puno. S njima nisam provodila previše vremena. Uglavnom sam bila kod bake, dok sam kod kuće provodila oko tjedan dana mjesečno kad se sve zbroji. Nakon 14. godine ni toliko jer sam tada zauvijek otišla od njih. Majci je nevjerojatno puno bilo stalo do tuđeg mišljenja. Ni to ne razumijem…Sjećam se da je mirisala na jasmin. Sve u svemu, izgledala je lijepo. Kao lutka u izlogu. Ali je, za razliku od lutke, imala nešto u glavi što joj je pomoglo da nađe načina kako uspjeti u životu. Ta žena imala je čeličnu samokontrolu. Ne pamtim da joj se ikad desilo da slijedi strasti i reagira burno. To nikako. Naprotiv, uvijek je ostajala smirena i djelovala kao prava dama, čak i neka kraljica, koliko je sofisticirana bila. Nikad joj se nije dešavalo da joj izleti pogrešna riječ. Kako to reći…Bila je stručnjakinja za davanje diplomatskih odgovora. Kao političari. Oni su jedini ljudi koji uvijek imaju odgovore na sva pitanja, iako nikad konkretno ne odgovore. Ja se nikad ne bih mogla tako snaći. Ja bih bubnula bez razmišljanja u istom trenu da bih sekundu kasnije požalila što se nisam sjetila boljeg odgovora. Kontrola, kažem. Čak i pokreti. U svakoj kretnji vidjelo se njeno obrazovanje i uglađenost. Osjećaje nije pokazivala. Zato su ona i otac činili savršen par. Sad, kad vidim kakvi su bili, to me ni najmanje ne čudi. Patnja privlači patnju, sreća sreću, a bogatstvo još više bogatstva. Da su živjeli nešto dulje, možda bi čak kupili cijeli svijet i učinili ga svojim vlasništvom. Sve je jasno, baš kao i da se lik kao ja, lik s ponašanjem primjerenijim uličarki iz vlažnog stana u potkrovlju nego bogatoj maminoj i tatinoj curici, ne uklapa u jedan takav savršen svijet lišen osjećaja, svijet u kojem je najvažnije biti dotjeran, lijep, pametan, bogat i savršen… Nikakve strasti tu nisu poželjne. Samo strast za novcem. Ne mogu shvatiti one koji su spremni žrtvovati sve zbog uspjeha i ugleda. Zašto? Pa zar je toliko važno što drugi misle? Zar to nekim ljudima donosi potrebnu zadovoljštinu, hrani im ego? Ta njihova suzdržanost i bezosjećajnost…lažna i vanjska ljepota….nije to bilo za mene niti sam ja bila za njih. Sebe neću opisivati, sve je poznato i kristalno jasno. Da sam mogla birati, najradije ih ne bih poznavala. S druge strane, upravo su mi oni pomogli da shvatim kako stvari u svijetu stoje te što je na prvom mjestu. To je jedina istina koju sam naučila od njih, da bih ubrzo nakon toga shvatila da nisu jedini takvi. Cura koja mi je odavno bila prijateljica bila je isto takva. Čuvši što želi – imati posao gdje će raditi 4 sata na dan i zarađivati 4 000 dolara ili više mjesečno za taj isti posao, zaista mi se zgadila. Došlo mi je da se zapitam tko je ona. Zapravo do tog trenutka nisam znala ništa o njoj…. Nakon što bi se vozila u nekom skupom autu za bogataše, dolazila bi sva ushićena i pričala što je čula o njemu, koliko ima konja, koja mu je maksimalna brzina. O tome je govorila totalno impresionirano, iako baš i ne vjerujem da je znala o čemu priča. Samo je ponavljala nešto što je čula. Kad je imala nešto novo, hvalila se time naokolo i držala tu stvar na mjestu gdje su je svi mogli vidjeti i postavljati pitanja koliko košta. S vremenom smo shvatile da nemamo ništa zajedničko. Možda smo se promijenile obje, možda se promijenila samo jedna od nas…. Ne znam. No, svaka se promijenila na svoj način i otišla svojim putem. Našla je društvo sličnije sebi, a ja sam postala ovo. Tako je najbolje za nju. I za mene. Govorilo se da loše utječem na nju, a ja sam bila sita da me podcjenjuje zbog toga što jesam. Htjela me promijeniti na ono što je smatrala boljim, a zapravo je htjela da postanem sličnija njoj. Dotad nisam mogla ni zamisliti koliko je povodljiva i koliko je bila spremna promijeniti se zbog nekoga. Kad bi određena osoba bila u društvu, postajala bi toliko drugačija da uopće nisam znala tko je ta osoba. Izgleda da sam saznala i to… Isprva je teško kad na nekoga računaš toliko koliko sam ja računala na nju, no onda sam shvatila da je bolje biti bez najbolje prijateljice ako imaš takvu čije te ponašanje deprimira. Kasnije sam postala sretnija jer se više nisam morala pretvarati da me zanima što priča samo kako je ne bih povrijedila. Više gotovo da i nismo razgovarale. Iskreno…tad sam se osjećala slobodnije, još različitije od nje. Što se tiče Ravena, nikad nije shvaćala što vidim u njemu. Nikad nije mislila da netko kao on može biti dobra osoba. Bila je jedna od onih koji su ga poprijeko gledali i zgražali se nad njim…Nisam znala puno toga, ali bila sam sigurna u jedno – da kao ona nikad neću postati. Nikad neću gledati vanjski izgled i tako lako mijenjati mišljenje. Nikad. Za mene je biti kao ona pasti nisko, za nju je biti kao ja nešto užasno loše samo zato jer nije u modi. Samo zato jer je drugačije. Ne znam što se s njom dogodilo i zapravo me previše ne zanima. Najvjerojatnije je našla bogatog muža kojeg je osvojila savršenim osmijehom i potpuno opčinila svojim šarmom. Zasigurno se još više promijenila i, da me vidi danas, gledala bi na mene svisoka kao što se u Indiji gleda na najnižu kastu, na ljude kojima se ne prilazi. Možda bi okrenula glavu i pravila se da me ne poznaje. U svakom slučaju, ne bi trebala reći ništa. Sve bi joj se vidjelo u pogledu, kao i prije. Ja sam to naučila čitati. Ne znam je li ikad shvatila. Zapravo i nije važno. Što je najgore, mislila je da me poznaje. Mislila je da je strašno pametna i da zna sve o meni, a pojma nije imala. Žalosno… Mogu joj jedino poželjeti svu lovu ovog svijeta. Sreću ne trebam jer njoj sreća dolazi zajedno s novcem. Sada se sve činilo tako jednostavnim…Imala sam viziju, znala kako treba izgledati ono što crtam. I nisam namjeravala otići dok ne završim, bez obzira što je danje svjetlo polako iščezavalo, znajući da mi uvijek preostaje blijeda lampa ili reflektori na grobu Van Morteovih gdje se skupljaju pijanci. Ne mogu to opisati kako treba jer je…jedna sasvim druga priča. Kad crtaš i znaš kako bi trebalo izgledati, znaš što trebaš prikazati, živiš u tom svijetu na neko vrijeme. Zaboravljaš na ostalo, zaboravljaš tko si zapravo i pretvaraš se da si netko drugi, netko bolji ili zanimljiviji. Priča te ponese. Postaneš dio nje. Stvaraš je. Možeš učiniti da sve nestane ili da sve postane san…. Tješi me što barem negdje mogu nečim upravljati. Stvoriti nešto svojim rukama. Nije puno, ali nešto jest. Tješi me i što znam da tim djelom svojih ruku ne mogu nikome nauditi. -Ti? – začula sam nekoga iz polumraka, trenutak prije nego što sam stavila svoj potpis. Nisam točno znala koji je danas datum. Misleći kako traži nekoga drugoga, nisam se odazivala ni okretala. Sve dok nije stao pred mene i zaklonio mi svjetlo. Tad sam morala podići glavu, da bih vidjela Fadeovu začuđenu facu, blijedu kao da je vidio duha. Istodobno je izgledao izmučeno kao da danima nije spavao, nego je lutao okolo. Barem dobro znam kako to izgleda. Pogledah ga bez odgovora. Nije mi bilo nimalo jasno što sad želi…. Nije se micao. Nepomično je stajao ispred mene i šutio, što me živciralo. Morala sam progovoriti: -OK, reci kog vraga hoćeš, samo se makni od mene! I nemoj mi srati da je i ovo tvoja klupa jer nije! Nitko ne može imati 2 mjesta! – podivljala sam na dečka bez razloga. -Oprosti…. – rekao je takvim tonom kao da nije čuo moje riječi. Ignorirao me. – Nisam znao da si ti… Zašto nisi rekla? – sve mi se činilo da bi rekao isto i da sam ga izvrijeđala udijelivši mu nekoliko komplimenata tipa «retardirani idiot»… -Što? – apsolutno ništa mi nije bilo jasno. -Stvarno, žao mi je. Trebala si reći da si ti ona, odmah bih se maknuo. -Da sam tko? -Morte. – zvučao je gotovo kao da me se boji. -Što?! – nije mi bilo jasno kako je shvatio. Uspjela sam ispasti totalna glupača. Ponovo. I to na način da je pomislio kako sam možda zaista luda ili samo izgubila pamćenje: -Sjećaš li se ti mene? -Da. Fade. Ostavila te cura radi drugoga, bijesan si, pomalo i lud, crtao si na mojoj klupi i nikako da se makneš. Prošli su sati, još uvijek si bio tamo i onda sam ti ponudila milijun dolara koje si ti odbio. Valjda si mislio da ih nemam i da bulaznim. – dala sam mu sažetu verziju priče za manje od pola sekunde. Kako sam jedva sama sebe razumjela, mogu misliti da je on razumio još manje. Bravo ja! Upravo sam rekla «moja klupa». Sad je nemoguće poreći da sam Raiden Van Morte. -Znači, imao sam pravo? -Zašto to misliš? – možda se još uvijek mogu nekako izvući. -Upravo si rekla «moja klupa». – nevjerojatno je kako od onih riječi od kojih ni jednu ne bi trebali čuti, ljudi oko mene uspijevaju čuti baš svaku. – Uostalom, razmišljao sam. Nije da sam ikad dobro vidio Morte. Vidio sam je samo od iza, a od iza sličiš na nju. – od iza sam mu sličila i na njegovu Aliciju pa prosudite sami. – I…mislio sam…činilo se da znaš o čemu govoriš kad si pričala o Kerseu i Morte, to jest Kerseu i sebi. Pa si onda htjela klupu natrag. Da se ozbiljnije baviš umjetnošću, vidio bih te na Akademiji ili na mjestima kamo zalazim. Nemoj sad krivo shvatiti da želim reći da nisi ozbiljna umjetnica…Mislio sam reći da ne ideš na Akademiju, eto. U ovom gradu ili crtaš ili ne, a svi koji crtaju idu na Akademiju pa… Na Akademiji te nisam vidio. Nisam te vidio ni nigdje drugdje u gradu, a nisi mi izgledala kao početnica. Iako nisam vidio kako ti ide i iako si rekla da ti je mapa prazna. Tek mi je kasnije postalo jasno. Ako nisi iz grada, nemoguće je znati za Kersea i Morte. Ti si imala crnu mapu i…tad sam pomislio da ne možeš biti nitko drugi nego ona. Morte. I ovo…- pokazao je na crtež na kojeg sam skoro privela kraju. Slušajući njegovo savršeno objašnjenje u potpunosti sam zaboravila na crtež. Da sam na Fadeovu mjestu i da sam pogledala na crtež, sve bi bilo jasno. Sve se moglo zaključiti. Prvi put sam nacrtala nešto stvarno, nešto kako zaista izgleda – Ravenov grob takav kakav jest, nadgrobnu ploču istu kakva jest i djevojku okrenutu leđima koja spušta cvijeće na njegov grob. Sebe. Eto. Prvi put nešto tako kako jest… siva slika stvarnosti. Kako nisam ništa komentirala, nastavljao je dalje. Iako se izmotavao dajući mi objašnjenje, morala sam sama sebi priznati da je zaista dobro. -Taj crtež samo sve potvrđuje. – poput kakvog detektiva, završio je svoje izlaganje. Možda je još nedostajalo samo da me policija odvede u zatvor. Imali su zbog čega… -Nema nikakve koristi ako porekneš. Ne možeš me uvjeriti u suprotno. – nije da sam namjeravala uvjeravati ga u suprotno. -U redu. Nisam ni namjeravala. – bio je to moj odgovor. Bez komentara, bez ičega. Bez apsolutno ikakvih pitanja, za razliku od njega: -Zašto nisi rekla ništa? Dok smo razgovarali o njima, odnosno o vama…Pričao sam gluposti i…zašto me nisi prekinula? Zar ti ne smeta što se okolo pričaju laži, a bila si tamo da kažeš istinu? Mislim da sigurno nije istina sve što sam rekao, no ti me nisi ispravljala. -Pa…da. Zapravo mi nije stalo što drugi misle. Ja znam istinu i ništa što činim ne činim zbog drugih. Oni ne znaju ništa o meni i bolje je da ostane tako. – čuđenje je splasnulo. Ponovo je bio onako hladan i distanciran kao na samom početku. Valjda više nije bio pod dojmom da je pored zvijezde, nego je umjesto toga došao k sebi i shvatio da sam tek običan čovjek, ni po čemu bolji i osobitiji od ostalih. Sjeo je pored mene i na trenutak zašutio. Kod njega mi se sviđalo što nije glumatao niti govorio da me razumije kako bi mi se ulizivao nego je bio iskren. Ionako smo oboje znali na što je mislio kad je spomenuo istinu i laž. Tada je na neizravan način pitao je li istina da sam ja ubila Ravena. Lijepo je što se nije ispričavao zbog nečeg što je rekao niti se pokušao izvući da ne misli to što je rekao. -Hm… Dobro je. Gledaj na to s vedrije strane. Barem se ne moraš pitati što mislim o tebi. – pokušao je izokrenuti stvar na smijeh iako nijednome od nas nije bilo do smijeha. –Bilo bi glupo da sad kažem da to nisam mislio. Mislio sam i još uvijek mislim. -U redu. – zaista nisam imala potrebu išta reći. -Sad bi se trebala naljutiti ili mi reći da sam glup te reći u čemu nisam imao pravo. – dakle, htio je istinu, a bilo mu je neugodno pitati. -Zašto? Nema se tu puno toga za reći. Sve što si rekao je više-manje istina. -Čak i onaj dio da…da si ga ubila? – pitao je s nevjericom. Premda bi inače te riječi bez problema izgovorio u svakom trenutku, u mojoj blizini ih se bojao reći. Na neki čudan način, osjećala sam da se pomalo boji mene same. -Da. – potvrdila