EVERFLOWING

ponedjeljak, 20.03.2017.

Sunce poslije kiše

Još jedna lijepa priča dobila je svoj kraj. Moj Anđeo i ja smo se rastali. Htjela sam napisati da me napustio, ali nisam sigurna tko je koga napustio – on mene ili ja njega. Napustili smo se.

Kao žena istančane intuicije, znala sam već neko vrijeme da nešto nije u redu. Osjetila sam promjenu atmosfere između nas. Davala sam sve od sebe da se stvari vrate u ravnotežu, da to ponovno budemo mi, ali što sam se ja više trudila, to su se stvari brže raspadale. Pored njega, počela sam se osjećati usamljeno.
Moja intuicija je nepogrešiva i u proteklih 10 godina (koliko je prošlo otkad sam počela izlaziti s dečkima i imati veze), naučila sam razumjeti znakove koji mi govore kada se nečemu bliži kraj. Onoga trenutka kada se počnem zamišljati sretnom bez njega, znam da se vezi odbrojavaju tjedni ili dani života. Onoga trenutka kada se počnem zamišljati da nasmijana šetam gradom, a njega nema u blizini, sigurno znam da stvari kreću nizbrdo.
Pojavile su se te misli i uvjeravala sam sebe da su to gluposti, banalne maštarije koje nemaju veze sa stvarnošću. Ali intuicija ne laže, ona ne vara i ne šuti. Ona zna ishod stvari puno prije nego li je on uopće na vidiku.
Iako se izvana činilo da je sve savršeno – voljeli smo se kao i prvog dana, vodili ljubav, šetali gradom, pjevali pjesme, ispijali vino – nešto se između nas zatvorilo, nekakva tajna vrata kroz koja je inače tekla ljubav. Inače smo rijetko spavali zagrljeni jer sam ja plitkog sna i svaki njegov pokret noću me probudi. Ali posljednjih noći čvrsto smo se grlili i ponekad kroz san ljubili, kao da smo se opraštali jedno od drugog – od nas.

To više nije bio on, to nismo bili mi – nisam dopirala do njegovog srca ma koliko se trudila. I tada je došao kraj.

Prvih dana nisam se mogla pomaknuti iz svoja četiri zida. Spavala sam po 15 sati u komadu, ušlagirana od tableta. Plakala sam od jutra do mraka. Obroci su za mene postali mučenje. Nakon svakog zalogaja bih si malo povratila u usta. Iz sobe sam izlazila samo kada sam morala jesti ili otići na wc. U protivnom sam bila zatvorena u svom brlogu, bez prestanka gledajući epizodu za epizodom svoje omiljene TV serije. Pri prelasku s jedne epizode na drugu sam plakala i popila tabletu za smirenje. Plakala sam gdje god sam stigla – u sobi, u zahodu, u kuhinji, na balkonu. Dnevno ne bih progovorila više od tri rečenice. Dva-tri puta sam se napila, dvaput povraćala. Uživala sam u povraćanju. Imala sam osjećaj da izbacujem svu bol iz sebe.
Onda sam, malo po malo, počela jesti. Pojela sam obrok. Pa još jedan. Pa kutiju sladoleda. Pa obrok. Pa vrećicu čipsa.

Onda sam se jedno jutro probudila. I bila sam ok. Boljelo je i dalje, ali sam bila ok. Gledala sam svoju seriju, i nasmijala se. Posjetila sam 9gag, i opet se nasmijala. Vidjela sam neki video s mačkama na fejsu, i to je bilo smiješno. Odjednom je sve postalo smiješno. Sjetila sam se da doma imam dvije knjige iz knjižnice, već dva tjedna su tu. Počela sam čitati. I to je ponekad smiješno. Vratilo se lijepo vrijeme, pojavilo se sunce. Sama sam izašla van, sat i pol vremena sam šetala bez cilja. Drveće je bilo lijepo, zelena polja, bijeli oblaci, pjev ptica. Sve to je lijepo. Ljudi trče, bračni par biciklira s djecom, neki dečko vodi psa na povodcu. Baš lijepo. Počela sam ponovno meditirati. Pa potom mantrati. I to je iznenada ponovno lijepo. I moja kolekcija kristala i poludragog kamenja je baš lijepa. I čarobna. I život je opet čaroban i ništa me ne boli.

