VJEČNI ČOVJEK

U ovoj knjizi pisac želi upotrijebiti svoju maštu kako bi nam pomogao osvježiti stvari koje smo više puta čili i koje nam se možda čine običnima.

Želi pomoći kršćaninu pogledati stvari izvana i da vidi stvari u kontrastu.
Da pogleda kršćanstvo u kontrastu s ostalim povijesnim činjenicama.
Da pogleda čovječanstvo u kontrastu sa prirodnim činjenicama.

Tada bi mogao uvidjeti koliko čovječanstvo odudara od svega ostalog u prirodi.
I koliko kršćanstvo odudara od ostalih religija.

Crkvu možemo promatrati u kontrastu s gomilom ljudi u svijetu.
Ljudi koji se međusobno prepiru i ubijaju… možete je zamisliti i kao da je usmrćena u borbi… i da njeno mjesto zauzima neki drugi kult… ali onda bivate iznenađeni činjenicom da je CRKVA ŽIVA I NAKON 2000 godina… da dalje juri kroz stoljeća, da je to pojava bez premca i sličnosti… da je još uvijek jednako nova kao i stara…

''Gotovo da je nemoguće učiniti stvari živahnima jer su sve činjenice dobro poznate; a glede palih ljudi često je istina da je ONO ŠTO JE BLISKO I POZNATO UJEDNO I ZAMORNO.
Uvjeren sam da kada bismo mogli ispričati priču o Kristu, riječ po riječ, kao da je riječ o nekom junaku, nazvati ga Sinom Neba umjesto Sinom Božjim, pronaći Njegovu blještavu aureolu u zlatnim nitima kineskog veza(…) tada bi došlo do jednodušnog svjedočenja u prilog duhovnoj čistoći te priče…''

''Divili bismo se viteškoj dimenziji kineske ideje o bogu koji je pao s neba kako bi se borio sa zmajevima i kako bi spasio zle ljude da po svojoj vlastitoj zasluzi i ludosti ne budu proždrti…

Divili bismo se kineskoj ezoteričnoj i nadmoćnoj mudrosti, koja kaže da postoje svemirski zakoni veći od onih koje poznajemo…''
(str. 17.)

Kao što je s čudovištem zvanim konj tako je i s čudovištem zvanim čovjek.

Tko ima zdrav pogled na kršćanstvo i s tog stanovišta promatra ljudsku narav uviđa da se radi o jednom zdravom naziranju i to će mu biti dovoljno.

Ako je netko izgubio moć zdravog gledanja treba malo upregnuti maštu i upotrijebiti malo ovo ludo gledanje – pa neka na čovjeka gleda kao na neku čudnu životinju i onda bi mogao SPOZNATI KOLIKO ČOVJEK UISTINU JEST ČUDESAN.

Kad čovjek uvidi kako je konj čudesan onda će bolje uvidjeti kako je čovjek čudesan.
Kad uvidi kako je čovjek čudesan onda će slaviti i Providnost koja ga je stvorila.

Kad gledaš na čovjeka kao da je životinja zapravo tada baš uviđaš koliko on to – nije.
Možeš ga zamisliti da je konj kao životinja koji se hoće propinjati na zadnje noge… konja s krilima koji želi letjet prema nebu… Čovjek mora biti nešto čudesno kao što je krilati konj nešto čudesno…
(str. 16)

Čovjek kojem je konj nešto sasvim obično i ne zna mu se diviti trebao bi ga promatrati kao da ga vidi prvi put.
Promatrati tu pojavu kao nešto do sada potpuno nepoznatu. Upregnuti svoju maštu.
Zamisliti kako iz šume prema njemu dolazi neko stvorenje, štroptavim a ipak gipkim korakom.
Neobično mala glava u usporedbi s debelim vratom. Griva mu se spušta niz teški vrat. Papci mu nisu razglavljeni kao u ostale stoke.
… Trebao bi gledati to stvorenje kao da je u određenom smislu čudovište…
jer nekako konj to i jest ako je jedincatost oznaka čudovišta… jer konj je jedinstven.

Ako to čovjek uspije zamisliti kao da konja vidi prvi put donekle će shvatiti što je prvom čovjeku značilo vidjeti konja i zajahati ga.