sam. Ako je sam skopčao sve, neće mu biti problem razumjeti zašto. -OK. Znači, Raiden Van Morte. Čast mi je. I oprosti zbog klupe. Više neću dolaziti tamo tako da… pripada tebi i došlo je vrijeme da je vratim. – odmah je promijenio temu. Ne znam kome od nas je bilo teže govoriti o Ravenovoj smrti. -Zadrži je. – znate razlog zbog koje je ne želim. – Više neću dolaziti tamo. – tad odložih mapu i olovke na lijevu stranu klupe. -Kako to misliš da nećeš dolaziti? Mislio sam da ti je klupa još važna. -I jest. Bila je. Sve dok nisam shvatila da materijalno nema vrijednost. Ono proživljeno, što nije materijalno, to je pravi smisao. Klupa je samo još jedna klupa, a klupe služe samo da se na njima sjedi, zar ne? -Čudno. Činilo mi se da si mi upravo za jednu takvu klupu ponudila milijun dolara. Ali, najvjerojatnije sam samo sanjao jer ti takvo što nikad ne bi rekla. – lijepo što djevojka sa sobom nije uzela i njegov smisao za humor i cinizam koji je glavna karakteristika nas umjetnika. – Ima li to što ne želiš klupu natrag kakve veze sa mnom? -Nema. Zapravo je vrlo jednostavno. Prosinac je. Valjda. Dani postaju sve kraći, a uskoro će pasti i snijeg. Ostatak ove godine otpada. Mislim da je ni sljedeće neću trebati. Čak sam i sigurna u to… - na moje riječi se nasmijao. Začudo, bio je raspoložen bolje nego prošli put. Budući da me tišina izluđivala, a sada je pored mene bila osoba s kojom sam mogla razgovarati, zašto ne? Ako više ne živim u normalnom svijetu, ne znači da ne mogu razgovarati s ljudima koji su još uvijek dio njega. Stoga sam bez razmišljanja postavila pitanje koje možda i nije bilo najpogodnije u ovom trenutku: -Je li se Alicia vratila ili se smiješ iz inata? – da, smijao se. Smijeh ne znači nužno da je netko sretan… -Bravo, Morte! Zar je toliko očito? – dakle, iz inata. – Zamisli ovo. Prije 4 dana se vratila. Došla mi je na vrata i rekla da je prekinula s onim kretenom jer je shvatila da voli mene i da mi se želi vratiti. Znaš ta sranja: «pogriješila sam, nedostaješ mi, ti si ljubav mog života…». Smiješno je što sam do tog dana zamišljao što bi bilo da se vrati, iako nisam očekivao njen povratak. Ludio sam pri pomisli da je s drugim. Da me itko pitao što bih učinio da se vrati, ne bih znao odgovoriti. Možda bih najvjerojatnije rekao da bih je primio natrag. I onda…vratila se. Nisam htio slušati njezine izlike, nisam je htio ni vidjeti. Da je bilo kao što je tvrdila, ne bi ni otišla. Završili bismo zajedno pa makar kao Kers… - iz nekog razloga, shvatio je da se malo zaletio te da bi bilo bolje Ravena ne spominjati preda mnom. -Znaš, ne mora nužno tako završiti. Može imati i sretan kraj. – priznajem, teško mi je to bilo reći. Ipak ja nisam osoba koja vjeruje u čuda i sretne završetke. Te stvari događaju se drugima. -Misliš? -Rekla bih da sam sigurna, ali nisam. Zato mislim. – tko zna, možda je on jedan od onih koje čeka čudo? -I to je nešto. -Mislim i… ako je nisi primio natrag, zapravo je možda ni nisi volio. Što je dobro, kad gledaš. -Nije bilo tako. Jednostavno je…Nije to samo stvar ponosa. Mislio sam da je drugačija. Zato sam je i volio. Sve da bi na kraju ispala još gorom od onih koje otvoreno kažu da im je novac važan. Te su barem iskrene. A ona je oduvijek govorila da joj novac ne znači ništa. Onda je otišla s tipom koji je valjda stoput bogatiji od mene. Ja joj nisam mogao pružiti lagodan život i stvari koje je htjela. Od samog početka znala je to i nije joj predstavljalo problem. Dobro je znala kakav je život slikara jer je i ona išla na Akademiju. Valjda je željela nešto bolje. Najgore je što sam mislio da i zaslužuje bolje. Pa je otišla. I onda mi dolazi prodavati praznu slamu. Mislim, i budali bi bilo jasno da ju je bogataš odbacio kao još jednu skupu igračku. Ne znam kužiš li me, ali ja smatram da u ovom slučaju principi i istina dolaze prije svega, osobito prije ljubavi koja to zapravo nikad nije ni bila. Sve su one iste, a ono najvažnije saznajemo na najteži način. Kad dođe bogataš s limuzinom ili Lamborghinijem, gotovo je. Takvi uvijek dobivaju cure. Zato više nikoga ne puštam blizu sebe. Bolje je ne osjećati ništa nego biti razočaran. – savršeno sam razumjela. Jednim dijelom, razmišljala sam kao on. S duge strane… -Možda. Ali, znaj da je ne osjećati najteže. To za života možda nikad nećeš postići. Osim ako ne staviš novac na prvo mjesto i prestaneš suosjećati. Moraš zaboraviti da si čovjek. Možda misliš da ta nesposobnost slijedi nakon razočaranja. I ja sam tako mislila. Katkad se činilo da je zaista tako. Katkad sam bila toliko blizu da je nedostajalo još samo malo uvjeravanja. No, ništa od toga se nije desilo. Neki ljudi jednostavno ne mogu prestati osjećati. A ti…Ako joj dopustiš da te uništi na taj način, potpisuješ poraz. Uz dužno poštovanje, mislim da nije zaslužila pobjedu. Nije vrijedno propasti zbog nekoga kome zapravo nisi značio puno ako je tako kako kažeš. Istina, većina ganja samo novac, no vjerujem da ima i onih koje nisu takve. -Da, baš! Takve su samo one koje imaju novca za stotinjak života, a te svisoka gledaju na sve. Zadnja stvar koju bih želio je bogata cura. Koliko god djelovale OK, kad-tad se pokaže da nisu. Podcjenjuju sve. Ne, hvala. Svi bogataši su isti, bez obzira što seru da nisu i…ni sam ne znam što. -Ne možeš znati. Moraš riskirati. Inače nikad nećeš saznati. Na tebi je da doneseš odluku. Možda ovako postaneš ogorčen. Postupiš li suprotno, možda se još više razočaraš i uvjeriš u ono što misliš da je istina. A možda nađeš sreću. – zaista, čovjek nikad ne može znati. No, kad bolje razmislim…došlo mi je da se nasmijem. Hej, pa ovo nisam ja. Istina je: -Znaš što? Ja uopće nisam prava osoba da dajem savjete nekome. Bilo kome. Da imam nešto pameti, ne bih bila ovdje gdje jesam. Zato bi ti bilo bolje da me uopće ne slušaš. -Zašto? Pitam jer ima istine u tome što kažeš. S druge strane, možda je bolje što ga je ostavila prije nego ju je zavolio još više. Tada stvar postane zaribana do kraja i nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti kraj. Kraj… Fade ni izdaleka nije završio svoju priču o Aliciji, a ja ni izdaleka nisam mogla naslutiti kraj. |
|
16.5. 2003. Mislim da je ovo sve. Pokušao sam na sve načine koji su mi padali na pamet, ali nije prestalo. Postalo je toliko jako da ne odlazi. Ne mogu odagnati te misli. Ne pomaže ni heroin, ništa što radim ne pomaže. Nastojim ne misliti o tome, ali tek tada postaje još jače. Jedino mi Raiden odvraća misli, no onda je opet još gore. Čini se predobrom da bi bila stvarna. Znam da može bolje i ne mogu se ne zapitati kog vraga radi s propalicom kao ja. Ja sam zvijer koja ne zaslužuje ljepoticu kao što je ona. Oduvijek sam je gledao kao anđela, čak i kad je nisam poznavao. Predobra je za ovaj pokvareni svijet. Bojim se da će na kraju ostati razočarana u sve. Vidim njenu dobrotu, vidim što želi, no isto tako znam da to nije moguće. Želi nešto čega se ovaj svijet davno odrekao, ako uopće i jest ikad imao. Zato nije dobro vjerovati u ideale. Uvijek završi tragično. I ja sam zaribao puno toga. Isprva mi se uvijek činilo da me želi drukčijeg. Ne da me ona želi promijeniti jer…nikad mi to nije dala naslutiti. Nije rekla ništa, nije učinila ništa…prihvatila me takvog kakav jesam. Zato osjećam grižnju savjesti. Zaslužuje boljeg mene, ako ne i boljeg od mene. Bez razloga, ponekad mi se činilo da za nju predstavljam izazov. Možda sam time nastojao opravdati svoju nečistu savjest. Velike promjene nikad ne dolaze samo tako. Prvo treba početi s nečim manjim. Ja sam bio to «manje» u čemu ona nije uspjela. Pa kako će onda promijeniti nešto veće? Možda je mislila da me može promijeniti. Možda. A možda ja tako mislim, što je vjerojatnije. Vidim kako je završilo. Vidim kako djelujem na nju. Uništio sam je. Načinio od nje nešto slično sebi. Nekad se smijala, a sada sve češće gleda u daljinu. Volim je i nisam htio da ovako ispadne. Uništim sve što dotaknem, sve što dođe u moju blizinu, osobito ako je to dragocjeno i lijepo. Mislim da svi ostaju imaju neki talent, a jedino ja živim u nestvarnom svijetu i uništavam ono stvarno do čega mi je stalo. Najgore od svega je što mi se sviđa ovo što sam od nje napravio. Žao mi je, no ne mogu poreći da ovako mračna nije ljepša. Sviđala mi se i kad je htjela promijeniti nešto na svijetu, govorila glasno svoje mišljenje i ostajala mu vjerna…Ali, sve to neusporedivo je sa osjećajem kad netko koga voliš najviše na svijetu drži u rukama nož i reže te i kad ti činiš istu stvar onoj koja ti vjeruje. Nikad nisam vjerovao nekome koliko vjerujem Raiden. Nikad nitko nije vjerovao u mene koliko ona vjeruje. Nikad nisam volio nekoga toliko da bih zbog njega bio spreman umrijeti. Zbog nje. Volim je toliko da joj želim zauvijek pripadati. A na ovom svijetu ne mogu živjeti vječno. Čak mi je i ovih nekoliko godina previše. Ovaj svijet nije mjesto gdje želim biti. Ništa se ne čini stvarnim. Kao da ne postojim, nego sam samo čovječuljak u nečijem snu čijim životom upravlja netko drugi. Ništa nije stvarno. Sve je samo san. Zatvorim oči i zamišljam se kako sve privodim kraju i ubijam se. Onda ih otvorim i mislim kako nikakva razlika ne postoji. Sve je samo skup zbrkanih slika. Ne znam postoji li išta od toga…Dobro je jedino kad osjećam bol. Kad krvarim, znam da postojim. Jedini problem je što se ne mogu stalno rezati i što bol ne traje dugo te što su s vremenom potrebni sve dublji rezovi. Kako kažu, što te ne ubije, to te ojača. I tako opet. Ne ubije te ni prvi ni drugi put. Ne ubije te ne pedeseti. Onda valjda postaneš toliko jak da trebaš bitno povećati dozu, da trebaš zarezati još dublje. Dođeš do toga kad trebaš zarezati tako jako da će te ubiti. Bolje biti mrtav nego lud, kažem. U smrti vidim jedini spas. Istina, bojim se, no tješi me da je sve bolje od ovoga. Ne može postojati gore mjesto od ovog svijeta. Drugačije je sigurno, i ne znam što me čeka, ali znam da ovo više ne mogu podnositi. Ne želim izgubiti razum. Ne želim poludjeti, a znam da me jedino to čeka. Kako vrijeme prolazi, sve mi je gore. Teško je zaspati i nadati se kad znam da novi dan ne nosi ništa dobro. Samo još više zbrke i iluzije, toliko da osjetim kako ludim sve više i više. Ne mogu podnijeti svoju blizinu, ne mogu podnijeti ništa od ovog. Ne želim poludjeti…Želim umrijeti. Sada sam siguran u to. Definitivno. Razmišljam o tome već dugo, važem i… ne može biti tako strašno. Smrt je normalna stvar. Nadam se jedino da ću otići na mjesto gdje ću se osjećati stvarno, makar me neprestano rezali. Ili jednostavno neću postojati, što je opet bolje od ludila... Ako je vječni život ovakav, onda ne, hvala, ne želim živjeti vječno. Koliko puta sam razmišljao kako bi bilo da sam vampir koji živi stoljećima samo kako bi saznao koja nova znanja nosi sutrašnji dan, nastojao shvatiti smisao vremena i vječnosti, živio pod okriljem noći i hranio se tuđim životom. Taj vječni život činio se dobrim. Besmrtnost. «Besmrtnost je dobra dok ne shvatiš da ćeš je provesti sam.», rekao je vampir Lestat u filmu Queen Of The Damned. Istina. Moj problem nije taj. Imao bih s kime provesti vječnost. Imao bih Raiden i više mi ne bi trebalo. Ali, i ovih 20 godina dovoljno je bilo da shvatim da život nema smisla. Za to mi nije potrebna vječnost. A ako ovako boli, onda je ni ne želim. Tu ni stotinu Raiden ne bi pomoglo. Preslab sam za taj teret. Predat ću se i želim da Raiden bude moj kraj. Barem nešto mora imati smisla. Tražit ću to od nje. Čak ne znam ni kako objasniti. Ako me ubije, znat ću da zauvijek pripadam njoj, ali i da je ona moja. Bit će to nešto natprirodno. Smrt nas neće razdvojiti, samo će nas još više povezati. Bit će ono glavno što nas povezuje. Ona je za mene najljepši dar i zato je želim od osobe koju najviše volim. Nešto ljepše Raiden mi ne može dati. Spas. Ne znam kako je to zatražiti kad znam da je ubiti protiv svih njenih načela i svega što vjeruje. Ne znam kako će reagirati. U njenu ljubav ne sumnjam. Ako me voli, ubit će me. Zbog mene. Ako me voli, neće me ubiti. Zbog sebe. Za mene je prekasno, no ona se još može spasiti. Ne želim da nastavi putem kojim je krenula. Želim jedino da bude sretna i da me se sjeća. Bude li s drugim, opet dobro. Jer znam da s nikim neće imati ono što je imala sa mnom. Smrt je savez koji vrijedi za vijeke vjekova. Savez potpisan krvlju. Neraskidiv. Zavjet. Samo se nadam da će razumjeti što za mene smrt znači. Odlazak odavde. Utješit ću je da ćemo biti