I lijepo je kad me dugogodišnja prijateljica, s kojom sam prošla drvlje i kamenje, uspone i padove, pozove da radimo kiflice, jedemo do besvijesti i pijemo pivu. Jer ona zna kako me namamiti da izađem iz kuće. Baš lijepo.

Mi smo napustili nas, ali ja nisam napustila Sebe.

Vaša Flow.

- 21:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.02.2017.

Moje duhovno – paranormalno – metafizičke egzibicije ~ Dio 3.

DAN U VELJAČI

Očeva smrt je službeno bila moj prvi susret sa smrću općenito. Nekoliko puta prije toga sam čula da je netko umro, ali taj netko je uvijek bio netko meni dalek, nebitan. Nisam znala što znači nekoga fizički izgubiti, jednom zauvijek. Onda je otišao on. Njegov odlazak pogodio me poput groma iz vedra neba, unatoč tome što je takav ishod bio očekivan. Bolovao je od raka, stanje se pogoršavalo i bilo je jako malo nade da će se oporaviti. Pa ipak, nada je umrla posljednja, zajedno s njim.

Prethodno tomu, nikada nisam imala susreta s duhovima, dušama umrlih ljudi, itd. Ali jedan određen period nakon njegove smrti sam jasno mogla osjetiti njegovu prisutnost posvuda u stanu, naročito u sobi u kojoj sam spavala neposredno pred njegovu smrt. Noću bih pred san često iznenada otvarala oči zbog osjećaja da me netko promatra. Ne bilo tko, on. Povjerila sam se majci, i ona me pokušala utješiti riječima da je on rijetko boravio u toj prostoriji i da si vjerojatno umišljam. Ali moj osjećaj je bio snažan, snažniji od mašte. Ja sam znala da je to on.

Ne sjećam se kad točno, ali taj osjećaj je uskoro prestao. I dalje bih noćila u toj sobi, ali više nije bilo onog znanja da je on tu, da me promatra. Razumjela sam da je njegov odlazak za mene bio izuzetno stresan i bolan, pa sam u skladu s time očekivala da ću ga često sanjati, da ću imati noćne more i sl., ali to se nije desilo. U snovima od njega ni traga ni glasa. Spavala sam relativno mirno.

Onda se, skoro godinu dana kasnije, pojavio. Bio je odjeven u čistu, kariranu košulju, nalik onoj koju je često nosio. Obrazi su mu bili puni, lice mlado i zdravo. Ne sjećam se točno radnje sna, ali znam da sam bila začuđena njegovom pojavom. Bila sam itekako svjesna da on „ne bi trebao“ biti tu, jer je mrtav. Vrištala sam i plakala: „Tata, ostani ovdje! Tata, nemoj umrijeti!“ Bacila sam se na koljena i preklinjala... On je samo stajao i šutio, promatrajući me svojim velikim očima punim ljubavi. Probudila sam se sva u znoju, u šoku. Istog dana sam majci prepričala svoj san. „Kćeri, tvom ocu je za dva dana rođendan“, rekla je.

Nekoliko godina za redom uredno sam ga sanjala do dva dana prije rođendana. Čitave godine od njega ni traga ni glasa, ali u veljači me obavezno obilazio u mojim noćnim lutanjima. Sjedila sam tako na njegovom grobu, promatrajući njegovo ime ispisano na nadgrobnom spomeniku. „Kako? Zašto se ovo događa?“ pitala sam se.

Nakon izvjesnog vremena, mojim se umom prolomilo jedno sjećanje... Vodili smo razgovor, on i ja, sjedeći na balkonu pod noćnim nebom. „Tata“, govorila sam, „ja slabo pamtim datume. Molim te, uvijek me podsjeti barem dva dana unaprijed da ti je rođendan, kako bih ti ga na vrijeme čestitala.“

Zapamtila sam taj dan u veljači, i tata me više ne mora podsjećati.

Vaša Flow.

Oznake: smrt, snovi, tata


- 20:20 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Moje duhovno – paranormalno – metafizičke egzibicije ~ Dio 2.

