EVERFLOWING

ponedjeljak, 13.02.2017.

Moje duhovno – paranormalno – metafizičke egzibicije ~ Dio 2.

MALI ZELENI

Moj otac je bio posebna osoba. Preminuo je prije 10 godina, kada sam ja imala 14. Kažu da ne znamo cijeniti nešto sve dok to ne izgubimo. Posve se slažem s time. Voljela sam ga, i još uvijek ga volim, do Mjeseca i nazad, ali dok je još bio tu, u svom fizičkom omotaču, ja sam bila premlada i nezrela da bih znala doista cijeniti njegovu prisutnost. Moje poimanje svijeta bilo je površno, djetinje, i bila sam daleko od svjesnosti da je svaka duša koja kroči ovom planetom jedan poseban, beskrajan univerzum prepun raznolikog blaga koje samo čeka da ga netko otkrije.

Moj otac je imao briljantan um. Nikada nije bio fizički radnik, već tihi i povučeni intelektualac, s matematikom i fizikom u malom prstu. Zbog njega sam zavoljela noćno nebo i atmosferu uoči oluje. Često bih mu se pridružila dok je stajao na balkonu pušeći cigaretu i promatrao sive oblake kako se kotrljaju nebom i rasipaju munje i gromove. Naučio me je kako procijeniti udaljenost mjesta na kojem je opalila munja. Zbog njega se nisam bojala grmljavine, kao većina mojih vršnjaka. Kada bi noću sjedio u tišini i promatrao zvijezde, upitala bih ga što gleda. „Tražim male zelene“, odgovorio bi. Ponekad bi mi kroz šalu dobacio da, ako budem zločesta, doći će mali zeleni i odvesti me. Učio me kako razlikovati avione od satelita, kako prepoznati Veneru i Mars...

U djetinjstvu sam dijelila sobu s roditeljima, spavali smo nas troje u dnevnom boravku. Kod prozora je stajao veliki, starinski televizor koji se nije palio daljinskim upravljačem, već tipkom na kablu. Jednog jutra sam se probudila s neobičnim sjećanjem. U noći me iz sna probudila nekakva buka, ljudski glasovi, razgovor... Otvorila sam oči i opazila da je televizor upaljen. Pokušala sam se ustati da ga ugasim, ali nisam mogla. Smjesta sam ponovno utonula u san.

Ujutro smo sjedili za kuhinjskim stolom, i čim se sjećanje pojavilo, pitala sam roditelje tko je sinoć gledao televizor? Majka je izbezumljeno rekla, nitko, to si samo sanjala. „Ne, televizor je sinoć bio upaljen“, odgovorio je tata paleći cigaretu. Uputio mi je jedan od onih svojih tajnovitih pogleda kojim, kao da govori da nešto zna, ali ne smije reći. Rekao mi je da se identična stvar sinoć dogodila i njemu. Tko je upalio televizor, upitala sam. „Mali zeleni.“

Da mi je sada samo sat vremena s njim, uz cigaretu, na balkonu, da mu postavim milijun pitanja.

Vaša Flow.

- 19:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2017 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          

Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

~
za tebe sjever sjaji aurorom borealis
noći ne da da smrači,
za tebe jug miriše na ljetne kiše
i pješčane plaže

za tebe zemlja puca iz dubine srca
šalje lavu,
za tebe fali mi riječi
u nijednom ih rječniku nema dovoljno

~

ispleli smo ruke
tražili smo znak
slagali smo kuće
strijelac, ribe, rak

ako poželiš
da me zavoliš
povest ću more
gore, do neba


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se