zajedno jednog dana i da ću je čekati, ne zato da joj bude lakše nego jer zaista vjerujem u to. Moram umrijeti da bih zaista živio. Vjerujem da poslije smrti počinje pravi život, da je ovo tijelo samo ljuska u kojoj je moja duša zarobljena i čeka oslobođenje što ga donosi smrt. Teško mi je pri donošenju ove odluke, teško mi je što ću je morati ostaviti, a ona je jedino što je ikad vrijedilo u mom životu. Mogu joj govoriti da znam što će biti, no… otkud da ja znam? Nemam pojma. Čovječe, nemam pojma i bojim se! Što ako je zauvijek izgubim i nikad više ne vidim, nikad više ne čujem o njoj? Toga me najviše strah. Njoj vjerujem, ali činjenica je da mi ne možemo odlučivati. Postoji neko više biće koje vuče sve konce u onostranom svijetu. Da znam da sam je imao i izgubio…na taj način ne bih mogao provesti vječnost. Najgore je kad izgubiš ono što voliš i sjećaš se svega…Nadam se i da je istina što ću joj reći jer je ne želim iznevjeriti. Nipošto ne bih htio da pođe mojim putem. Dovoljno sam joj štete učinio. Htio bih da učini ono najbolje za nju i samo da bude sretna ovdje, kad već ja nisam mogao. Vjerujem da nas ništa neće razdvojiti. Trijezan sam dok ovo pišem, što znači da mora biti nešto istine u tome. Razmišljao sam i želim da Raidenine oči budu zadnje koje ću vidjeti. Jedina me poznaje i jedina ima to pravo. Uostalom, ja sam je stvorio. Zajedno smo nezaustavljivi i znam koje su dvije mogućnosti – ili ne postoji ništa ili ćemo i dalje skupa biti u vječnosti, i dalje bijesno juriti kroz noć. Ona je savršenstvo koje sam čekao cijeli život, anđeo. Želim joj predati svoj život, da po pravu uzme ono što joj pripada. Kao što sam rekao, sve ima svoju cijenu. Možeš plaćati na rate ili možeš platiti u gotovini, odmah. Stvari bez smrti nemaju svoju pravu ljepotu. Recimo to i ovako – želim konačno vidjeti što pobjeđuje. Nije mi problem čekati na nešto ako znam da će doći. Istina, bolje da dođe čim prije… Pitat ću je večeras. Učini li to, kraj je svemu. Više neću postojati. Umrijet ću sretan. Ne učini li to, ne znam što ću. Čekat ću i dalje, sam sigurno neću. Stoga, nadam se da su ovo posljednje riječi koje pišem. Koje ikad pišem. Nadam se da će večeras ova iluzija zvana životom završiti, da će pasti sve maske, da će Raiden razumjeti i bez previše pitanja učiniti to. Ja sam onaj kojeg treba kriviti. Uništio sam je do savršenstva, a i savršenstvo ima svoju cijenu. Ispadne li sve kako treba, noćas će se ugasiti i posljednje svjetlo. * * * |
|
I ja sam takva. Želim ići, ali ne želim doći. Nikad ne želim stići. Zato se pitam: što učiniti da ne dođem do cilja, ali da ne prekinem putovanje? Nemoj tražiti simboliku i uspoređivati putovanje sa životom, a cilj sa smrću jer u ovom slučaju putovanje za mene nema nikakvo veće značenje. Za mene putovanje u udaljeni grad na sjeveru znači samo to. I ništa više. Jest, mogla bih na život gledati kao na putovanje, ali…Život za mene nema toliko značenje. Ne pamtim kad sam zadnji put sjela na jedno od zadnjih mjesta u busu i, dok su svi ostali sjedili naprijed, zadubljeni u svoje poslove, prepustila se putovanju, često uopće ne znajući koje mi je odredište….Bilo mi je lakše kad nisam znala kamo idem ni gdje ću završiti. Ima nešto u tome kad ne očekuješ….To sam voljela. Jednako kao što Markie voli brzinu. Možda mu je brza vožnja samo ispušni ventil. Ne znam. Vozi i utrke, vozi pred masama. Zato je navikao na aplauz. Ali, vozeći ovako, kad nema nigdje nikog, jasno pokazuje da vozi za sebe. Vidjevši ga, činilo mi se kao da želi nešto dokazati, najvjerojatnije sam sebi. Ne znam što. Sve u svemu, ne može se poreći da postoji strast. Da je nema, ne bi bio ovdje, ne bi vozio na način kao da se želi ubiti. Kao što sam rekla, naše strasti nas muče. Ubijaju. Moram priznati, to mi se kod njega sviđalo. Možda zbog te svoje bjesnoće, uvjerenja da mu nitko ništa ne može, da može raditi što god poželi i proći nekažnjeno, možda zbog samopouzdanja….Bio je svjestan svojih sposobnosti i vrlina, znao je da može birati. Patnja. Vidjela mu se u očima, dok je mrtav ozbiljan tupo zurio u daljinu. Ni njegov svijet nije bio savršen. On je samo još jedan od onih nekad poremećenih problematičnih klinaca koji nisu marili previše za svijet, a sada su odrasli. Usprkos odrastanju, nije se puno toga promijenilo. Osmijeh je ostao isti, ciničan i samodopadan. Smije se tek toliko, jer zna da mu dobro stoji. Želi sve i zna da može imati puno toga, a istodobno ne želi ništa. Boji se da će opet izgubiti nešto što voli, zato bježi prije nego mu postane stalo. Ne bira sredstva. Spreman je i izdati samo da bi izvukao sebe i da ne bi opet izgubio. Okrutnost je njegovo rješenje jer je to najlakši način. Možda boli najviše u tom trenutku, ali kasnije je puno lakše. Iza nevinog i lijepog lica skriva se zaribana osoba, osoba koja je odavno shvatila da je lakše ne brinuti za druge i zato sada stavlja svoje potrebe na prvo mjesto. Kad odlazi, ne osvrće se. Čemu gledati u nešto što je prošlo i žaliti za time? Kad je gotovo, gotovo je. Oduvijek sam padala na takve zaribane tipove. Oni su nekako posebni, drugačiji od drugih. Ne privlači me sreća, već problemi. Znam i da je uvijek nosilo više štete nego koristi. Štoviše, koristi nikad. Da je moja prošlost drugačija, da su okolnosti drugačije, možda bih i pala na Markieja. Ali, ovako ne smijem. Ne znam kako to objasniti… Znaš ono kad ideš u školu svakog dana da bi vidjela dečka koji ti se sviđa i to te čini sretnom, život je zbog njega nekako ljepši iako ga ne poznaješ dobro? Znaš tek njegovo ime i gdje otprilike živi. Visiš po mjestima gdje bi ga mogla sresti, zuriš po hodniku u svim stranama ne bi li ga vidjela. Onda ga konačno vidiš u blizini i zamišljaš kako bi bilo da si pored njega, da ga ljubiš….Ispunjava te promatrati ga i nadati se da one tebe neće vidjeti. Smije se jer zna da mu dobro stoji, ne jer je sretan. Nitko na prvi pogled ne bi rekao da je pomalo umišljen. Čak se čini toliko savršenim da pomisliš kako je on tvoja srodna duša. Da vam je suđeno da budete zajedno. A opet postoji toliko toga što to ne dozvoljava. Iako misliš da bi si savršeno odgovarali, ponos ili nešto drugo je ipak važnije. Svaki put kad čuješ njegovo ime ili nešto o njemu, zakolutaš očima na način da se čini kao da je on za tebe najveći idiot na svijetu, da te uopće ne zanima, da ti je apsolutno svejedno gdje je i s kim…Dođe ti da pretučeš sve te cure koje pričaju o njemu, ali šutiš i cinično se smiješ te ni na koji način ne pokazuješ što osjećaš i misliš. Uvjeravaš ostale da ti se sviđa netko drugi. Ne znajući da lažeš, povjeruju ti jer djeluješ iskreno. Time pokušavaš uvjeriti i sebe. Lažeš sebi jer te laž čini bijesnom, a istina tužnom i depresivnom. A najbolje je biti bijesan, divlji i nezaustavljiv…Bolje od ičega. To te pokreće, daje snagu da lupiš šakom u zid i ne osjećaš bol, pritom se smijući kao jebena luđakinja dok ti je cijelo vrijeme na pameti on. Dečko najljepšeg osmijeha…I onda čuješ neku žestoku pjesmu čije riječi i nisu toliko važne. Važniji je ritam, važnija je brzina i žestina…Tad ponovo podivljaš… Znam jer je i meni bilo tako. Jednom davno… Imala sam istu takvu pjesmu, gledala sam istog takvog luđaka još prije nego sam znala za Ravena. I bilo je baš bez veze…Ne znam što bi bilo da je bilo, ali sve da je i moglo biti, ne bi bilo jer je bilo previše toga, a ja sam bila takva osoba da sam odbacila svoju mogućnost za sreću samo kako ne bih nekog drugog povrijedila, samo kako bi ispalo da sam zaista mislila ono što sam jednom rekla. Nisam znala što je ljubav pa mi nije nedostajala. Nedostaju ti stvari koje izgubiš, a kako ti onda može nedostajati nešto što nikad nisi imao? Kako uopće možeš znati da je nešto lijepo ako nikad nisi osjetio? Prema tome, ne ispada da sam se odrekla nečeg važnog. Ne ispada da sam toliko patila. Nisam, priznajem. Odreći se nečega što nikad nisi imao nije neko odricanje. Nema veze što svi drugi ljudi to imaju. Ti nemaš. Njih boli, a za tebe ne znači ništa. Za mene onda nije značilo ništa. Odricanje od ljubavi bilo mi je isto što i za vegetarijanca odricanje od mesa, za ljenčinu odricanje od rada….Mogla sam glumiti žrtvu, no nisam. Ja to nikad ne činim, a osobito ne kad sama donesem odluku. Ljubav tada nisam tražila. Bio je to moj izbor. Trulim stubama penjala sam se do Ravenova stana smještenog u potkrovlju trošne zgrade u ne baš uglednom dijelu grada. Svaki daljini korak bio je sve teži. Miris prljavštine, truleži i smrti gušio me. Nisam bila ovdje od… 45 prljavih stuba dovelo me do njegovih vrata, prljavo tamnozelenih, istih kao nekad. Jasno se vidjelo da je ovo mjesto pregaženo od vremena i od ljudi. Nitko slučajno ne zaluta ovamo, a još manje ih ovamo dolazi s namjerom. Pogledom tražeći nešto na stropu, pred vratima stadoh kao ukopana. Nisam mogla pronaći drugo osim paučine koja mi ne bi poželjela dobrodošlicu sve ni da može govoriti. Smrt je gost koji ovamo najčešće zalazi, ako ne i jedini. Je li rado viđena? Je li rado ikad viđena? Sve je još uvijek mirisalo na nju, vonjem vlage pomiješanim s mirisom ružnog tamnocrvenog cvijeća koje se na Sesvete nosi na groblje. Kad jednom dođe, ne miče se. Zauvijek ostavlja svoje tragove. Miris možda s godinama oslabi, no prošlo ih je premalo…. I dalje stajah pred vratima, čekajući da se nešto dogodi. Bez želje da ih otvorim. Mislila sam da će biti drugačije budem li čekala još malo, pa još malo… Mislila sam da ću, kad otvorim vrata, ugledati jedan poseban svijet isti kakav je bio i nekad, uključujući i Ravena. Nadala sam se da je iza zatvorenih vrata taj svijet. Moj svijet… Dobro sam se sjećala kako je sve išlo kad sam zadnji put bila ovdje. Pred očima mi se odvijao taj film. Tada sam u prostoriju uletjela tako da sam skoro odvalila štok te potom vidjela Ravena koji nije mogao sakriti potrebu i želju da mi nešto kaže… Sada sam nijemo stajala pred njima, buljila u kvaku i zamišljala se kako ulazim. Kao da je užarena i okovana tisućama lokota, nisam je željela ni dotaknuti. Pružala sam ruku da bih je odmah potom povukla natrag, dok sam pritom ponovo proživljavala sve… Pognute glave, odvažih se i primih kvaku u ruke. Vrata zacvilješe posljednjim krikom očajnika na samrti i otvoriše se kao da su upravo izgubila dušu i postala još manje od vrata – tek obična stvar. Desnom rukom automatski sam upalila svjetlo. Tako je uvijek išlo… Vidjevši što je ostalo od mog mrtvog svijeta postalo mi je još hladnije. Zaista, ono što je ostalo… Na prljavim podnim daskama samo se skupilo još više prljavštine. Cijelo mjesto mirisalo je jednako kao što je i izgledalo. Ružno. Po smrti. Ja bih sasvim lako mogla živjeti ovdje, samo kad ne bih imala prošlost toliko strašnu da je ne mogu zaboraviti….U tom trenutku shvatila sam da nisu sve uspomene jednake, nemaju sve isto značenje. Neke se mogu ignorirati, dok se drugih nikad ne možeš riješiti. Proganjaju te i ne daju da sklopiš oči. Bockaju, izluđuju. Poput vlastite sjene prate cijeli život. Mislim da one čak i jesu naša sjena. Sjena nije stvarna, no uvijek je pored nas i predstavlja ono unutarnje, našu dušu. Svi znaju da svatko ima sjenu od koje ne može pobjeći bez obzira koliko brzo trčao i u kako udaljeno mjesto pošao… I svi vide tu sjenu. Ali, samo mi, svatko sam za sebe vidi tu sjenu, zna što ona za njega znači i što predstavlja. Svatko vidi svoje grijehe, svatko poznaje svoje unutarnje čudovište koje nastoji sakriti od ostalih, koje je toliko jako da uvijek dospijeva na vidjelo. Možda ne uspije pokazati svoje pravo lice, no uvijek ispliva van i pokaže da postoji… Hrani se našom vjerom. Pokazuje se u obliku sjene. To što lutam noćima kad ne mogu vidjeti svoju sjenu ne znači da ona ne postoji. Mogla bih zamisliti da je nemam, mogla bih povjerovati u to i stoga se uvjeriti da nemam ni dušu. Mogla bih. Jedini problem je u tome što mislim da apsolutno sve ima dušu. Sve i svi, bez obzira što za one zle kažu da je nemaju. Naprotiv. Imaju je. Kao što svugdje postoje dvije strane, vjerujem da je isto i s dušom. Dobro i zlo. Duša nije dar. Duša je samo prokletstvo, prokletstvo da osjećaš. Bilo to suosjećanje, ljubav, radost, nada, milost ili pak zavist, ljubomora, mržnja, nesreća… Ne vidim ništa dobro u bilo kojem od tih osjećaja. Najbolje je kad se ne osjeća ništa. To je pravo blaženo stanje. Do njega se dolazi tek kad se oslobodiš duše – tek kad si spreman ne žaliti one koji zaista pate, ne suosjećati s njima, ne voljeti, ne