MALI ZELENI

Moj otac je bio posebna osoba. Preminuo je prije 10 godina, kada sam ja imala 14. Kažu da ne znamo cijeniti nešto sve dok to ne izgubimo. Posve se slažem s time. Voljela sam ga, i još uvijek ga volim, do Mjeseca i nazad, ali dok je još bio tu, u svom fizičkom omotaču, ja sam bila premlada i nezrela da bih znala doista cijeniti njegovu prisutnost. Moje poimanje svijeta bilo je površno, djetinje, i bila sam daleko od svjesnosti da je svaka duša koja kroči ovom planetom jedan poseban, beskrajan univerzum prepun raznolikog blaga koje samo čeka da ga netko otkrije.

Moj otac je imao briljantan um. Nikada nije bio fizički radnik, već tihi i povučeni intelektualac, s matematikom i fizikom u malom prstu. Zbog njega sam zavoljela noćno nebo i atmosferu uoči oluje. Često bih mu se pridružila dok je stajao na balkonu pušeći cigaretu i promatrao sive oblake kako se kotrljaju nebom i rasipaju munje i gromove. Naučio me je kako procijeniti udaljenost mjesta na kojem je opalila munja. Zbog njega se nisam bojala grmljavine, kao većina mojih vršnjaka. Kada bi noću sjedio u tišini i promatrao zvijezde, upitala bih ga što gleda. „Tražim male zelene“, odgovorio bi. Ponekad bi mi kroz šalu dobacio da, ako budem zločesta, doći će mali zeleni i odvesti me. Učio me kako razlikovati avione od satelita, kako prepoznati Veneru i Mars...

U djetinjstvu sam dijelila sobu s roditeljima, spavali smo nas troje u dnevnom boravku. Kod prozora je stajao veliki, starinski televizor koji se nije palio daljinskim upravljačem, već tipkom na kablu. Jednog jutra sam se probudila s neobičnim sjećanjem. U noći me iz sna probudila nekakva buka, ljudski glasovi, razgovor... Otvorila sam oči i opazila da je televizor upaljen. Pokušala sam se ustati da ga ugasim, ali nisam mogla. Smjesta sam ponovno utonula u san.

Ujutro smo sjedili za kuhinjskim stolom, i čim se sjećanje pojavilo, pitala sam roditelje tko je sinoć gledao televizor? Majka je izbezumljeno rekla, nitko, to si samo sanjala. „Ne, televizor je sinoć bio upaljen“, odgovorio je tata paleći cigaretu. Uputio mi je jedan od onih svojih tajnovitih pogleda kojim, kao da govori da nešto zna, ali ne smije reći. Rekao mi je da se identična stvar sinoć dogodila i njemu. Tko je upalio televizor, upitala sam. „Mali zeleni.“

Da mi je sada samo sat vremena s njim, uz cigaretu, na balkonu, da mu postavim milijun pitanja.

Vaša Flow.

- 19:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.02.2017.

Moje duhovno – paranormalno – metafizičke egzibicije ~ Pilot

Iskreno sam oduševljena feedbackom od Vas, dragih mi bloggera, koji sam dobila na prošlom postu. Nisam to očekivala, ni najmanje. Vaša pažnja i ljubav koju ste mi ostavili u komentarima inspirirali su me da nastavim činiti ono što mi je oduvijek donosilo najveće ispunjenje, a to je pisanje. Nisam profesionalni pisac (ajme meni, daleko od toga!) ali sam se oduvijek nekako najbolje osjećala s olovkom u rukama, ili pred otvorenim praznim listom u Wordu. Kada pišem, ja sam u svom elementu. To je moj dom, moja sloboda, moja oaza.

Dugo nisam pisala – apsolutno ništa – iz tko zna kojih razloga. Za mene je čin pisanja način susretanja sa samim Sobom, i rekla bih da sam tako na neki način bježala od sebe. Nisam bila spremna suočiti se s onime što ću vidjeti ako počnem pisati. S onime što ću reći... Ali mislim da je došlo vrijeme da tome stanem na kraj. Za mene je pisanje prirodno poput disanja, poput ispijanja vode. Ako ne pišem, ne živim. Hvala Vam svima još jednom.