Tada neće biti tako obično promatrati dvonožnog patuljka (čovjeka) kako se uspinje na to čudovište… Tada to postaje pojava vrijedna divljenja.
(str 15)
Zašto o konju kao o čudovištu? Mnogo je bolje bojati se konja nego da ti konj predstavlja nešto ustajalo i dosadno.
(str.16)

''George Wyndham jednom mi je rekao da je vidio jednog od prvih zrakoplova kako polijeće, i da je to za njega bilo čudesno, ali ne tako čudesno kao što je KONJ KOJI DOPUŠTA DA ČOVJEK JAŠE NA NJEMU.

Tu čudesnost je lakše doživjeti ako ste imali oca koji se lijepo odnosio prema konju i za vas je to ponašanje normalno. Takav će biti ogorčen kad se netko loše odnosi prema konjima.
Takav ne želi slušati velikog modernog filozofa koji mu govori kako bi konj zapravo trebao jahati čovjeka. (str. 13)
Ili nekakvu pesimističku duhovitost po kojoj bi ljude trebalo prezirati kao majmune a konje poštovati kao bogove.

Čovjek koji nema sposobnost divljenja potreban je iscjeljenja…

''Smatram da u određenom smislu stvari vidimo ispravno kada ih vidimo prvi put.
Slobodan sam uzgred dodati da je to razlog zbog kojeg djeca općenito imaju vrlo malo problema s crkvenim dogmama.'' (str 12)
No kako je Crkva namijenjena odraslima a ne samo djeci… treba nešto učiniti po tom pitanju. Što? ''moramo pokušati povratiti DJETINJU ISKRENOST I OTVORENOST; neiskvareni realizam i nevinu objektivnost''
Svakako – NE PREZIRATI te velike stvari kojima se ova knjiga bavi.
Koji god stav netko zauzeo taj stav je sigurno pogrješan!

Chasterton se želi pozabaviti dvama pitanjima u knjizi.
Prvi dio knjige je o stvorenju zvanom ČOVJEK.

Drugi dio knjige je o čovjeku zvanom KRIST.

Devet desetina viših kritičara i znanstvenih pobornika evolucije su pristrani i bilo bi licemjerstvo praviti se da nisu. (str. 11)Da bi to pojasnio Chesterton navodi primjer - da on nikad ne bi o tibetanskoj lami govorio takve besmislice kao što oni govore o rimskom papi…ili bilo bi ga sram kad bi pokazao toliko malo simpatije prema caru Julijanu koliko oni pokazuju prema Družbi Isusovoj.

Oni (većina znanstvenika)u pitanju evolucije nisu nepristrani.
On (Ch.), naprotiv, želi stvari promatrati nepristrano, gledajući stvari iz daljine.
(str.12)

O GLAVNOM ZAKLJUČKU KNJIGE

Glavni zaključak knjige je u svari da kada uistinu upregnemo maštu KAKO BI SMO VIDJELI CIJELU STVAR IZVANA tada uviđamo da STVAR IZGLEDA UPRAVO ONAKO KAKO SE O NJOJ TRADICIONALNO GOVORI UNUTRA.
Kao što je i s dječakom u priči: tek kad je otišao dovoljno daleko da bi vidio diva,
Baš tada uviđa da je on sam zapravo div.
(str 10)
Odnosno, kad KATOLIČKU CRKVU promatramo iz daljine baš tada uviđamo da ona jest KRISTOVA CRKVA.

Chesterton nadodaje ističući spasenjsku ulogu Crkve da
CRKVA NIJE OPRAVDANA ZATO ŠTO NJENA DJECA NE GRIJEŠE –
NEGO UPRAVO ZATO JER GRIJEŠE…

Prisjetimo se opet priče o dječaku koji se udaljio pa izdaleka uvidio ljepotu svoga doma.

Chesterton dodaje: ''UISTINU, NAJBOLJI ONOS PREMA NAŠEM DUHOVNOM DOMU JE BITI MU DOVOLJNO BLIZU DA GA VOLIMO. Ali sljedeća najbolja stvar jest biti dovoljno daleko od njega da ga ne mrzimo.