mariti, ne željeti osvetu, ne mrziti. Kako, kad smo ljudi, kad nam je u prirodi zlo, a nitko se ne može osloboditi svoje prave prirode? Može je jedino sakriti i skrivati sve dok potreba ne postane toliko jaka da nadvlada nas i postane ono što jesmo. Kako? Na jednom jedinom prozoru navučene bijahu crne najlonske vreće za smeće da svjetlo danju ne može dopirati u mjesto gdje se nalazi malo carstvo tame. Pod blijedim zelenkastim svjetlom nalik onome u podzemnom laboratoriju poremećenog znanstvenika sve se činilo izmišljenim, nestvarnim. Gledala sam i dalje. Nekoliko napola izgorjelih svijeća stajalo je u svijećnjaku na stolu i na drvenoj komodi do zida, zajedno s ostalim Ravenovim stvarima. Nije ih bilo puno. Tek nekoliko CD-a, par ključeva, zgužvana krpa i crna majica. Kao da… kao da je od onda prošao samo jedan dan, toliko se ništa nije promijenilo… Apsolutno ništa. Jedina uočljivija promjena bila je ona na mojim crtežima, koju su nagriženi zubom vremena i vlage požutjeli, što je davalo dojam veće starosti nego što su zaista bili stari. Sasušena krv na njima postala je još više smeđa. Točno se sjećam priče svakog od njih. Činilo se kao da gledam stvarne ljude, 150 stvarnih ljudi iz svoje prošlosti, ljude koji su slični meni, onoj koja ih je stvorila… Krevet. Prekriven krvavom plahtom. Policija je nije maknula. Praktički nisu učinili ništa… Jasno, neki ljudi su važniji od onih drugih, a tko drugi osim narkomana i luđaka je najmanje važan? Neću se zamarati opisivanjem jer dobro znam kako je sve ostalo prije 2 i pol godine te stoga mogu reći da se ništa nije promijenilo. Djelovalo je previše stvarno. Pri pogledu na krevet mogla sam vidjeti kako leži u lokvi krvi, potpuno bijel, otvorenih očiju koje su me gledale i pitale pitanja na koja nisam mogla dati odgovora. Kako leži mrtav. Nisam imala razloga za strah, a ipak sam se bojala. Nekako je teško kad te sve podsjeća na tvoje nedjelo. Došla sam ovamo s namjerom da uzmem svoje crteže. Negdje se mora početi. Tako sam prvo skinula jedan od crteža, ne gledajući na njegovu važnost priče. Uslijedio je drugi, pa treći…I tako je na krevetu ubrzo stajala poveća hrpa papira. Završila sam. Ovo mjesto nakon toga više nije bilo isto. Izgubilo je dio svoje osobnosti. Zidovi ostadoše goli, vlažni i zeleno – sivi. Drugačiji, kažem. To više nije bilo to… Kao što svako mjesto skriva svoju tajnu, mora je imati i ovo. Očajnički mi je trebalo nešto što nisam znala, očajnički sam željela znati što je sve ostalo poslije njega. Otvorih lijevu ladicu na komodi. Igla i žlica… i knjiga. Knjiga? Da, knjiga crnih kožnih korica, ispisana Ravenovim rukopisom! To nisam očekivala! Njegov dnevnik?! Nisam uopće znala da ga je pisao…nevjerojatno! Jednostavno sam htjela znati sve što piše, a toliko stranica nisam mogla odjednom pročitati…Ushićeno sam listala do zadnjeg datuma, želeći znati što je zadnje mislio, što je zadnje pisao…Upravo sam našla najljepšu tajnu… Njegov život u mojim rukama. Po drugi put. |
|
Na umu mi je bilo jedino kako što prije doći do širokih gradskih cesta. I zaista…U hipu sam se našla tamo. Pogled na jedan od satova govorio mi je da su prošla 3 ujutro. Gdje god bih pogledala, nigdje nikoga. Sve prazno i pusto. Svjetla gradskih lampi ogledaše se na mokrom asfaltu. Bila su to jedina svjetla. Kroz malo koji prozor naziralo se svjetlo – tek se tu i tamo u mraku nazirala mogućnost da nada za ovaj svijet još uvijek postoji. Koliko god se trudili, uvijek će postojati netko tko će ostati vjeran sebi i neće podlijeći tuđem utjecaju, netko tko će vjerovati u sebe i smatrati da jedan čovjek može promijeniti sve. Jedino što je potrebno jest ne odustati. Jedino što je potrebno jest vjerovati i željeti. Nadati se. Takvi ljudi su rijetki, ali ih je bilo. Bilo ih je i svi su u svoje vrijeme smatrani luđacima i hereticima jer se jedino na taj način moglo protiv njih. Jedino su na taj način država i crkva mogle protiv njih. Ti ljudi bili su pravi revolucionari. Galileo se zalagao za Kopernikov, heliocentrični sustav, što ga je dovelo u sukob s Crkvom. Tvrdio je svoje iako je cijeli svijet bio protiv njega. Da se Mliječni Put raspao u mnoštvo zvijezda slabog sjaja, da na Mjesečevoj površini ima dolina i brjegova, da oko Jupitera kruže 4 mjeseca, da Sunce na svojoj površini ima pjege… Znao je da ima pravo i tvrdio svoje, bez obzira što je proglašen heretikom. Svima je poznato kako je završio. A što se na kraju ispostavilo? Da, točno to. Bio je jedan od ljudi ispred svog vremena, jedan od ljudi koji nisu prihvaćali nametnuto im mišljenje, nego su sami tražili odgovore na pitanja. Vjerovali svojim riječima iako je uvijek postojao netko jači od njih, netko tko je u svakom trenutku mogao srediti njihov nestanak… Njegov život možda nije bio bajka, no kad se gledaju dugoročnije posljedice – uspio je i svaka mu čast zbog toga. Potrebno je više takvih ljudi. Ljudi koji su svjetlo u tami. Osvijetljenih prozora u noći. Vidjevši tu i tamo pokoji, razmišljala sam. Pitala se. Pitala se o čemu ti ljudi razmišljaju, krije li se među njima koji revolucionar koji će svojim idejama promijeniti svijet. Netko tko će imati snage za to, a ne odustati kao ja. Htjela sam bolji svijet, ali nisam imala snage boriti se. Nisam znala kako. Jednostavno nisam osoba koja bi se po nečemu izdvajala u masi, privlačila pozornost ljudi i nagnala ih da me pažljivo slušaju. Netko ima potrebnu karizmu kojom može izazvati promjene. Ja je nemam. Ja ne mogu promijeniti apsolutno ništa, zato se ni ne trudim pokušavati. Inače igram ako mi neka igra pruža zadovoljstvo, bez obzira hoću li izgubiti ili ne. Tad igram čak i kad znam da ću izgubiti. «Promijeniti svijet na bolje» za mene je igra za koju znam da ću izgubiti, ali nju ne igram jer nije zabavna. U njoj ne želim izgubiti, a znam da pobijediti ne mogu. Može biti i da ljudi idu na posao u neki udaljen grad pa ustaju rano, ali nitko mi ne može reći da nada ne postoji. Znam, nema je puno. Nikad je nema toliko puno da bi svijet učinila savršenim, ali uvijek je tu, barem trunčicu, i to je čini posebnom. Teško je pronaći je jer se uvijek skriva po mjestima kamo nitko normalan ne bi stupio. I onda odlazi. Na isti način bila je kod mene i onda otišla. A kad jednom ode, više se ne vraća. Crveno svjetlo na semaforu se upalilo. Bilo je vrijeme da krenem. Iskreno, baš i nije neka fora kad su ulice beživotno prazne. Nema baš nikakve opasnosti da bi netko mogao doći sa strane i zabiti se u mene. Šanse su valjda 1: 1 000 000. U zavoje nisam htjela ulaziti na način kao kad sam sletjela s ceste. Ne bih mogla podnijeti da opet polomim sve kosti i dobijem potres mozga, a znam da jedino tako može završiti – auto razbijen, ja potrgana, ali živa…. Jedna Raiden Van Morte ne može umrijeti na taj način. To nikako. Smrt je samo još jedno od stanja. Kao spavanje, ležanje, stajanje… Sve ovisi koliko daleko si spreman ići da bi došao do tog stanja. Istina je da sve ima svoju cijenu i da su neki spremni ići nešto dalje od drugih. Neki uopće ne idu, no svejedno umru. Smrt dolazi kad ona želi, a ne kad je ti zoveš. Žalosno je što uzima ljude koji je nisu zaslužili, onima za koje je kazna. Drugi, oni kao ja na nju gledaju kao na blagoslov, dar. Smrt, pravda, istina… Sve te više sile su zapravo iste i nemaju smisla za humor. Sve su slijepe. Ja mislim da sam otišla dovoljno daleko i da sam bila učinila sve te sam, prema tome, i zaslužila da dobijem svoj dar. Možda bez sjajnog omota i mašne na vrhu, ali trebala sam ga dobiti. 99% ljudi bi dobilo svoju kaznu, no kad ono što je nekome kazna drugome predstavlja dar, vidim da se darovi ne dobivaju lako. Za razliku od kazni. Meni dar nije dan. Ja se i dalje vučem iz dana u dan, kradem vrijeme iako mi nije od nikakve koristi. Trebam li se nekome opravdavati jer sam učinila nešto što nisam trebala? Ta misao više me nije tako jako mučila, no i dalje sam bila svjesna svoje pogreške te odlučna u namjeri da se neće više nikad ponoviti. Ne, jer znam kako je to kad se osjećaš prljavo i izdano i kako je kad ti izdaš nekoga. Razlika je velika. Kad izdaju tebe, znaš da tu nisi mogao ništa promijeniti. Jednostavno je tako trebalo biti. Suprotno tome, kad ti izdaš nekoga, u ustima ostaje gorak okus. Znaš da si mogao postupiti drugačije i upravo to najviše boli. Znaš da je moglo završiti drugačije, a odluka o tome bila je samo na tebi, ni na kome drugome. Ti si taj kojeg treba kriviti. Iz iskustva znam da je lakše kriviti druge nego sebe… Polako prošavši pored parka, nisam vidjela nikoga, što i ne čudi s obzirom na kišu i rane jutarnje sate. Moja klupa bila je slobodna. Tamo nije bilo ni Fadea, ni bilo koga drugoga. Usprkos kiši, otišla sam do nje. Nije mi bilo do crtanja. Nije mi bilo ni do čega u ovom trenutku. Htjela sam samo leći na nju i na trenutak osjetiti dio svoje prošlosti, povijest čiji sam dio postala. Nije bilo potrebno. Jedan pogled na klupu bio je dovoljan da se prisjetim svega i shvatim kakva sam naivčina. Glupa klupa dio je nečega što bi se dogodilo da je i nema, a sva moja sjećanja… sva moja sjećanja postoje bez obzira na klupu. Postoje negdje gdje nitko ne vidi i odakle ih nitko ne može uzeti. U mojoj glavi. Postojat će tamo i kad klupa istrune. Ona je tek jedno od mjesta iz prošlosti, ništa više. Prošlost je završila. Mogu pronaći neko novo mjesto gdje ću crtati, a nju prepustiti nekom tko vjeruje da je važna zato što smo se tamo upoznali i zato što su na njoj urezana naša imena. To je velika laž. Važni smo mi, ne klupa koja se slučajno našla tamo u određenom trenutku. Ja, glupača, to nisam prije shvaćala. Trebalo mi je dugo vremena da joj prestanem pridavati toliki značaj zbog nečeg što sam si utuvila u glavu. Ne mogu crtati nigdje drugdje… Eto, još jedna besmislica izašla iz mojih usta. Zapravo mogu crtati bilo gdje, potrebna je samo inspiracija. A dobro znam da inspiraciju ne možeš steći ni na koji način, bez obzira gdje bio. Dolazi sama, a to što sam ja mislila da ne mogu crtati jer nisam na svojoj klupi… to je glupost. Nije stvar u tome gdje sam bila ili gdje nisam bila, nego je dan bio takav da nije išlo. Sada sam ovdje, pred njom. Opet. Iako mi je značila puno i značit će mi puno, ostavljam je jer predstavlja dio mene koji je nestao i neće se vratiti, bez obzira koliko se ja pravila da je sve isto kao prije, bez obzira koliko se trudila biti na mjestima gdje smo bili kad smo bili zajedno... Što god činila, ništa ga neće vratiti. Mogu se unedogled pretvarati da se ništa nije promijenilo, ali time zavaravam samu sebe. Iskreno, toga mi je dosta. Zato govorim «zbogom» i zaklinjem se da više nikad neću stupiti u ovaj park. Jest, sve je tu počelo, no ne znači da tu mora i završiti. Bilo je i bit će. To mi je dovoljno. Pri odlasku sam se sjetila Christininih riječi – moji crteži još uvijek vise u Ravenovom stanu. Oni su dio prošlosti koji želim natrag. Ne želim da ih itko drugi gleda. Nisu bili za njih niti će biti… Iznenađenjima nikad kraja. Kao da sam lik u nekoj sapunici i događa mi se ono za što su izgledi mali, ono što bi bilo glupo očekivati da se dogodi jer su vjerojatnosti toliko slabe… Kao da deset puta zaredom daš koš s udaljenost od 15 metara, kao da ti netko baš uvijek uleti u sobu u najnezgodnijem trenutku… Takve stvari se u stvarnom životu rijetko događaju, no ja baš imam tu neku sreću da drugačije ne ide. Na jednoj od sporednih ulica bio je Ford GT i u njemu Markie. Sada sam prvi put svojim očima vidjela kako vozi i shvatila da Chris nije pretjerivao. Noga na gasu i okretanje pod ručnom, tako bi se mogla opisati njegova vožnja. Vidjela sam ga na istom raskršću gdje sam izletjela, ulazio je u onaj isti zavoj gdje sam i ja imala svoj show, ali još brže od mene. Nije izletio samo zato što mu je kut ulaska u zavoj bio bolji, no svejedno je nedostajala samo mrvica do izlijetanja. Stražnji kraj auta opasno je otklizao do nogostupa pored suprotnog traka ceste i zamalo udario u zid. Prošao je kroz crveno, ali njemu se potrefilo da iz suprotnog smjera dođe auto. Nikakav problem. Izbjegao ga je kao što samo profesionalac može i zna i nastavio dalje jednakom brzinom, prema tko zna kojem zavoju. Na neki način, razumjela sam ga. Noću su ulice prazne, policije gotovo da i nema. Prema tome, ne postoji bolje vrijeme i mjesto za biti vladar jednog mrtvog svijeta, svijeta bez podanika koji će ti se klanjati i pljeskati tvojim potezima. Ne trebaš ničiju pozornost, dovoljno je znanje da sve