Dobila sam inspiraciju da ovdje počnem pisati o svojim duhovim egzibicijama. Što bi to značilo? Pod duhovne egzibicije bih ubrojila svoja osobna iskustva s raznim meditativnim i yoga tehnikama; iskustva doživljaja promijenjenih stanja svijesti; čak i pokoja paranormalna ili neobjašnjiva iskustva koja i nemaju pretjerane veze sa yogom, meditacijom, spoznajom Boga i sl. Ne smatram da imam baš šarenu paletu takvih događaja, ali ih imam želju opisati i podijeliti s nekime. Svatko tko se otisnuo na duhovno putovanje, jako dobro zna kako je to jako usamljeno, samotno putovanje. Najprije iz razloga što nitko ne može kročiti našim putem, osim nas samih. I zato što, ma koliko se trudili riječima nekome objasniti što nam se događa, što smo to doživjeli i osjetili da je ostavilo dubok otisak na nas, rijetko kada ćemo naići na razumijevanje. Čak i da dvije osobe dožive naizgled identično iskustvo ili spoznaju, ono će se u suštini razlikovati zbog razlike u percepcijama. Ono što netk odoživljava kao pozitivno, za drugoga može biti strahovito negativno, i obrnuto. Znate na što mislim.

Želim samo naglasiti da – u slučaju da će netko od bloggera ovo smatrati zanimljivim štivom i odlučiti pratiti moje švrljarije – neću biti redovita u pisanju, i velika je vjerojatnost da ću objaviti i po nekoliko postova koji s time neće imati veze. Osoba sam koja ne voli obavezu i pritisak, pa ću pisati kako mi dođe.

Moje duhovno – paranormalno – metafizičke egzibicije ~ Pilot

Odrasla sam u kršćanskoj obitelji koja je to bila samo po deklaraciji – nismo religiozni niti naročito duhovno razvijeni. Ne idemo u crkvu, ne molimo se, ali slavimo Božić, Uskrs i sve ostale kršćanske blagdane. Većina članova obitelji je krštena, osim mene i brata. Vjera u Boga mi se nikad nije nametala. O Bogu se nije pričalo niti razmišljalo. Katolici smo, ali nam to nije bitno.

Međutim, odmalena vjerujem u duhove i sve paranormalno. Nitko mi nije morao objašnjavati što su to duhovi i natprirodne pojave, postoje li vanzemaljci, i sl. Nisam puno znala o tome, niti sam se raspitivala, ali mi je bilo sasvim prirodno da postoje stvari i pojave nevidljive ljudskom oku.

U dobi od otprilike 5-6 godina, počela sam imati učestale noćne more. Ne sjećam se jasno o kakvim se snovima radilo, ali znam da sam nerijetko pričala u snu, te sam par puta mjesečarila. Jedan događaj iz tog perioda mi je i dalje jasno urezan u sjećanje. U to vrijeme dijelila sam sobu s roditeljima. Probudila sam se usred noći i ustala se iz kreveta. U mrklom mraku sam iz sobe odšetala u kuhinju. Svjetlost punog Mjeseca dopirala je kroz ogroman prozor i obasjavala čitavu kuhinju. Stajala sam ispred prozora i zurila u Mjesec. Odjednom sam osjetila nečiju prisutnost iza sebe. Obuzeo me snažan osjećaj da me netko promatra. Okrenula sam se za 180, te u mračnom dijelu kuhinje, između štokova vrata, uočila niski obris nekoga... Nekog bića. Strah se razlio čitavim mojim bićem. Pokušala sam vikati, ali nisam imala glasa. Pokušala sam se pomaknuti, ali sam ostala paralizirana i ukopana na mjestu. Nisam se mogla pomaknuti. Biće mi se počelo približavati, i tu gubim svako daljnje sjećanje.

Vaša Flow.

Oznake: feedback, pažnja, ljubav, zahvalnost, pisanje, metafizika, duhovnost, bog, paranormalno, obitelj


- 14:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 31.01.2017.

Blokada

Imam tu neku blokadu o kojoj nikad dosad nisam posve otvoreno govorila niti pisala.
Blokadu u želucu i crijevima. Tu ju osjećam.
Grumen boli, izdaje, ograničenja, tuge, razočaranja, straha od osude, straha od negativne pažnje i sramote.
Stoji tu već godinama i ne dopušta mi da se pomaknem s mjesta.