Tko je najbolji sudac kršćanstva?
Chesterton zagovara mišljenje da je to sam kršćanin.
Poslije njega netko poput konfucijevca – koji će prosuđivati staloženo…na način na koji bi prosuđivali konfucionizam.
A NAJGORI SUDAC KRŠĆANSTVA je ČOVJEK KOJI JE DANAS NAJSPREMNIJI NA PROSUDBE – loše obrazovan kršćanin, koji je zaražen nekom vrstom nasljednog stanja u kojem su mu dosadne stvari za koje ni sam ne zna što su i unaprijed mu je zamorno slušati ono što nikada prije nije čuo.

Oni nemaju tu moć da KATOLIČKU CRKVU u svojoj mašti postave na udaljenost od nekoliko tisuća milja i da o njoj prosude objektivno, kao da je neka kineska pagoda.
(str.9)
Antiklerikalizam postaje njihova atmosfera od koje ne mogu pobjeći.
Bilo bi bolje prolaziti pokraj crkve kao da je ona pagoda negoli neprestano stajati na ulazu bez snage da se uđe unutra i pomogne i bez snage da se iziđe i sve zaboravi.

Njima je NEGATIVNA REAKCIJA postala OPSESIJA.
Njima Chesterton savjetuje da upregnu maštu i zamisle 12 apostola kao 12 Kineza – čime ih u stvari želi pozvati da POŠTUJU kršćanske svece makar toliko kao što bi to učinili da se radi o poganskim mudracima.

Kritičari kršćanstva, nisu pak kao dječak iz priče.
Oni su više kao dječak koji iz daljine ne bi vidio ništa jer bi upao u neku dolinu iz koje ne vidi ni uzvisinu ispred sebe ni iza sebe.

O njima Chesterton kaže da u stvari i nisu baš izvan kršćanstva.
Oni u stvari sumnjaju u svoje sumnje.
Njihov ton govora je usmjeren protiv klera.

Primjerice, NAPAST ĆE SVEĆENIKE ZBOG ODJEVANJA U SVEĆENIČKO ODIJELO – pa dodaje jedan primjer za usporedbu ove kritike koja nije na mjestu: ''kao da bismo svi mi bili imalo slobodniji kada bi svi policajci koji su nas ikada pratili ili hvatali bili odjeveni kao detektivi u CIVILU.

Drugi primjer: Žalit će se što se PROPOVIJED ne može prekidati a propovjedaonicu nazvati kukavičkom utvrdom – no ne bi im nikada palo na pamet njihov npr. UREDNIČKI URED nazvati kukavičkom utvrdom. To bi bilo nepravedno. Kako prema novinarima tako i prema svećenicima. Pa citiram: ''Svećenik se pojavljuje osobno i lako ga je udariti kada iziđe iz crkve; novinar skriva čak i svoje ime tako da ga nitko ne bi mogao udariti.

Još neki primjer: Reći će da su CRKVE PRAZNE, no neće nikada sami otići provjeriti jesu li prazne i koje su to prazne. ..

Nadalje… ''Naglo će se okrenuti i optužiti Crkvu jer NIJE SPRIJEČILA RAT, a oni ga sami nisu htjeli spriječiti'' (rat za koji nikada nitko nije ni rekao da ga može spriječiti…)

(str. 8)

Chesterton, veliki duhovni pisac, piše u svojoj knjizi: ''Vječni čovjek'' o tomu kako je najbolja stvar na svijetu BITI UNUTAR KRŠĆANSTVA… ali govori i to kako je dobra stvar kad je netko izvan kršćanstva – pa izvana gleda kršćanstvo...
(dodajem - i njegovu ljepotu. Hm,
ne znam kako će ovu ljepotu kršćanstva shvatiti oni koji kršćanstvo poistovjećuju s osobama unutar kršćanstva u koje su se razočarali… No kršćanstvo se ne smije poistovjetiti s nekoliko osoba koje su nas razočarale… Centar kršćanstva je ISUS u kojeg vjerujemo. Božja riječ.)

Pa spominje jednu priču koja to malo dočarava.
Priča govori o dječaku čija je koliba bila na jednom obronku.
Dječak je želio otići na putovanje u potragu za nečim što bi bilo figura nekog diva.
Kad je bio dovoljno daleko od svoga doma pogledao je za sobom i uvidio da njegova koliba, njegova farma, a onda i žito u polju u stvari izgledaju baš kao dijelovi te figure koju je tražio.
Dok se nije odmakao nikad to nije opazio jer je ta figura bila odveć blizu da bi se mogla opaziti.