pripada tebi i da možeš što god poželiš. Ljudi si svoje odobravanje i misli mogu zabiti u guzicu. Kad nešto činiš zbog sebe, onda to činiš zbog sebe, a ne zbog pohvala, komplimenata, pljeska, ne zbog drugih ljudi, ne da bi se nekome pokazao, ne zbog slave ni pozornosti… Kad nešto zaista želiš, činiš to zbog sebe. Činiš to na praznim ulicama, daleko od svih pogleda. Ne zbog mode, već zbog strasti. Šteta što je u današnjem svijetu moda na prvom mjestu, a strast je na glasu kao nešto loše, što je dovelo do toga da je svi pokušavaju nekako zatomiti. Jer, u redu je ako si u modi i isti kao i ostali. Izgubljen, prodan. A ako slušaš ono u sebi, ono što je jedino pravo i vrijedno, gledaju na tebe svisoka. Zar je to u redu? Mislim da bi ljudi trebali ostati vjerniji upravo svojim strastima. Istina, strasti često nose više štete nego koristi. Muče. Razapinju, igraju se našim zdravim razumom, vuku malo na jednu pa na drugu stranu, ali nikad toliko da bi druga strana bila posve zaboravljena, već taman toliko da nas neprestano proganja i to sve dok se ne vratimo natrag njoj. No, barem su toliko stvarne da nas makar na trenutak čine živima. Imaju dubinu koju moda nikad neće imati. Svi mi imamo svoje strasti. Nisam sigurna koja je moja. Je li to bezglavo jurenje kroz noć ili lutanje samo po sebi? Kao… Kao kad sjediš na predzadnjem sjedalu u busu oko 5-6 ujutro. Prosinac je, ali još nema snijega. U busu je toplo, a pogled kroz prozor daje ti do znanja da vani nije. Hladno je i ne želiš biti tamo. Još u polusnu, gledaš van u blagu tamnoplavu boju prosinačke zore i ne želiš da dan svane. Ovako je ljepše. Samo gledaš van i razmišljaš o svemu. Znaš ime svog cilja, no zapravo ne želiš doći tamo. Možda u strahu od onog što te očekuje, a možda u strahu od nečeg drugog, želiš da putovanje potraje zauvijek. Želiš promatrati mračne krajolike obasjane vječnošću i pritom slušati samo zvuk motora autobusa i kotače kako se okreću, derući pritom i sebe i asfalt…. |
|
-Ti si ga ubila. – rekla je smireno. Nije me osuđivala, nije me promatrala kao čudovište. Shvatila je. Razumjela je. Sliči k Ravenu i više nego što se čini! Je li to neki znak? Je li to došao on i pokušava mi reći da me poznaje i predobro? Ne znam, no svakako znam da razmišljam previše, a govorim manje no što bih trebala. Teško je govoriti kad ne znaš što reći… -U redu je. Mislim da je to lijepo. Mislim, ono, volio te i htio je da ti budeš ta koja će ga dokrajčiti. To je prava ljubav. Ne bi svatko postupio kao ti. – iako je predobro razumjela, ja sam je i dalje tupo promatrala. -Bez brige. Neću reći nikome. Sutra se ionako neću ničega sjećati…Chris ima pravo. Čekaj, je li to uopće rekao on ili….Aha, da. On je rekao. Uglavnom, neću se ničega sjećati. Kad sam pijana, puna sam pametnih misli. Aha! Nije me brinulo što me prokužila, već me zabrinjavalo to što razumije, što je značilo da na svijetu još ima osoba kao Raven. Znači, još jedna koju ne mogu spasiti od neizbježnog, ne mogu učiniti apsolutno ništa da je spriječim da završi kao on. Mogla bih je jedino otjerati prije no što padne pod moj mračni utjecaj. No, što joj mogu? Ne zna gotovo ništa o meni, a zna ono najvažnije. Žensko je pa se očito neće zaljubiti u mene. Iz zaljubljenosti često proizlazi ljubav, a iz ljubavi smrt. Barem znam da je neću ja uništiti. Uostalom, kad se otrijezni, neće me se ni sjećati. Nisam osoba koja se pamti. Osoba sam koju nastojiš čim prije zaboraviti i ta činjenica olakšavala je stvar. Nije postavila više nijedno pitanje o Ravenu. Kad se Chris vratio, i ona se vratila na staru temu: -Imaš kaj za piti? – pitala me. -Nema! – Chris je smatrao da je popila već previše, zato je odgovorio umjesto mene. Posegnula je u džep i izvadila joint. Zadnji. Chris joj je i njega uzeo iz ruku: -Zaboravi, nećeš! Ionako si već skroz u kurcu. Neću da završiš u bolnici. – ispalo je da je odgovorniji no što sam mislila. Istina, život mu se uglavnom svodio na zezanciju, ali kad je došlo vrijeme za to, nije mu bilo teško biti ozbiljan i preuzeti odgovornost. Iako je Markie govorio da se taj nije sposoban brinuti za sebe, Chris se činio zrelijim od starijeg brata. Bolje bi bilo da Christina nije zamijetila sliku koju svi zamjećuju. Želeći je vidjeti izbliza, ustala je i krenula prema njoj. Nije došla daleko. Odmah čim je ustala zapela je o nevidljivu prepreku na putu i pala na pod. Ovaj put nije bila jedina koja se smijala. I meni je došlo da se nasmijem. Znam, ljudi tako lako mogu stradati, no oduvijek mi je bilo smiješno vidjeti kad netko padne. To se nikad neće promijeniti. Uz nekoliko problema, ustala je s poda i otišla prema slici. -Jesi li ti to naslikala? – pitala me. Ljudi zaista precjenjuju moje mogućnosti. Vide nešto i onda misle da ja mogu učiniti sve. -Ne. – odgovorila sam. Chris je Christininu udaljenost iskoristio da me pita nešto što ona nije smjela čuti: -Kog vraga je Markie radio ovdje? Vidio sam ga kad sam se vraćao. -Ne znam. Ja ga nisam vidjela. Bila sam vani. – bila sam vani, što se i vidjelo na mokroj odjeći. -Ne vjerujem da bi tek tako došao. –sigurno nije povjerovao u moju priču. –Kad dođe po nešto, onda ne odlazi dok to i ne dobije. -Možda, no od mene nema što željeti. Ja mu nemam što dati. – kako bi mi povjerovao? Pa nije Markie ovamo došao danju, već u pola 4 ujutro! Normalni ljudi tada spavaju, a sve i da nešto trebaju, pričekat će do svanuća dana. Normalni ljudi tada ne izjavljuju ljubav čudakinjama kao ja! -Pa 4 ujutro je… -Chris nije odustajao. Činilo se da želi da nešto znam, no ne želi mi to tek tako reći. -Dobro znam koliko je sati i ne znam zašto je bio ovdje, u redu?! Zato, ako želiš nešto reći, pljuni to već jednom! – morala sam vikati da bih bila uvjerljiva. Od njega više nisam čula ni riječi. Tako sam i mislila. Nema što reći. Duboko je udahnuo, napravio čudnu grimasu i najvjerojatnije pomislio koliko sam glupa jer ne kužim neke očite stvari. -Samo…bilo bi bolje da ga ne spominješ pred Christinom. -Koga to? – pitala sam, iako sam mogla pretpostaviti da misli na Markieja. -Markieja. -Nisam ni namjeravala. – time je probudio moje zanimanje. Htjela sam znati: zašto? Uvijek želim znati zašto, no ponekad se pravim da me ne zanima, da mi nije stalo te stoga ne tražim odgovore. Štoviše, ne želim ih čuti čak ni ako mogu. Sada nije bilo tako. Sada sam pitala: -Zašto? Zar ona ima nešto protiv njega? Nakreveljio se kao idiot i odgovorio: -Da, baš! Ona je jedna od onih koje luduju za njim i…hm, kak da to kažem…Spremna je razbiti svakoga tko priđe Markieju. Ili, bolje rečeno, svaku jer Markie nije peder. Zabrijala si je da on mora biti njen i večeras je zato razbila Alectro. Razbila je Alectro? Pa mogao mi je to reći odmah! Takve dobre vijesti uvijek mi izmame osmijeh na lice. -Bravo, Christina! – nisam mogla drugo osim čestitati joj. Vidjevši kako je ta vijest djelovala na mene, detaljnije mi je ispričao što se dogodilo. -Markie i Alectro bili su skupa u bircu poslije ponoći i onda je došla Christina. Tada je još uvijek bila trijezna. I ja sam došao tamo. Markie me nije vidio. Iz čistog mira, Christina se počela smijati. To čini uvijek kad vidi Markieja. Odjednom je skočila na Alectro i sipala je sa stolca. Zatim su se počele čupati za kosu, valjati po podu i razbijati pivske boce jedna na drugoj. Umro sam od smijeha. Alectro se nije nadala da će ova skočiti na nju, ali kad se već dogodilo, mogla se jedino braniti. Malo ju je izgrebla, izgrizla, razbila joj nos i počupala nešto kose, a Markie uopće nije reagirao da bi je spasio. Baš suprotno. I on se smijao. Očito uživa kad se žene tuku oko njega! -Da, svi su ludi za Markiejem….- sarkastično sam prokomentirala. Zaista, sve su lude za Markiejem, svi su ludi zbog Markieja… -Zato sam ti rekao da ga ne spominješ pred njom. Podivlja kad čuje njegovo ime. Mogla bi te i prebiti. -Neka. Ne bojim je se. – više mi nitko ne može ništa, pa zašto bi itko bio iznimka? Što god učinila, ne može mi nauditi. Ne samo ona, nego bilo tko. Mogu me tući, mogu mi lomiti kosti, mogu me rezati i iznova ubijati…Svejedno je. Ionako nikad neće doprijeti do mene. Nikad neće saznati što mi je u glavi, nikad me neće čuti kako molim za milost. Naprotiv! Dajte sve najgore od sebe pa da vidimo koliko mogu podnijeti. Nemam više ništa vrijedno, a kad jednom nešto izgubi smisao, izgubiš i sve one osjećaje koje si nekad imao. -Ej, yo, Raiden, mogu ja ostati ovdje ak nije problem? – pitala me Christina dok je praktički slinila po slici nad kaminom. Utjecaj marihuane još je nije pustio. Vidjelo se to po tome kako je prstima pokušavala ući u sliku i vrištala da želi biti tamo. Hm…tu joj nitko ne može pomoći, mislila sam. -Ej, a kak da ja dođem unutra? -Kamo? – pitali smo Chris i ja istovremeno. -Pa unutra, u tu sliku! Hoću i ja biti s tim ženskama! Tad sam se nasmijala treći put tog dana. Ili, bolje rečeno, noći. Ljudi katkad uopće ne shvaćaju koliko smiješni mogu biti. I dalje je nabijala po slici, kreveljila se i vampiricama na slici pokazivala srednji prst. Kako sam se uplašila da bi mogla poderati sliku, rekla sam joj: -Mislim da bi bilo bolje da sjedneš. -Čuješ, el mogu ostati ovdje? –ponovila je pitanje. Očito je ni Chris ni ja nismo čuli prvi put, jer je on ovaj put bio taj koji se izderao na nju: -Koji ti je kurac? Sad pri njoj hoćeš sve porazbijati ko pri meni? -Kaj to tebe briga? Ja bum bila di ja hoću! -Je, je…hoćeš, al je pitanje smiješ li. Uostalom, imaš svoju kuću! -Baš me briga. Hoću ostati ovdje! Čuješ, Raiden, smijem li? -Aha. – odgovorila sam buljeći van kroz prozor. – Možeš razbijati, samo mi nemoj razbiti i potrgati slike i luster. – čuj mene, luster! Kao da u ovakvom stanju može do lustera na visini od 5 metara…Nastavila sam: - Stol, stolice i prozore slobodno razbij. Ustvari, ne sve prozore. Ove tu nemoj jer će biti hladno. Nipošto ih nemoj prati. -Nisam ni mislila, hehe… - skoro je umrla od smijeha. –Ali ipak mislim da bi ih neko trebal malo oprati. Kumrni su u 3 pičke materine. – prišla mi je i pogledala kroz prozor, a potom u mene: - Čuj, Raiden, vidiš ti kaj uopće van? Ja ne vidim niš. -Vidim. – ogovorila sam. -Pa kak vidiš? Ja ne vidim niš… -Možda bi vidla kaj da je vani dan, munjaro! –Chris je imao komentare na sve. -Pederčino kretenoidna, šuti! Sve da van i je mrak, ne bih vidjela ništa. –ako je ona razumjela samu sebe, onda smo je razumjeli i mi. Ja sam odmah shvatila, ali Chrisu je trebalo nešto duže. Kolutao je očima i razmišljao o tome što je Christina rekla, da bi potom došao do rješenja: -Čekaj malo, pa vani i jest mrak! -Je?! – Christina se začudila. – A ja sam mislila da su prozori prljavi. Još me jednom podsjetila na Ravena, kada je napušen postajao silno pametan i razumio sve tajne svijeta, a zapravo nije razumio ni sam sebe. -Mogu ostati kod tebe? – zaboravila je da me već pitala istu stvar i da sam joj ja odgovorila. Neki ljudi čuju, a ne slušaju. -Već sam ti rekla da možeš. – ponovo me obuzeo osjećaj da bih radije bila bilo gdje drugdje nego ovdje. Nešto me vuklo van, ravno na sklisku cestu. Kiša je prekrasno padala, a ja sam znala da za mene sada ne postoji bolje mjesto od asfalta. Vožnja me smirivala i opuštala. Još uvijek u mokroj odjeći, izjurila sam van bez da sam ikome rekla kamo idem. Bez da sam uopće rekla da idem nekamo. Ionako nikome ne bi trebalo biti stalo. Bez obzira na mišljenje prisutnih i na situaciju, kad god bih osjetila potrebu da odem nekamo, samo da se maknem, otišla bih… -Hej, kamo ideš? – zaustavio me Chris. Bezvoljno sam odgovorila da se idem provozati te otišla zalupivši vratima. Sve da je i namjeravao pitati još nešto, nije stigao. |
|