Svaki put kad odbijem izazov, ta blokada se udeblja za sloj. Svaki put kad prihvatim izazov, njezina otrovna aroma rasprši se čitavim mojim bićem. Srce mi postane nemirno, a pluća izgube zrak. Um izgubi mir i oduzme mi san.
Nesposobna da se prepustim tim osjećajima, iznova se zatvaram u sebe, odbijem izazov i vratim se u svoju zonu komfora.

Blokada je ponovno mirna, za jedan sloj deblja.

Malo kome otvoreno pričam o njoj, jer malo tko ju može razumjeti. Oni koji razumiju, to ne žele priznati. Ili priznaju, ali su jači i odlučili su se suočiti s njome, pa se guše iz dana u dan u njezinoj aromi, ali guraju dalje.
Nikakav konkretan pomak se ne dogodi unutar njih, no to su prihvatili. S tim žive. Njezina aroma postala je sastavni dio zraka kojeg svakodnevno udišu.

A ja...

Ja sjedim u kutku zatvora kojeg sam sama sagradila. I udišem čist, i svjež kisik, misleći da sam slobodna. Ne usudim se priznati da je to zrak koji dopire kroz rešetke moga kaveza.

Da budem iskrena, ne mislim ja ništa od toga, svega sam svjesna – svoje blokade, svoje slabosti, svoje klimave iluzije... Ali se bojim, tako žarko bojim smrti – smrti sebe, svoje iluzije o tome tko jesam; bojim se života – novog života punog odgovornosti, snage i ranjivosti koji bi me mogli dočekati nakon toga.

Nisam ja slijepa, samo to pokušavam biti... A oči – sva tri oka širom su otvorena, i vide Istinu, bez magle i cenzure...

Vaša Flow.

- 15:37 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 27.12.2016.

Znak jednakosti između ljubavi i drame

Prije nego sam upoznala Anđela, gajila sam uvjerenje kako između ljubavi i drame stoji znak jednakosti. Ako nema drame, problema, boli, patnje, nema ni ljubavi.
Toliko sam čvrsto vjerovala u to da sam se već počela miriti s činjenicom da ću ostati sama do kraja života. Da, znam da ovo zvuči dramatično (i jest), ali doista sam uzimala tu opciju u obzir. Znala sam da više nemam snage za igre ega, prevare, podvale, izdaje. Istovremeno sam se potajno nadala nekom sudbonosnom susretu sa svojom srodnom dušom, vrtoglavoj ljubavi koja će mi izmaknuti tlo pod nogama i zauvijek me promijeniti.

Godinu dana sam bila sama. Godinu dana nisam osjetila leptiriće, uzbuđenost ili barem privlačnost prema nekome. Nije me zanimao povremeni neobavezni seks, što nikako nije tipično za mene. Nije mi bilo do flerta. Uživala sam u svojoj osamljenosti, a istovremeno držala oči širom otvorene za mogućnost pojave princa na bijelom konju. Ili barem konja. Bez princa. Hm.

Tog subotnjeg popodneva nekadašnja prijateljica pozvala me u noćni izlazak sa svojim dečkom i nekim njihovim prijateljima. Već sam bila malo pripita od pive i bez imalo volje i želje da ikamo izlazim. Bilo je kasno ljeto, zrak je bio gust, težak, noć depresivna i dosadna. Nisam pristala niti odbila, ostavila sam poziv da visi u eteru dok pomno važem „za“ i „protiv“ subotnjeg izlaska. Bila sam praznih džepova, ali ona je eto baš inzistirala da izađemo, napominjući kako je upravo dobila plaću i ne moram voditi brigu o novcu. 'Ko ga jebe, jednom se živi – pomislih i pristanem izići, unatoč prikrivenoj želji da večer provedem doma pod ventilatorom.

Nisam se trudila lijepo izgledati, niti se svidjeti ljudima s kojima sam se upravo rukovala. Preda mnom su bile pune čaše i kutije cigareta, i to mi je bilo jedino bitno. No ipak, nisam mogla ne primijetiti njegov pogled na sebi i diskretno nastojanje da uspostavi komunikaciju sa mnom, te mi fizički bude blizu. Ignorirala sam sve njegove pokušaje ne želeći da pijana ja učini nešto zbog čega će trijezna ja kasnije žaliti. Noć je prošla solidno, bez nekih većih događanja.

Doista, iskreno, niti na sekundu nisam pomislila da bi baš on uskoro mogao postati moj Anđeo – onaj koji će mi u potpunosti promijeniti dotadašnju definiciju ljubavi. Onaj koji će prekrižiti taj znak jednakosti između ljubavi i drame, te mi pokazati kako ljubav može značiti i mir, sigurnost, toplinu, opuštenost, vjernost, predanost. Djelovao mi je nezreo, pomao tupasto. Nisam ni pomišljala da upravo on ima ono što mi je potrebno da se susretnem s vlastitom emocionalnom zrelošću i sposobnošću da volim i budem voljena.

Inzistirao je na susretima koje sam ja pomno izbjegavala izmišljajući na stotine izgovora. Ponekad bih se posramila vlastite sposobnosti da osmislim silne razloge i izlike zašto se baš toga dana ne mogu vidjeti s njim. Nisam željela potrošiti više ni trenutka na uzaludne izlaske s osobama koje mi ne privlače duhovno i fizički. Pa ipak, pristala sam, tek toliko da to skinem s liste stvari za obaviti.

I samo nekoliko sati kasnije našla sam se u strastvenom zagrljaju muškarca koji je nadišao sva moja očekivanja. Bilo je smijeha i dubokoumnih razgovora. Bilo je povjeravanja i lupetanja bezveznih zajebancija. Bilo je erotičnih pogleda i dvosmislenih rečenica. Privukli smo se poput magneta.

I sada, četiri mjeseca kasnije, sigurna sam da je to muškarac mojih snova. Moj Anđeo, moj princ u zlatnoj Alfi. Moj kralj, vlasnik moga srca. Onaj koji je zacijelio sve rane i obrisao sve ožiljke. Onaj koji me podsjetio da znam voljeti i biti voljena. Onaj koji me naučio voditi ljubav. Onaj koji je spreman za mene učiniti sve. Onaj koji mi je u potpunosti emocionalno dostupan. Onaj koji me privlači poput magneta. Onaj koji je zauvijek izbrisao znak jednakosti između ljubavi i drame.

Nekad prije... Promatrala sam tuđe sretne veze i razmišljala: „Ovo je idealna veza. Ovo svatko može poželjeti.“ Sada, po prvi put u životu, razmišljam: „Moja je veza savršena. Ovo želim svakome.“

Vaša Flow.

- 23:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.12.2016.

Mi

Smiješno je to koliko bježimo od samih sebe, nastojeći biti netko ili nešto drugo, misleći da smo to mi – autentični mi.
Stvaramo, izabiremo nove ličnosti, karaktere, ideale, nastojimo predstavljati nešto lažno, jer nam se slika toga sviđa, nadajući se da ćemo tu sliku prihvatiti kao sebe. Prekrivamo svoju dušu slojevima sjajnih lakova i boja, nastojeći stvoriti šarenu sliku o sebi, ugodnu oku, zanimljivu dosadnom, sivom umu željnom uzbuđenja.
Dok duša iznutra plače, vapi za time da bude viđena, poslušana, prihvaćena, izražena.

Oh, kako smo okrutni prema sebi samima...

Toliko sam različitih arhetipa nastojala utjeloviti u svom životu. A više-manje svaki od njih bio je osveta onom nekom drugom dijelu mene, onom dijelu koji me nekad tijekom života uvalio u probleme, izložio opasnosti i dopustio da osjetim bol. Nastojala sam biti kučka hladnog pogleda, oštrog jezika i bez trunčice savjesti. Nije funkcioniralo. Nastojala sam biti empatično biće zaljubljeno u Boga, zaljubljeno u svaku dušu koja diše u ovom Univerzumu... Nije funkcioniralo. Nastojala sam biti zatvorena, odvojena od svijeha, tiha i povučena, plaha, sramežljiva. Nije funkcioniralo.

Ništa od toga nisam ja, a istovremeno, sve to sam ja. Ne postoji jedna definicija koja bi me opisala, ne postoji striktni poredak stvari koji bi mi omogućio da funkcioniram. Ne postoji jedna ja... Nas je mnogo i sve činimo jednu cjelinu, fludinu, promjenjivu, nedefiniranu.

Ali ponekad imam problema s posvećivanjem pažnje svakoj od njih... Svaka traži pažnju, ljubav, priliku da se izrazi, naposljetku nastaje kaos i ništa ne biva stvoreno, volja ostaje ugušena, a ljubav neizrečena.

Ne znam govori li ovo PMS ili sam stvarno u ovakvom kurcu, mentalno i emocionalno... Ne znam više ni sama, tko sam to ja, kamo pripadam, što me definira?
Nemam volje niti sjesti u meditaciju kako bih si postavila sva ta pitanja i barem došla na trag odgovorima.
Nemam volje više posvećivati pažnju svakoj meni jer niti jedna od njih mi zapravo ne daje garanciju da ću se uspješno adaptirati ovoj društvenoj zajednici u kojoj živim i ostvariti ono što roboti nazivaju uspjehom.
Pokušavam biti robot, ali duša mi umire. Pokušavam biti duša, ali robotsko tijelo mi umire. Zašto, oh zašto – jednostavno ne mogu imati oboje?

Vaša Flow.

Oznake: duša, robot, tijelo, meditacija, pitanja, ideali, ličnosti, ja, sebstvo, mi


- 14:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.12.2016.

Everflowing

Nisam nova blogerica. Pisala sam na mnogo adresa – na nekima godinama, na nekim tek danima. Nikad profesionalno, uvijek amaterski i za svoju dušu. Preferiram pjesničku slobodu i priliku da pišem što god želim, kako i kada želim.

Uvijek sam izbjegavala to da se trpam u neke ladice i lijepim si etikete. Ali uvijek sam, slučajno ili namjerno, to činila. Ovoga puta želim drugačije. Želim u potpunosti kroz pisanje ovog bloga utjeloviti tu slobodu o kojoj maštam. Želim biti fluidna, uvijek u pokretu, promijenjiva i neuhvatljiva. Bez one neke određene „ja“ za koju vjerujem da ja jesam.

Oduvijek me muči jedna stvar, a to je da imam tako puno toga za reći, a tako malo prilika da to učinim. Ljudi ne slušaju jer ih ne zanima. Ili ne slušaju zato što se boje onoga što će čuti. Ili su im moji govorni proljevi naprosto nezanimljivi, ili baš naprotiv, dosadni i zamarajući. Stoga odlučujem stvoriti vlastiti prostor gdje ću se praviti da moje misli i riječi imaju ogromnu važnost. Prostor, u kojem ću pričati priče čiji sam glavni lik upravo ja. Ona nedefinirana, fluidna, neuhvatljiva ja.

U skladu sa svojim nesvjesnim lijepljenjem etiketa sebi samoj, uvijek sam vjerovala kako moram pripadati jednoj krajnosti. Ako volim seks, ne mogu voljeti Boga i moliti Mu se. Ako sam se drogirala, ne mogu zagovarati zdrav život. Ako volim macho frajere sa stavom, ne mogu željeti romantiku. Ako sam siromašna, ne mogu uživati u rasipnosti. No, konačno sam shvatila... Da ne postoji to što ne mogu. Mogu sve od navedenog.

Mogu biti perverzna u seksu, i navečer meditirati i zahvaliti Bogu što sam živa. Mogu jednom-dvaput godišnje progutati ecstacy, i kasnije paziti na dijetu i redovito vježbati. Mogu žudjeti za muškarcem koji će mi naređivati i istovremeno me voditi na romantične večere. Mogu jedva sklapati kraj s krajem, pa se počastiti parom skupocjenih cipela.

Mogu biti i voljeti dvije krajnosti istovremeno.

Tome će biti posvećen ovaj blog – spoznaji da sve možemo, ali ništa ne moramo.

Vaša Flow.

Oznake: spoznaja, seks, ljubav, romantika, fluidnost, prostor, blog, ja, nedefinirana, neuhvatljiva


- 13:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

~
za tebe sjever sjaji aurorom borealis
noći ne da da smrači,
za tebe jug miriše na ljetne kiše
i pješčane plaže

za tebe zemlja puca iz dubine srca
šalje lavu,
za tebe fali mi riječi
u nijednom ih rječniku nema dovoljno

~

ispleli smo ruke
tražili smo znak
slagali smo kuće
strijelac, ribe, rak

ako poželiš
da me zavoliš
povest ću more
gore, do neba


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se