Bilo je nešto slično njemu što sam vidjela u njoj, jednak način pogleda. Kao da je jedna Ravenova polovica, ona vanjska, završila kod Markieja, a ona druga, unutarnja, kod Christine. A znam da može bolje, znam da može ne prihvatiti taj put samouništenja kojim je Raven koračao. Još se može izvući. Nadam se jedino da će pronaći osobu kojoj će vjerovati i da joj ta osoba neće učiniti isto što i ja Ravenu, nego da će je spasiti u pravom smislu te riječi. Mislim, znam, nadam se…Postoji li nešto u što sam sigurna? Dakako. Sigurna sam da, kojim god putem išla, neće doseći točku koju sam ja dosegla, onu još goru od smrti. U najgorem slučaju završit će kao Raven, ako se stvari poklope kao što su se poklopile nama. Kao Raven – biti uništena, a ne ona koja uništava – ja. -A kak se ona zove? Poznata mi je. – pitala je Christina Chrisa, pokazujući prstom na mene kao da me nema u sobi. Valjda sam konačno postala nevidljiva… -Raiden. – odgovorio je. -U, jebote! Ko onaj iz Mortal Kombata. -Raiden Van Morte. – ponovio je. Ovaj put nešto tiše, ali dublje. Kao da bi joj to ime trebalo nešto značiti, kao da je već negdje čula za mene. I prezime je bilo potrebno da shvati tko sam jer samo ime nije bilo dovoljno. Kad je saznala i prezime, mnogo toga joj je postalo jasno. Ili barem jasnije. Chris je otišao parkirati auto u garažu, a Christina se na časak uozbiljila: -Ona Raiden? Kerseova Raiden? – pitala je s nevjericom. -Da. Baš ta. -Ni za tebe nije bilo čuti otkad se ubio. Nisam htjela komentirati, što je bilo suprotno njenim očekivanjima. Vidjelo se da želi odgovore, da želi znati ono što nitko ne zna. Rekla je jedino da je čula za njega i da se činio zanimljivom osobom. Opet nisam ništa komentirala. -Čula sam nešto o vama. Nije da sam ga poznavala, ali koliko se sjećam, mislim da je bio zgodan. Govorili su da je on ludi narkoman i svako malo se pričalo da je pretukao nekoga ili netko drugi njega, a za tebe su govorili da su čudna umjetnica iz parka koja uvijek sjedi na istoj klupi, za koju nitko ne zna što slika. Lijepo. I tužno. E, i vidjela sam tvoje slike. – konačno me zaintrigirala dovoljno da progovorim: -Kakve slike? Sve moje slike su… - nije bilo potrebno završiti. I sama je znala gdje su. -U Kerseovom stanu. To mjesto izgleda baš ludo. Ono, svi zidovi oblijepljeni, pola toga umrljano krvlju. Jednom sam bila tamo i…nije bilo dobro. Ko da je nešto u toj sobi. Jezivo je i…kao da pripada samo vama. -Što?! Želiš reći da su te slike još uvijek tamo? -Da. Bili smo prije mjesec dana i onda su bile. Mislim da se ništa nije promijenilo otkad je umro. Krvave plahte su i dalje na krevetu i to je to. Valjda su ga ovi iz mrtvačnice pokupili, a kasnije nitko ništa nije dirao pa je sve ostalo kak je bilo kad je umro. –konačno se uspjela sasvim uozbiljiti. – Sviđaju mi se tvoje slike i htjela sam uzeti neke, ali bilo me je strah. Nevjerojatno…Još uvijek su tamo…Nisam mislila da će se to dogoditi, no želim ih natrag. Bile su dio mene i nisam htjela da ih drugi gledaju, kao što se to dogodilo prije mjesec dana. Ponovo me iz razmišljanja probudila Christina. Ta cura nije imala dlake na jeziku. Ispitivala je sve što bi joj palo na pamet. Samo da ne krene s pitanjima zašto živimo i koji je smisao svega. Toliko pametna nisam. -Ako ste se ti i Kerse toliko voljeli, zašto ga nisi spasila od smrti? I zašto se on ubio ako te toliko volio? Mislim, ono, kak te je mogao ostaviti samu da patiš nakon njegove smrti? Ili, ako si znala što namjerava, zašto ga nisi spriječila u tome? –bolje pitanje ne bi mogla naći ni da ga je tražila. Još me jednom podsjetilo na ono čime sam se beskonačno zamarala, ne dolazeći do odgovora. Da sam znala i mogla odgovoriti sebi, mogla bih i njoj sada. Umjesto odgovora, ustala sam i približila se prozoru. Iako sam pokušavala gledati van, pogled mi je zapinjao na Christininom odrazu u staklu. Tražila sam odgovor negdje u tami, još jednom pomišljajući koliko bi sve bilo lakše kad ne bih postojala. Ne bih morala razbijati glavu tražeći sulude odgovore na teška pitanja…. Poželjela sam zalijetati se u zid, udarati glavom o njega sve dok ga ne bih probila. Tada bih učinila isto s drugim zidom, pa opet s još jednim, još jednim, još jednim… Pokušavam dobiti bitku u kojoj sam unaprijed potpisala poraz. -Bilo je to više od ljubavi. – odgovorila sam sa sjetom. Malo je nedostajalo da mi se oči napune suzama. Tad sam se okrenula natrag prema njoj i prvi put je malo bolje pogledala. Zelene oči lutale su joj u svim smjerovima, a i na njenim rukama vidljivi su bili tragovi rezova nožem, što me još više uvjerilo u sličnost s Ravenom. Iako pijana i pomalo odsutna, znala sam da me razumije, da razumije cijelu stvar i da se ne trebam opravdavati. Ne mogu to opisati riječima jer je jednostavno više od toga. Riječi nisu uzvišene, riječi su prljave i nedostojne… Ne mogu opisati, kažem. Ali…Osjetila sam da je shvatila istinu. Zelene oči ispod svijetlih obrva na čas su se smirile i promatrale me ravno u dušu, gledajući moju tajnu, sada razotkrivenu. Znala je. I ja sam znala da zna. |
|
Mokra odjeća više mi nije nimalo smetala. Sjela sam u njoj pored kamina, s bocom vina u ruci, prepuštena svojim mislima. Vatra je dopirala do mene, ali me nije grijala. Ne bi bilo ništa drugačije ni da sam stavila ruku u plamen. Pogled mi se izgubio u njoj. Nekako…Praznina je ispunila i posljednji dio mene. Uzela me u potpunosti. Otupjela od poljupca koji se nije smio dogoditi, nisam osjećala ni najmanju bol dok sam oštri komad razbijenog stakla grčevito stiskala u šaci. Nisam osjećala apsolutno ništa… Jesam li razbila bocu? Jesam. Kako? Ne znam. Znam jedino kako sam njene ostatke stiskala poput najvećeg blaga i praznim pogledom bezosjećajno gledala u krv što je tekla. Ništa mi nije bilo jasno. Vrijeme je prolazilo, postajala sam još tuplja. Još uvijek nije boljelo. Ni najmanje. Zar treba biti još dublje? Koliko duboko? Treba li mi staklo probiti ruku i izaći van na drugoj strani? Ne znam… Tek tad sam shvatila da uopće nisam popila vino, nego sam odmah razbila bocu udarivši njome po kaminu… Sjetila sam se odakle krhotine stakla. Sve one misli koje su mi do maloprije divljale glavom sada su me napustile. Nijedna od njih nije se zadržala, nijedna nova nije došla. Praznina u meni i oko mene…Mrak je progutao svaki smisao. Ne znam što se tad dogodilo, no u taj čas iz transa me probudio glasan smijeh koji je dopirao od ulaznih vrata. Znajući da je to još jedno od priviđenja kojima me kažnjavaju, nisam se uopće trudila pogledati tamo. Taj neujednačen smijeh nije prestajao. Bio je sve glasniji, sve stvarniji. Sve bliži. Začula sam i korake. Mora da ludim. Zatvorivši oči, začula sam i glas: -Hej, vratio sam se. – bio je to Chris. Sa sobom je doveo neku curu. Ona je bila ta koja se smijala. Kako nije mogla sama hodati, on ju je pridržavao. Vidjela sam zašto – bila je toliko pijana da joj drugo nije preostajalo. Nije se prestajala smijati, a ja sam i dalje stiskala staklo zabodeno u šaku. Nisam pitala ništa, nisam čak ni gledala. Prema njima sam uputila tek jedan tup pogled u djeliću sekunde. Zapravo me nije zanimalo tko je ona ni zašto je pijana….Baš ništa. Ipak, Chris je mislio da mi duguje objašnjenje što u kuću dovodi nenajavljenog gosta: -Ovo je moja frendica. Sorry kaj sam je doveo ovamo, ali nisam je mogao ostaviti u ovakvom stanju. – obraćao mi se tonom punim poštovanja, što je curu u crnome natjeralo da se nasmije i usporedi me s najmoćnijom i najstarijom vampiricom. -He he…A gdje su ostali? -Koji ostali? – nisam shvaćala. -Pa ostali vampiri. Tvoji sluge. – dovoljno sam shvatila. Zapravo je simpatično što tako misli. -Inače, ovo je Christina. – moglo bi se reći da me upoznao s njom, iako joj nije rekao moje ime. Još bolje, još bolje… -Jee…Mi smo Christian i Christina…Vidi kak je to smiješno! Zovemo se isto, he he... – uputila je te riječi svom frendu. -Ne zovi me Christian! Ja sam Chris, kužiš? – upozorio ju je, pomažući joj da sjedne. Zatim se obratio meni: -Nemaš ništa protiv da ostane dok se malo otrijezni? -Nemam. – promrmljala sam, ispustivši staklo iz ruke na pod. Nitko nije primijetio, baš kao ni desnu ruku punu krvi. Na vrijeme sam je maknula i stavila iza leđa, tamo gdje je nitko nije mogao vidjeti. -Čovječe, Morte…-Chris je primijetio nešto na meni. Nadala sam se da nije krv. I nije bila. -Gdje si bila? Sva si mokra! -Malo sam bila vani i onda je počelo padati. Ne brini se. OK je. Christina se i dalje smijala. Ne znam što je tako smiješno u gledanju vlastitih prstiju. Nekako se činilo da se najviše smijala upravo palcu. -Što je s njom? – pitala sam Chrisa, iako mi je bilo potpuno jasno da je pijana. -Ma kaj bi bilo….Opet se nalokala onog jeftinog vina i napljugala. Sutra se opet neće ničega sjećati. Kao i obično. Mislila sam da je premlada da joj se život toliko zamjerio. Kada je stigao? Makar…Život ne pita za godine, to nikako. Klinci svakodnevno umiru, umiru djeca koja praktički nisu ništa proživjela. Pa, zašto bi jednoj curi od 17 godina trebalo biti išta lakše? Sigurno ne pije bez razloga, ali kako je nisam poznavala, nisam znala koji je razlog. Život zna biti zajeban, a njoj je alkohol služio kao bijeg od stvarnosti, što sam razumjela. Ne znam kome je i što pokušavala dokazati ni je li u tome uspijevala, no vidjelo se da i njoj nešto nedostaje. Pokušava zaboraviti, ne sjećati se. Dobro je dok je pijana, ali poznata je činjenica da ne možeš vječno ostati pijan. Svemu kad-tad dođe kraj. I tada si opet u okrutnoj stvarnosti. Ne želim se praviti da znam sve o njoj jer nemam pojma. Mogu reći jedino što mislim ili, bolje rečeno – mogu misliti što mislim jer ne govorim ono što mislim budući da ne govorim ništa. Ne znam je li učinila isto što i ja, iznevjerila nekoga ili je pak netko iznevjerio nju toliko da je izgubila vjeru u ljude. Umiru li ljudi i oko nje? Je li ona još ranije od mene shvatila ispraznost života? Ne znam ni to. Opet mogu jedino misliti – nastavi li ovako bit će još jedna od onih bez budućnosti. Možda sve ovo shvaća kao zezanciju, no završit će kao Raven ukoliko nastavi slijediti put kojim je krenula. |
|
Uvijek zaribam… Okus izdaje na usnama bio je još gori od gorčine drača. Mogu li išta više učiniti ili sam učinila dovoljno? Nemoguće… Užas… Srce je nabijalo kao da će iskočiti iz prsa, pogled je bio izgubljen u mraku, tražio je iskupljenje zbog počinjenog grijeha. Učinila bih sve samo da sperem blato izdaje sa sebe. Pripadam Ravenu i kako se sada opravdati? Ne, ne tražim opravdanje… Želim vratiti vrijeme natrag. Govorila sam o pogrešnim odlukama koje ne bih promijenila. E, ova je jedna od onih koje bih promijenila. Ali, nitko ne može vratiti vrijeme, što je za mene jedini lijek. Ništa drugo ne pomaže. Ni nepente, čarobni napitak zaborava. Jer, moje nedjelo bi ostalo zapisano. Nepostojanje sjećanja na nešto ne bi značilo da se to nije dogodilo… Nikakva kiša ne može sprati s mene ovu prljavštinu i krivnju. Zašto sam to učinila? -Ne mogu prestati misliti na tebe otkad sam te vidio. Izluđuješ me. Noćima ne mogu spavati. Nešto me vuče ovamo. Znam da su skoro 4 ujutro, ali morao sam doći. Moram… –jedino sam te riječi uspjela nekako čuti kroz mrak. Nakon toga nisam čula više ništa, bez obzira koliko glasno govorio. Isključila sam se. Više ništa nisam razumjela. Sve što je rekao za mene je bio zvuk bez apsolutno ikakvog značenja. Znala sam jedino da ga ne želim blizu sebe. -Ti nisi on… ti nisi on… – ponavljala sam dok sam tupim i razočaranim pogledom tražila majicu na podu, bez obzira koliko mokra ona bila. Vidjela sam da mu se usne miču, da govori nešto. Uzalud, jer čula sam jedino sebe kako, po ne znam koji put, ponavljam tri riječi: «ti nisi on». -Tko je «on»? – razumjela sam pitanje, ali nisam htjela odgovoriti na njega. Rekla sam jedino: -Oprosti… Mislila sam da si netko drugi. Bilo bi bolje da odeš. – živčano sam govorila. Kako se činilo, Markie je htio odgovor: -Ali… Ja te volim... – ne znam koliko je istine bilo u tim riječima, ali ja sam takva da ne vjerujem svemu što čujem, osobito ne kad mi izjavljuju ljubav. -Ne, ne voliš me. Ti me samo želiš. Mene ne možeš voljeti sve ni da hoćeš. Mene je samo on mogao voljeti. Samo me on poznavao. Ti… Ja nisam za tebe. Alectro ima… Jednostavno idi i zaboravi da si me ikad upoznao. – nisam se mogla smiriti. Željela sam da ode, a koliko sam uspješno to i rekla, nisam mogla procijeniti. Jesam li napušena ili koji mi je vrag? Gdje mi je razum, smisao za rasuđivanje? -Ne mogu. Prekasno je. -Ne, nije prekasno. Ne znaš ništa o meni. Ja nisam posebna. Možeš ti bolje od ovoga. -Ne želim bolje, želim tebe! Zar ne shvaćaš koliko si posebna? – žalosno je što tako misli, jer jedina moja posebnost je nesreća koju nosim. -Ne, nisam posebna. Zar ne vidiš da sam mrtva? Zar ne vidiš kako sve oko mene trune, vene i umire? Donosim nesreću i smrt i, kažem ti, uništit ću te ne makneš li se od mene i zaboraviš što misliš da osjećaš. Uništit će te to. Nemoj dopustiti da se dogodi jer će onda biti prekasno. Izgubit ćeš. – nisam se uzrujavala upozoravajući ga na svoje proročanstvo. Naprotiv, bila sam toliko smirena i hladnokrvna da je plašilo. Plašilo je mene samu, trebalo je preplašiti i Markieja. No, njega riječi nisu mogle preplašiti. Mogao je jedino slušati i pokušavati shvatiti: -Je li se to isto dogodilo i «njemu»? – pitao je. Odmaknula sam se dalje u mrak, gdje me više nije mogao vidjeti. Znala sam to jer ni ja, koja sam se savršeno snalazila u mraku, nisam vidjela njega. -Samo… idi i ne vraćaj se. – jednom će otići. Do tada, ja sam bila ta koja je otišla u jednu od prostorija, samo da budem čim dalje od njega, da ga ne vidim ni ne čujem. Nije išao za mnom niti me pokušavao tražiti, nije postavljao pitanja. Sigurna sam da nije shvaćao. Istinu nikako nije mogao znati. Možda je uzrok vidio u onome što su svi znali o meni – u smrti mojih dragih roditelja. To već postaje izlizana fora, ali što drugo mi preostaje misliti kad znam da istinu nije mogao znati? Možda, kažem. Začuo se zvuk motora. Otišao je. |
|
-Vratio si se! – riječi su mi konačno izašle iz usta. Bilo je drugačije nego što sam zamišljala. Trebalo je biti kao prije, kad smo se savršeno poznavali. Trebalo je biti jasno, prirodno, bez ikakvog razmišljanja. Savršeno. A bilo je… drugačije. Stajala sam tamo, ne znajući što učiniti. Kao da je ispred mene potpuni stranac, a ne Raven... -Želim te. – promrmljao je nerazgovjetnim šapatom i pritisnuo me uza zid. Mogla sam osjetiti njegove ruke na sebi. Prošli su me trnci, pa čak i sreća, koja u moj život nije često navraćala… Opet je bilo kao prije, sve se činilo laganim i jednostavnim. Uz njega sam sretna, mogu sve. Ali… Nešto je nedostajalo da bude kao prije. Nisam znala što. Poljubac mu više nije bio isti. Jest, bio je jednako dubok i strastan, no bio je drugačiji. Vratila sam na isti način i zarila mu ruke u kosu kao što sam to običavala činiti prije. Nešto je i dalje nedostajalo. Poznavajući ga i predobro, znala sam da se promijenio. Nemoguće… Zašto? Osim ako… Čekaj malo… Ni ruke mu nisu bile kao prije. Naprotiv, bile su tople. Tu toplinu nisam mogla podnijeti. To nije on. Markie je. Samo Markie. Nije Raven. Iako svjesna da preda mnom nije onaj koji mi je sve, nisam mogla prestati. Ne još. Premda znajući da zavaravam samu sebe, htjela sam da ta iluzija sreće i nade potraje još malo. Istovremeno sam ga htjela i dalje ljubiti i bijesno odgurnuti od sebe. I jedno i drugo mi je prolazilo glavom i izmjenjivalo se brzinom munje. Iako sam u sebi odlučila odgurnuti ga, nisam ga puštala iz ruku. Ne mogu…. Obmana je zamjenjivala istinu, laž je bila bolja od istine, okrutne i surove. Stvarne. Na trenutke se i meni samoj činilo da ću, nastavim li kako sam krenula, prihvatiti laž i učiniti je istinom jer je od znanja da je nešto zauvijek izgubljeno jedino to lakše. Ne, to nisam ja… Ja ne želim lažnu ljepotu! Želim istinu, ma koliko ona boljela. Čudno je biti sretan. Sretan na ovaj način. Drugačije je. Nepoznato. Patnja je moja stvarnost, a ne ovo… Ja sam ona koja jednostavno ne može biti sretna. Tek tad sam shvatila što zapravo činim i kako izdajem sjećanje na Ravena, kako izdajem i samog Ravena. I, znaš što? Taj osjećaj nije bio ništa bolji od onog kad sam ga ubijala. Gadila sam se samoj sebi i onda i sada. Odgurnuvši Markieja od sebe, postalo mi je jasno koliko sam pogriješila što ga nisam pustila nakon što sam shvatila tko je on, nego sam se i dalje pravila glupom i zavaravala samu sebe na način koji nikad ne može završiti dobro. Glavom su mi brzinom svjetlosti prolazili milijuni misli… Vrtjele su se u krug i razdirale me. Jesam li izdala Ravena? Što sad? Može li mi to oprostiti? Ili sam ja ta koja si ne može oprostiti? |
|
Pokisla sam do kosti, toliko da mi je koža načas gorjela, a potom postalo užasno hladno. Zrak, hladan i oštar, drapao je grlo tako jako da sam već mogla zamisliti kako mi je hladnoćom spržio stisnuta pluća koja su potom prokrvarila. Očekivati nešto drugo kad trčiš pri temperaturi od -5°C je besmisleno. Znala sam da će biti tako, znala sam da će me probadati u prsima, znala sam sve… Kad uvijek sve znam, zašto na kraju sama sebi ispadnem toliko glupa? Valjda zato što sam ja jedna od onih osoba koje ne uče na svojim greškama nego ih ponavljaju uvijek iznova. Iako mi je žao zbog nekih stvari koje sam učinila ili koje nisam učinila, da se opet nađem u istoj situaciji, učinila bih isto. Jer, znam da nijedna moja odluka ne može biti dobra. Uvijek će postojati nešto što nedostaje. Koju god odluku donijela, bit će mi žao jer je moglo biti drugačije. Ali, da je bilo drugačije, bilo bi još gore. Tako da ni u jednom slučaju stvar ne ispadne kako treba. Kod mene ide tako i nikako drugačije. Ugledavši kroz kišu slabo svjetlo vatre iz kamina koje dopire kroz prljav prozor, više nisam morala trčati. Došla sam. Mora da sam se vraćala nekim drugim putem budući da sam se pojavila na stražnjem dijelu dvorišta. Kad sam već tu, zašto ne ući na stražnja vrata? Koliko su rijetko korištena, dovoljno govori to što su zahrđala toliko da sam ih trebala mahnito povući kako bih ih otvorila. Vrisnula su od boli i prokrvarila hrđom i prašinom koja mi ostade na rukama. Zubi mi cvokotahu od zime, a na pameti mi bijaše jedino kako što prije doći do kamina. Valjda vatra nije ugasla… Na mramornom podu za mnom su ostajale jedino kapi kiše što su padale s odjeće koja je vukla prema podu i mokri tragovi pomiješani s blatom. Pogledavši u zrcalo u mraku, ugledala sam koliko mi je koža poplavjela od hladnoće. Istog trena sam morala skinuti tu mokru i hladnu odjeću sa sebe. Mogla sam to učiniti i prije, no tek sad mi je postalo nepodnošljivo hladno. Prvo sam skinula kaput. Uz zvuk «pljas» slijepio se s podom. Izuvajući marte, skoro sam se spotaknula preko sebe i pala… U tome me spriječio jedino stol od hrastovog drveta, što je završilo još gore. Nabila sam se u trbuh ravno na njegov ćošak i potom još udarila šakom o njega, nesvjesna da nije živ, da ne osjeća bol, da mu ne mogu nauditi. Zaista slično meni… Poželjela sam udariti još nekoliko puta, no stala sam na vrijeme i učinila ono što uvijek činim kad želim svisnuti – skočila u zrak na mjestu i nabijala nogama o pod kao da ga želim zdrobiti. Mogla sam skakati i nabijati koliko god sam htjela, ne bi imalo nikakvog učinka. Iz prostorije koju bi ljudi mogli nazvati dnevnom sobom, a ja prostorijom s kaminom u kojem je gorjela vatra, dopiralo je svjetlo. Zar je zaista moguće da vatra u njemu još nije ugasla? Zar je prošlo tako malo vremena otkad sam otišla? Moram skinuti majicu, moram skinuti majicu…ponavljala sam sebi. Na trenutak, dok sam je vukla preko glave, sve se smračilo. Začuše se nečiji koraci. Čemu uopće gledati okolo kad znam da Raven nije došao? Svake noći je tako. Svake noći čujem korake, no nitko ne dolazi. Znajući da slijedi još jedno razočaranje, bojala sam se otvoriti oči. Svejedno, nisam mogla ne pomisliti: što ako je ovaj put zaista ovdje? Preda mnom… Mračna spodoba koja je likom odgovarala Ravenu prilazila mi je, na način kao što je to i prije činio. Ovaj put je zaista ovdje! A ja…ja sam zanijemjela. Htjela sam mu prići, baciti mu se u naručje, no ostala sam skamenjena. Kao zalijepljena uz pod, nepomično sam stajala i otvorenih očiju buljila u njega. Znači, tako završava…. |
|
-To je zato jer ja živim na drugom kraju šume. -A ti? Jesi li je ti vidio? – pitao je Skočka Doo-a koji, naravno, nije ništa odgovarao. Barem ja nisam ništa čula. Ali, luđak je bio uvjeren da vjeverica priča s njim. Dalo se to naslutiti iz njegovog kimanja glavom; onako kako to ljudi obično rade kad razgovaraju s nekim i pokojim «da, da» odobravaju ono što su čuli. -I, što kaže? – mora da ni ja nisam jako bistra cura kad pitam što je rekla vjeverica. -Skočko Doo je rekao da te vidio kak sereš iza drva, šumska vilo. Poznaje te i kaže da si OK. -Aha…- dakle, tako. Veoma zanimljivo. –A tko ste vi, vaše visočanstvo? -Ja sam onaj koji jesam. – bih li iz toga trebala zaključiti da mi se upravo ukazao Bog? Ako jest, onda je puno jasnije zašto stvari na ovom svijetu nemaju smisla i zašto su toliko lude… Bog je luđak. -A koji to «jesi»? -Ja sam Mark. – prvo što sam pomislila, bilo je: «Ne opet Mark!» -Samo Mark? -Zapravo Mark J., ali sam zaboravio prezime. Znam samo da počinje na J. Nekam sam ga napisal, al se nemrem zmisliti kam to. Baš jazzerski! Da, baš jazzerski. -I, što, ti živiš u šumi? -Da, ja i Skočko Doo. Ali nemoj misliti da je to istospolna zajednica. -Ne, to ne bih pomislila ni u kom slučaju… – noćas sam prokleto dobro glumila ozbiljnost, a bilo mi je do smijeha. -Zašto? Hoćeš reći da je Skočko Doo predobar za mene? Ha, to oćeš reći? Sad te bum razbil! -Ne, to nikako… -I bolje ti je! -Nego, zašto živiš u šumi? – jest, lud je, ali je morao iz nekog razloga doći ovamo. -Pobjegao sam iz jedne specijalizirane ustanove. Uzeo sam radno odijelo jednog astronauta. Ne znam kako će se bez njega snaći na Jupiteru. Houstone, Houstone, imamo problem! Prasica je opala z Marsa! I sada Skočko Doo i ja živimo pod korijenjem hrasta i jedemo lišće. Bio je čarobna vjeverica, a sada je postao čovjek. Nemoj mu to reći, ali… On je malo mentalno nerazvijen jer mu nedostaju vitamini i minerali u prehrani, a u lišću nema potrebne koncentracije željeza, magnezija i kalcija. Meni to nije problem. Ja sam natprosječno i natprirodno inteligentan. Već oko mjesec dana smo ovdje. – drugih riječi osim «wow» nisam imala. Smijalo mi se toliko da sam počela kašljati kako bih prikrila smijeh. Em za odijelo astronauta i za specijaliziranu ustanovu, em za ovo «nemoj mu reći», a tu je i sve čuje… -Da, lišće baš i nije hranjivo. Ovaj… Jesi li možda pucao u nekog dečka prije mjesec dana? -Baš se ja sjećam toga… Ali, mislim da jesam. -Zašto? -To nije bio čovjek! To je bila divlja svinja s kamerom koja je izgledala kao čovjek! I onda sam ja pucao u nju da bih Skočku Doo-u nadoknadio potrebne mu elemente u prehrani. Neprestano se žali na probleme u probavi i hemoroide. Nemreš vjerovati! -Ne, to je bio čovjek! Znaš li da je mogao umrijeti? -Ne, to je bio veliki nizozemski vepar i točka! Zapravo, uskličnik! – iz silne hrabrosti odjednom ga je bilo tako lako preplašiti… Iako nisam rekla ni riječi, molio je za milost: -Nemoj me uništiti, šumska vilo! Molim te. -Zašto misliš da bih te uništila? -Pa vi šumske vile ste veoma moćna bića. Kulerice. Divljaci. Nije s vama za zajebanciju. – tad se opet obratio vjeverici i s čuđenjem pitao: –Tko je peder? -Jesi čula to? Skočku su samo pederi na pameti! – ovo je valjda rekao meni. -Da, čula sam. Ne trebaš mi ponavljati! – ipak se ja i Skočko poznajemo, ipak ja čujem njegov govor. -Znači, ipak ga čuješ? -Naravno. Ja sam ga poznavala dok je još bio vjeverica. Znam ga i sad kad je čovjek. -Jesi ga ti pretvorila u čovjeka? -Jesam. -Baš jazz. Ha, ko je peder, jebem te u taj pederski šupak? Pazi kaj govoriš jer te bum zošupal! Konju glupi! – ne bi vam bilo teško zaključiti kome je što upućeno da ste bili tamo. Meni je bila upućena samo prva rečenica, dok je sve ostalo bilo upućeno Skočku, kojeg je divljački tresao kao da će ga svakog trena zadaviti. -Kak si glup! Daj čkomi već jemput! Ti jebeš babice!– iskreno, moram priznati da nisam čula što mu je Skočko rekao i da ne razumijem zbog čega je tako podivljao. Da bih spasila svog frenda Skočka Doo-a, morala sam intervenirati: -Hej, nemoj tako! Ubit ćeš ga! -Nekak do hoću! Kaj ne čuješ da samo sere? Uopće nemoj vjerovati u to kaj govori! Sad ga bum hitil v drijeve! Budalo jedna neotesana! Ja sam jakši od tebe, priznaj! Priznaj, debilu! I zaista, uz luđački smijeh, bacio ga je u drvo iz sve snage! Jadna vjeverica odbila se i pala na pod. Najvjerojatnije mrtva… OK, OK… Ovo je previše nestvarno da bi bilo stvarno. Nepodnošljivo hladna kiša natjerala me da se oprostim s Markom J. i otrčim dalje u svom smjeru. -Čuj, stari, sad bih već trebala ići. -Reci mi da ja nisam lud. Reci! – iako je imao pištolj u rukama, nije mi prijetio njime. Činilo se da će prije upucati sam sebe nego nekog drugog. -Ne, ti nisi lud. Samo tako oblačiš košulju. -A kam moraš ići? -Moram kćeri pročitati priču za laku noć. Ako to ne napravim, podivljat će. -Tako si mlada, a već imaš kćer? -Ja zapravo imam 239 godina. -Aha… Ne može joj netko drugi pročitati priču? -Ne. To moram baš ja. Inače će se pretvoriti u gremlina, izgristi mi svo pokućstvo, porazbijati prozore… – nisam stigla ni završiti. Preplašio se toliko da je vrišteći pobjegao od mene. Razlog tome postao mi je jasan tek kad sam ga čula kako vrišti «gremlini dolaze, gremlini dolaze, aaaaaa…» Sekundu kasnije više ga nisam vidjela. Ono što je do sada postojalo, u potpunosti je iščezlo. Najvjerojatnije se nije ni dogodilo. Najvjerojatnije nisam srela luđaka… Osim pitanja, ostala je samo želja da čim prije dođem na neko toplo mjesto. Pozdraf Marku J. i njegovoj «vjeverici» Skočku Doo-u koji su lani sjedili ispred mene! Dečki, zakon ste! |
|
Kiša je postala toliko hladna i jaka da je više nisam mogla izdržati. Na trenutke se činilo da me netko proganja, da se moj san ostvaruje. Kiša je bila ovdje, jedino je još nedostajalo živo drveće, vuk i mumija… Pogled mi se mutio od kiše. Vidjela sam tek toliko da se ne zabijem u koje drvo. Panično se okrenuvši da vidim tko je iza mene, nogom sam zapela o granu i tresnula na smrznuto tlo nakvašeno hladnom kišnicom. Nimalo ugodno iskustvo. Koraci su sada sasvim doprli do mene. Prije nego sam ustala, pred sobom sam ogledala Puma tenisice na čovjeku starijem od 30 godina odjevenom u policijsku uniformu. Što je najčudnije, nije nimalo nalikovao policajcu. Štoviše, košulju je zakopčao naopako, a u rukama je, osim pištolja, držao i vjevericu. Jednu običnu živu vjevericu. Možda bih se i preplašila da je situacija nešto drugačija. Ali, kako se preplašiti kad tip drži u rukama vjevericu? To je smiješno, ne strašno. -Što si ti umišljaš da neovlašteno upadaš na moj teritorij? – pitao me to dok sam još ležala na tlu. Vidjevši da nešto priča vjeverici, zaključila sam da mu nisu sve daske na broju i da bi mi bilo bolje bez naglih pokreta. Ni sama ne znam zašto sam ustala. -Čekaj malo! Ovo je... – jedva sam se suzdržavala od smijeha, a tip je bio mrtav ozbiljan. -Ima da mi se obraćaš s «vaše visočanstvo»! – upozorio me. –I odgovori mi što radiš na mom teritoriju! – da, definitivno luđak. Moj istomišljenik. Pa zašto onda ne prihvatiti igru? -Na vašem teritoriju, vaše visočanstvo? Zar si ti neka životinja da imaš teritorij? -On nije životinja! – izderao se. Baš ništa mi nije bilo jasno. Zašto odgovara u trećem licu? –On sve razumije! On govori! On je čovjek! – lud on, luda ja… Dakle, ne bi trebalo biti problema u komunikaciji. Možda sam zato shvatila na koga je to mislio. Na svoju vjevericu. I, nije ga pogodilo to što sam za njega (koji je čovjek) rekla da je životinja, već što sam za njegovu vjevericu (koja, sve u svemu, ipak jest životinja) rekla da je životinja. Da se uvjerim, morala sam pitati: -Tko to «on»? -Skočko Doo. Moj prijatelj. – odgovorio je pokazujući mi upravo tu vjevericu koju je držao u rukama. Mogla sam postaviti hrpu pitanja. I namjeravala sam. Sve dok nisam povezala neke stvari i shvatila da nitko drugi osim njega nije mogao pucati u Chrisa. To bi mogao učiniti samo neki luđak, a ovaj je, priznajem, lud ne u 3, nego u 33 p.m.! Lud i opasan. Upravo se s takvima volim zezati. -Znači, vjeverica nije Scooby Doo, nego Skočko Doo? I ona je tvoj prijatelj? Koji govori i razumije tebe što pričaš? – netko normalan bi shvatio ironiju u mojem glasu. -Naravno! I nemoj misliti da sam lud. Ja sam sasvim normalan. Reci mi već jednom tko si ti i ima da mi se obratiš s «vaše visočanstvo»! Tko sam ja? Na to pitanje ni sama nisam znala odgovor. Prvi koji mi je pao na pamet bio je: -Dobra šumska vila. -Što?! – ponovo je zakriještao. Valjda zato jer sam izostavila jedan dio odgovora. -Dobra šumska vila, vaše visočanstvo. -Ako si ti dobra šumska vila, onda je logično da živiš u šumi. A ja te u šumi nisam vidio. – nema ljepšeg prizora od luđaka koji logično razmišlja… |
|
Ne samo crvene ruže, nego i koprive. Oduvijek me fasciniraju. Uvijek onako negdje sa strane, ružne, u grmlju, jedva zamjetne. Skrivene od pogleda ljudi, prezrene od svijeta zato što su takve kakve jesu. Nedodirljive, a ujedno i dodira koji prži. Nitko nikad nije pomišljao da su takve postale upravo zbog ljudi, zato jer su shvatile kakav je svijet i odlučile se udaljiti od njega. Jednostavno su takve. Ne krasi ih ni iznimna ljepota ni posebnost, nisu ništa osobitije od drača, rekli bi neki. Nitko ih ne želi blizu, nitko na njih ne gleda kao na nešto lijepo, već kao na čudovišta. Ljudi bi bili sretni kad bi one jednostavno mogle nestati i osloboditi svijet svojeg postojanja, postojanja koje nikad nije donijelo ništa dobro. Mene su uvijek privlačile. Pogledom bih ih tražila u jarcima, u grmlju uz ogradu. Tek toliko da ih vidim, da znam da posebne stvari još uvijek postoje. Iako bi se isto moglo reći i za divlje kupine, koprive će u mojim očima uvijek ostati na prvom mjestu. Voljela bih biti poput njih. Nekad mi se čini da i jesam. Ne znam… Možda. |
|
Krošnje jezivog drveća sada su me štitile. U svom snu bila sam drugačija od njih, na strani suprotnoj od njihove. Ali, s vremenom su se stvari promijenile. Nisu se oni promijenili i prešli na moju stranu, nego sam ja ta koja je zamijenila strane. Lutajući bez cilja, ne znajući kuda, možda čak i ukrug, razmišljala sam. Kad je čovjek sam, ima itekako puno vremena za razmišljanje. I nije neka novost. Ionako to uvijek činim. Razmišljam o mogućnostima, jednostavno razmišljam. Razmišljam i ne činim ništa, prepuštena moru postojanja da me nosi kud poželi. Nije mi stalo hoću li pronaći naseljenu obalu ili pusti otok, hoće li me valovi gladnu, žednu i promrzlu nositi morskim bespućima…. Jednostavno… sada znam da više ne moram uvjeravati nekoga da mi nije stalo jer mogu reći da zaista ne marim. Takva sam da svojom pojavom tjeram čak i životinje. Nije bilo nijedne koja bi mi iskočila na put. Nije bilo huka sove koja bi za mnom okrenula vrat za puni krug, pa čak ni graktanja gavrana. Počevši osjećati umor nakon što sam jedva dizala noge od poda, shvatila sam da je došlo vrijeme da se vratim natrag. Iako nisam znala gdje sam točno, znala sam kojim putem natrag. Nešto me vuklo. Svakim sam korakom bila sve bliže dvorcu. Nešto me tamo uvijek vuklo, na način da bih svaki put na kraju završila tamo. Često mi je suputnik bila kiša, pa zašto bi ovaj put bilo drugačije? Ne, ne, ne može biti drugačije. Ne kad sam ja u pitanju. Kiša me uvijek nađe, pa tako i ove noći. Došla je iznenada, spustila se s neba bez ikakvog prethodnog upozorenja. Svojom hladnoćom pričala mi je priču koju ja nisam razumjela. Znala sam jedino da pati. Kako je to padati iz nečeg nama nedostižnog, pun nade da ćeš završiti na boljem mjestu, a onda tresnuti o zemlju, svoje konačno odredište? Može ih jednostavno dočekati natpis «dobrodošli u pakao» jer ovaj svijet nije ništa drugo, ništa bolje od pakla. Neće ih dočekati drugo osim gomile skrhanih duša pogleda uperenih u zrak, duša zarobljenih u muci nazvanoj životom. Neki ljudi kažu da su sretni, a mene zanima jedino: zašto? Što je to što ih ispunjava srećom, što im daje potreban smisao i sreću? Ja nikad u životu nisam vidjela sretnu osobu. Gledajući u sva lica, ona poznata i ona manje poznata, gledajući njihove osmijehe, nisam vidjela sreću. Naprotiv, iza svih tih silnih osmijeha skrivale su se suze. Oni koji pokušavaju ostaviti dojam sretnih ljudi… Takvih sam vidjela mnogo, no mene nisu uvjerili. Vidjelo se to u njihovom pogledu kada su mislili da ih nitko ne promatra. Tek tada se najviše može saznati o ljudima. Ima osoba koje za neke druge osobe misle da imaju savršen život. Naizgled je sve savršeno – imaš novaca, savršenu obitelj, ljubav, dobar izgled, talentiran si i prijatelji su tu… Nikad nisam pušila ta sranja. Ja ne, ali većina jest. Jedna od njih svakako je Alectro, jedna od onih koji vide, ali ne gledaju, a sve što vide je tako plitko i površno, tek vanjska ljuska. Moglo bi se čak reći i da vide samo ono što žele vidjeti, vide donde dokle žele vidjeti jer misle da znaju dovoljno. Misle da razumiju. Ali, to nije istina. Da promatraju te izgubljene poglede, možda bi došli korak bliže istini i spoznali da savršenstvo ne postoji. Ne kod ljudi. U svijetu ima toliko savršenih stvari koje uopće nemaju veze s ljudima… |
|
Bez cilja, bijaše mi svejedno kojim putem krenuti. Lijevo, desno… Za mene strane nisu imale apsolutno nikakvo značenje. Ni na jednoj od njih nisam mogla naći išta vrijedno, išta što bi me moglo ispuniti nadom ili barem na trenutak usrećiti. Kad bih barem mogla biti tako mirna kao sve oko mene… Magla se spustila do poda i ostajala je tu, ne pokazujući nikakvu namjeru da skoro ode. Kao što sam rekla, bila je toliko gusta i teška da se činila poput kiše. A u školi su nas učili da magla nije padalina… Još jedna laž. Vjetar se primirio. Više nije bio toliko glasan. Kao da je slutio da se nešto loše sprema i pobjegao u strahu. Ili jednostavno nije bilo šupljina u koje bi se mogao uvući i zavijati. U hladnoj noći, karakterističnoj za kasnu jesen, noći ispunjenoj zvukovima pucketanja i škripanja smrznutog lišća pod mojim koracima, sve bijaše zaodjenuto sveopćom tišinom. Svjetlo se uopće nije naziralo. S jedne strane, ne znam točno koje, bila su svjetla grada, no velika šuma me dijelila od njih. Nigdje ničega. Nekoć me bilo strah hodati šumom, osobito noću. Bojala sam se, uvjerena da pod korijenjem žive čudovišta koja izlaze noću, da drveće oživljava pod Mjesečevim svjetlom te da granje postaje poput koščatih ruku smrtonosnog dodira. Da dobiva strašan izraz lica i bez milosti uzima nešto što mu ne pripada. Često sam sanjala kako me netko proganja šumom. Tražim nekoga, ne znam koga. Nigdje ga ne pronalazim. Istodobno bježim pred nečim, a ne znam pred čim. Želim trčati brže, ali ne mogu. Ne želim otići bez onoga što tražim. Odjevena u bijele dronjke, bosih nogu, bježim sve dalje i pritom zalazim u šumu sve dublje. Postaje sve mračnije, drveće postaje sve gušće. Više uopće ne vidim nebo. Kroz suze u očima jer ne mogu pronaći to što želim, nazirem velike gljive čudnih oblika i boja. Ne znam jesu li otrovne, ali bojim se da će mi nauditi. Nastojim ih izbjegavati… Postaje tako mračno kao da se već spustila noć, a ja i dalje u šikari toliko gustoj da ne mogu neometano proći. Zalijećem se u trnje, lamatajući rukama ne bih li lakše prošla. Jedino što dobivam je krv na rukama. Vidim kako mi dronjci postaju krvavi. Ne obazirem se na bol. Iz nekog grma ispred mene iskače vuk sablasno plavih očiju, kojeg se užasno preplašim, čak toliko da stanem. Bojim se da će me rastrgati. No, vuk mi ne želi ništa, nego mi se jednostavno miče s puta. Panično se okrećem i iako ne vidim ništa, znam da me proganja. Nastavljam trčati dalje, umorna i iscrpljena. Ne znam kako, ali odjednom se nalazim u dubokom klancu usred kojeg teče mračna rijeka. Ne poznajem to mjesto, ali znam da nema izlaza. Lišće ne može podnijeti jaku kišu. Popušta pod njom i propušta je, dopustivši joj na taj način da ispere moju krv i suze. Padam na koljena i plačem, znajući da je ono što sam pokušavala spasiti nestalo. Izgubljeno. Mrtvo. Čujem jeku. Govori mi da još nije gotovo, da mogu učiniti još nešto. Jeka oživljava sablasno drvo koje me potom pokušava dohvatiti i progutati. Dižem se s tla i bezglavo trčim u nepoznatom smjeru. Od kiše ne vidim kuda točno, no nekako znam da idem u pravom smjeru. Više nisam u klancu, već na cesti. Drvetu se pridružuje i čudovište od dva i pol metra u obliku mumije, a ja pokušavam pobjeći i dostići ono ispred mene, ono što tražim, iako još uvijek ne znam što je, tko je… Opet želim trčati brže i opet ne mogu. Uz vrisak, pružam ruku i onda se poskliznem. Padam na asfalt i… to je to. Tada se budim. Svaki put kad sam sanjala taj san, probudila bih se na tom dijelu. Uvijek. Nikad nisam izdržala toliko dugo da bih saznala što se na kraju dogodi. Pobjegnem li? Spasim li to što volim? Pronađem li to? Ne znam… Znam jedino da sam to prvi put sanjala s 10 godina i da se otada taj san ponovio kojih osam puta, što je iznimno puno ako se uzme u obzir da nijednom nisam istu stvar sanjala više puta. Svi snovi dolaze i prolaze, ali ovaj ostaje. Oduvijek je uz mene i uvijek me jednako plaši, uvijek ga osjećam jednako stvarno, toliko stvarno da zaista osjećam pomahnitale otkucaje srca dok jedva dižem olovno teške noge od poda, da zaista osjećam kako krvarim. Kad god bih se probudila nakon tog sna, nada mnom bi lebdio oblak straha. Dosad nisam otkrila njegovo značenje, ali djelovao je na mene na način da sam se bojala gubljenja razuma ukoliko se nađem sama noću u šumi. Kada bih trebala birati čega ću se najprije odreći – da li imena, suosjećanja, izgleda, prošlosti… Ma bilo čega, razum bih ostavila do zadnjega. Razum sam kod sebe nekad najviše cijenila. Činio me osobom kakva sam bila. Sada se više ne bojim šume. Valjda zato jer nemam razuma za izgubiti. |
| < | lipanj, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv