27.08.2008., srijeda

Kaznena prijava protiv neimenovanih počinitelja

Slučaj dr. Ognjena Šimića službeno je zatvorio sezonu kiselih krastavaca i pekinških patki. Mediji su prepuni vijesti i ogleda o korupciji. Jutarnji danas donosi opširni korupcijski omnibus. Autorica: Karmela Devčić. Evo i mog priloga.
Ja bih želio podnijeti kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu protiv poznatih, ali neimenovanih počinitelja. Mogu samo nagađati zašto novinarka Devčić nije imenovala aktere jedne od svojih priča.
Da vam uštedim jedan klik, citiram dio članka:

Slučaj tri: Sjedimo u ružnom zagrebačkom kafiću, i dok je slušam kako samouvjerena i zadovoljna sobom priča priču o svom “studiranju” a da fakulteta vidjela nije, pada mi na um ona narodna: A jes’ lopov!
...
“Studentica” ima 29 godina, vozi službeni Golf 5, cura koja je prije 10 godina u Zagreb stigla iz Dalmatinske zagore uspjela se, eto, nekako snaći. U početku je studirala ekonomiju, no indeks se jako sporo popunjavao. Nakon nekoliko godina odustala je od nauke, dobila “solidan posao” u malo poznatoj marketinškoj firmi, vremenom napredovala do sitne šefice, a onda shvatila da, ako hoće dalje u hijerarhiji, ipak treba nekakav papir.

“Studiram preko posrednika, to je tip koji je pomogao cijelom našem kraju. Za njega sam čula od rodbine, čovjek je dobro umrežen, ima poznanstva po mnogim fakultetima u Zagrebu. Platiš i čekaš.” Upis na fakultet lani je platila “mislim 500 ili soma eura, e više ti ne znam, puno mi je cifri u glavi od tad prošlo. Kad sam išla na prijemni, tip mi je rekao: ‘Odi i ne boj se. Nemoj ništa napisat i proći ćeš’. Otišla sam, sjedila tamo, rješavala zadatke na nekom papiriću, ali nisam ništa zaokruživala. Kad su izvjesili listu, mog imena nije bilo. Nazvala sam posrednika, mirno je rekao: ‘Nema problema, samo odi kod toga i toga profesora, reci da te ja šaljem’. Otišla sam tom profesoru, on je na ceduljicu napisao moje ime i prezime, potpisao se i uputio me da to predam u referadi. To je bio moj upis. Tako sam dobila indeks”, priča sad već “studentica” druge godine jednog od najlošijih zagrebačkih fakulteta. Ta je prvu godinu dala i prije samog upisa.

“Našla sam se s posrednikom u kafiću, išli smo po indeksu od ispita do ispita i on mi je pisao koliko što košta. Kad smo podvukli crtu, bilo je to nešto oko 4000 eura. Tako sam mu platila cijelu prvu godinu.” Cijene su, ovisno o težini ispita, od 200 do 600 eura. “Kod nekih drugih posrednika je skuplje”, kaže, zadovoljna što ima “pravog”. “Sad je”, ozbiljno će, “teže, jer stigla je Bolonja, pa je i profesorima kompliciranije to sve provesti kroz knjige, više je posla, teže je fingirati, ima ispita koji su od Bolonje poskupjeli i do 50 posto.”



Ne znam je li ovo dovoljno da Dražavno odvjetništvo pokrene istragu po službenoj dužnosti.
Ja bih rekao da jest. Kad bi neki novinar razgovarao s neimenovanim tajnikom zločinačke.org pa kad bi u tom razgovoru objavljenom u novinama taj tajnik navodio detalje oko reketarenja, narko-poduhvata, ubojstava, a sve uz pomoć jednako neimenovanih pomagača iz medija i policije, ne sumnjam da bi glavni državni odvjetnik Mladen Bajić reagirao.
Ne vidim suštinske razlike u odnosu na prethodnu priču.

Zato, g. Bajiću, na posao. Ako vam treba prijava, možete ovo shvatiti kao prijavu. Ako nemate vremena jer se bavite krupnijim ribama, zahtijevajte još ljudi. Ako ne znate kako biste, predlažem da prvo pozovete na razgovor novinarku Devčić. Uopće se šalim, stvarno ozbiljno mislim.
I da, očekujem da novinarka Devčić dobije relevantne izjave rektora Bjeliša i ministra Primorca. Očekujem i da ta dvojica nešto poduzmu.

Od sve trojice, Bajića, Bjeliša i Primorca, očekujem da u nekom razumnom roku, npr. 30 dana, podastru javnosti svoje nalaze ili barem do tada postignute rezultate/korake koje su učinili. Očekujem da barem saznamo imena “posrednika”, “tog i tog profesora” i “jednog od najlošijih zagrebačkih fakulteta”. Pokaže li se da su činjenice koje navodi novinarka Devčić netočne, očekujem da onda ona i njena redakcija snose posljedice.

Meni samom se ova očekivanja čine razumnima. Možda se, doduše, ova očekivanja izjalove.
No ako bude tako, nitko nam ne brani da imenovane osobe koje bi trebale ispuniti naša očekivanja smatramo suodgovornima.





- 12:26 - Komentari (12) - Isprintaj - #

22.08.2008., petak

Kradljivci sporta

Sandra Šarić je osvojila medalju. Još vruća nakon sjajnog uspjeha, u svom prvom intervjuu odmah je ustvrdila da je pokradena u četvrtfinalu. Kao, suci su je spriječili da pobijedi favoriziranu Koreanku. Ni više ni manje, nego pokradena. Evo sad u studiju kod Blažička i neki momak iz Tae Kwon Do zajednice tvrdi: očita krađa!

Ćosić danas u prijenosu rukometnog polufinala stalno upozorava narod da obrati pažnju na nepošteno suđenje. Sad ćete vidjeti, poštovani gledatelji, kako će suci odigrati svoju ulogu! I pride, Francuzi su prljavi i zločesti i mučki tuku naše igrače. Gledali smo svi, pa znamo koliko to ima veze s pameću.

Jučer Jura Ozmec komentira kvalifikacije u skoku u vis. U finale je pripušteno 15 umjesto predviđenih 12 natjecateljica. Kvalificirale su se sve koje su preskočile 193 (norma je iznosila 196). Nije to bilo u interesu natjecanja, nije to bilo zbog nemogućih meteo uvjeta na stadionu, nije to bilo u olimpijskom duhu. Jok. Jura tvrdi da je to bilo s namjerom da se spasi Jelena Slesarenko, najveća Blankina konkurentica koja se „mučila“ na 193. [Blanka kao nije.] Jer zna Jura: cijeli svijet je protiv Blanke i zavjera je odavno skovana. Ali Blanka može nadvladati i konkurenciju i nepravdu.

Marko Šivolija je ustvrdio da su ga iz natjecanja izbacili suci.

Kud god se okreneš, svi su protiv nas. Primjera zavjera, krađa, grubosti i podlosti koje su pretrpjeli naši sportaši znate bezbroj. Svi i svim sredstvima složno su protiv nas. Živo čudo da nas uopće pripuštaju na OI, toliko nas kradu. U stvari, možda nas pripuštaju samo zato da nas onda okrutno kazne.
Nevjerojatno je koliko je monumentalna naša sportska nekultura i kako je strastveno grade naši sportski novinari. Kako potpiruju taj jadni luzerski stav. I kako nam je ušao pod kožu. Kaže onaj momak Blažičku: da Sandra nije pokradena, borila bi se onda u polufinalu s Francuskinjom od koje je već dva puta izgubila, ali sad bi je sigurno pobijedila (!!!) i onda bi u konačnici osvojila zlato. Nebesa!

Suci griješe. Jadan je osjećaj kad griješe više na tvoju štetu. Ima i toga, ali to je dio paketa i moraš se znati s time nositi. Evo, pada mi na pamet famozni Lamonica na EP u košarci u Beogradu. Bolje da dalje ne nabrajam. U tome smo svi majstori. Pažljivo njegujemo taj pesimizam pamćenja. Nema šanse da se sjetimo kad su suci griješili u našu korist, ako smo to uopće i registrirali. A kad i registriramo, nema tog Ćosića koji će vikati u mikrofon da su suci POKRALI naše protivnike. Prije će biti da se će praviti blesav.

Bilo bi vrijeme da se tome više stane na kraj. Osobito idiotskim sportskim komentatorima koji već u najavi utakmice upozoravaju na prljave protivnike i podle suce. Sport je da se gubi i pobjeđuje. Bolje je kad se pobjeđuje. Ako ne možemo danas, probat ćemo idući puta. Sve ostalo su tlapnje. I nedostatak dobrog odgoja.

- 22:33 - Komentari (14) - Isprintaj - #

16.08.2008., subota

Kretanje u neprijateljskoj pozadini

Jutros, točno u 6, probudio sam se konačno u svom krevetu. Taj inače nezamjenjivi osjećaj ovog puta bih zamijenio s mnogim drugim osjećajima. Bilo je 6, bio sam strgan, znoj mi se slijevao niz trepavice, a leđa su me razbijala. Kad već spavati više ne mogu, na sreću (a optimizam je opijum za leđa), tu su Olimpijske igre. Ironično, prvi put sam sretan zbog vremenske razlike. Pomno isplaniranim leđa-moraju-ostati-nepomična pokretima dohvatim daljinski. Odlazim u Peking. Nešto se, valjda, mora događati.

A bilo je ... dizanje utega za žene. Jake žene u trikoima natječu se u tome koja će više tereta podići iznad glave. Evo, baš neka Kineskinja bandažiranih koljena i opasanog trbuha posrnula je pod svojim ambicijama i 150 kg čelika. A i da nije, što bi se promijenilo? U čemu je smisao tog, tipično ženskog sporta? Je li svaka od tih natjecateljica maštala u školskoj dobi o stenjanju pod teretom? Hoće li sad neke nove male curke naći inspiraciju u osvajačicama medalja? Možda i MOK već snatri o novoj disciplini koja će poduprijeti popularizaciju ovog lijepog djevojačkog sporta: sinhronizirano dizanje utega za žene!

Doduše, nije sasvim lako postati novi olimpijski sport. Birokracija je teška, lobiranje skupo, ishod neizvjestan. A možda i ne baš. Jesu li i svi postojeći olimpijski sportovi s prave strane granice smisla i nesmisla?

A) Troskok
Ova atletska disciplina se prirodno razvila iz drevnog umijeća naših predaka.

B) Streljaštvo
Svi znamo čemu služi vatreno oružje. Kažu da je i to sport. Moja najdraža disciplina je gađanje glinenih golubova. Charming. Ako mogu lovci na Olimpijske igre ...

C) Moderni petoboj
Sastoji se od jahanja, mačevanja, plivanja, streljaštva i trčanja. Definicija kaže da to ima imitirati „kretanje vojnika u neprijateljskoj pozadini“. Mašala.

D) Boks
Smisao ovog sporta je opizditi protivnika šakom u glavu. Pošto je to plemenita vještina, natjecatelji nose kape i rukavice.

E) Brzo hodanje
To je majka svih sportova. Čovjek se žuri, brzo hoda, ali ako potrči – over and out. Što prirodno otvara probleme s varalicama. Naime, čini se da je definicija hodanja da ti u svakom trenutku barem jedna noga dotiče tlo. Svi varaju, pa svako toliko potrče. Tu su onda strogi suci pravednici pa dijele opomene i diskvalifikacije. Bezbroj kontroverzi. [Predlažem da Japanci izmisle sljedeće: neka se brzohodači natječu po nekoj supravodljivoj podlozi, neka su im cipele pod naponom i neka zatvaraju strujni krug s podlogom i neka svaki natjecatelj kontaktom svojih stopala s podlogom drži upaljenu svoju lampicu. Ako se lampica ugasi, sorry, vidimo se za 4 godine.]
Nego, vratimo se smislu ovog plemenitog sporta. Na žalost, taj nema smisla.

U potrazi za smislom mogli bismo izmisliti i druge zanimljive sportove. Kao npr. tko će čim sporije prijeći neku dionicu na biciklu ili utrku u plivanju u hokejaškoj opremi.
Mislim da su neki sportovi s naših pučkih olimpijada puno smisleniji. Da ne govorimo o Jadranskim susretima i skidanju pršuta s jarbola.

Mogućnosti su nebrojene i svaka aktivnost ima nade biti proglašena sportom. A svaki sport može pak sanjati olimpijski san.
Tko zna što me čeka sutra u 6.




- 01:01 - Komentari (21) - Isprintaj - #

04.08.2008., ponedjeljak

Olimpijski

Đurđica Bjedov nije došla u Mexico City kao favorit. Đuke je bila plivačica svjetskog ranga, ali i plasman u finale na obje dionice u plivanju prsnim stilom bi se smatrao sjajnim uspjehom. U atletici i plivanju, elitnim olimpijskim sportovima, pobjednička postolja su bila za sportaše s atletskim stazama i bazenima, s trenerima i sportskim programima.
Zato je tadašnja Đurđina zlatna medalja na 100m prsno odjeknula kao svjetska senzacija. Kako smo bili sretni! Milijun puta sam vidio snimku te utrke. I točno milijun puta iznova me ganuo prizor u cilju. Netko je Đurđici doviknuo da je pobjednica, a ona je, ne čuvši dobro, upitno uprla prstom u sebe, a onda nekoliko puta niječno odmahnula rukom: ne, to ne može biti!
Nemam fotografiju; čini se da postoji samo TV snimka, a kažu da se ovih dana vrti u nekom predolimpijskom clipu. Ali, kao da imam. Za mene, taj je trenutak oličenje Olimpijskih igara. Prizor sportskog pothvata, skromnosti i čestitosti u jednom.

Puno je Olimpijskih igara od tada održano. Bilo je puno legendarnih borbi i pobjednika. Politike, terorizma, bojkota, arhitekture, dopinga, medija, propagande, biznisa. Puno i naših blistavih uspjeha i velikih šampiona poput pokojnih Matije, Mate i Dražena.

Evo, dolaze i nove. Točno takve će biti kakvi smo i mi danas. Nešto lijepoga će ipak donijeti unatoč novčanom pogonu, brzopoteznim transferima državljanstva i svim besmislenim političkim i komercijalnim spletkama. Sad je novo vrijeme i nema smisla mjeriti ove Igre starim mjerilima. Prihvatit ćemo nova (samo smo ih stvorili) i uživati u Igrama. Navijati za naše. Diviti se novim šampionima. Pa ako pamtimo sport kakav je nekad bio, to je privilegija, ne prepreka. Ja pamtim skromnu i srčanu Đurđu Bjedov i to je moja privilegija. Ona njezina pobjeda, njezin upitno uprijet prst i nevjerica moj su ideal Olimpijskih igara.


PS
Bit ću jako zahvalan svakome tko pribavi fotografije ili snimku.


- 00:02 - Komentari (6) - Isprintaj - #

01.08.2008., petak

North by Northeast

Prvo poluvrijeme ljetovanja je gotovo. Umjesto izvještaja, evo nešto stvarno korisno.

Vraćali smo se danas autostradom u Zagreb. Kao i svih sezonskih petaka, kolona automobila u Lučkom u smjeru Zagreba varirala je oko zastrašujućih 10-tak km. Stara karlovačka u jednakoj komi. HAK po običaju brlja na 98,5 MHz i ništa ne savjetuje. [Ne znam jeste li ikad imali strpljenja slušati HAKere na svim jezicima na kojima emitiraju. Brojke se gotovo nikad ne slažu. Na hrvatskom vele 8 km, na engleskom je 9, na njemačkom sieben, na talijanskom nešto od navedenog. Ne baš uvijek, ali prečesto.]

Evo recepta koji štedi vrijeme, novac, živce i kuplung.
Siđete s autoputa u Karlovcu. Iza naplatnih kućica je semafor. Ravno se ide u grad i dalje prema moru (kao nekad). Desno vodi na Staru karlovačku. Vi izaberite LIJEVO (što također vodi prema centru grada). Nakon manje od 200 m opet lijevo; slijedite putokaz za Pisarovinu. Dalje samo slijedite glavnu cestu. Cesta je vrlo zavojita, ali potpuno u redu. Osim što nedostaju putokazi. Vas baš briga jer jedina briga vam je da slijedite glavnu cestu. Mali zapletić je u samoj Pisarovini; tamo naletite na znak STOP – normalno bez putokaza. Birate LIJEVO. Sad ste već na konju. I začas u Remetincu. [Ne u REMETINCU nego, onako, u prolazu.] Najljepše je još i to što ne čekate na rotoru ako idete kroz Novi Zagreb; traka za taj dio grada je i fizički odvojena od ludila koje navire iz Lučkog.
Sve zajedno, od naplatnih kućica u Karlovcu do rotora 56 km i cca 50 minuta. Čini mi se da se isplati i ako je kolona u Lučkom duga samo nekoliko kilometara.

OPREZ. Danas smo na ulasku u Remetinec naišli na znak radova na cesti i oznaku da je cesta zatvorena. A nije bila zatvorena; strojevi su mirovali i promet je tekao u oba smjera. Malo otežano preko nekih džombica, ali bez problema. Nema veze s gradnjom Arene. Stvar mi se čini potpuno lokalne naravi, ali HAKeri, pobogu, dajte i to na znanje.

Eto. Nama se danas znatno isplatilo te se nadam da će i vama. A kad jednom zakrčite i ovaj ulaz u grad, izmislite bolje pa javite.
Pozdrav svima, ma gdje bili.

- 23:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< kolovoz, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Komentari On/Off

bok svima! najprije, hvala miri gavranu za naslov koji sam posudio. hvala i tehnickom osoblju bez kojega ovaj blog ne bi bio moguć. za sve ostalo krivite mene.



sarli.euklid@gmail.com

aparatczyk, athenaair, bleki, bolimozak, 4pištolja, 2mama, jimbo, libertybell, nesvrstani, ribafish, svijetuboci, zdenkov kulturni kombi, zrinsko pismo, zvone

+obrati pažnju na reader's digest u lijevom stupcu atheninog bloga.


pollitika


CNN

boja: plava
grad: Zagreb
rijeka: Sava
more: Jadransko
deviza: svetsko, a naše
nogometni klub: LA Galaxy
uzori: Karl May, Christine Nöstlinger, Mato Lovrak
frustracija: torta od sira
atletičar: Luciano Sušanj
posao: Moj
legenda: Ćiro Blažević
nogometni klub: Dinamo, Zagreb
uzor: natporučnik Lukaš
boss: The Boss
simpatija: Ana Štefok
film: Sjever-sjeverozapad
plan: nemam
gdje nisam bio a želio bih otići: Japan
uzor: kojot iz ptice trkačice
tenis: McEnroe i Federer
hrana: pohani šnicli, ćevapi i sve
TV: Milka Babović
radio: muzičke špice od emisija "Po vašem izboru", "Sport-muzika-sport" (a.k.a."Sport i glazba"), "Dogodilo se na današnji dan", "Siesta latina". Jednom ću ih postat. Ako mi pomognete da ih nađem, blagodarim.
novine: Plavi vjesnik, Šator koji se trese, Polet, St. Louis Post Dispatch
stajling: Trifon Ivanov
političar: nema
moto: keksi
moto: It's OK!





Free Hit Counters
Free Hit Counters

Društvo
Ovaj grad ima previše novca
Bože, èuvaj Hrvatsku!
What We Talk About When We Talk About ...
Vozaèka
Nature i društvo
Gdje zapinje sa zakonima?
Jutarnji 1 i 2
Stoj! Tko ide?
8. mart
To su najbolji navijaèi na svijetu
1. maj
Hitna služba
Okabe, Thompson, Primorac, Di Canio, Židak
Živo blato
Ime i prezime
Million euro baby
Platiti, molim!
RH protiv Mehe A.
Neæe on meni u naslov, ni sluèajno!
Schladming? Pih.
Ovo ne smije proæi nekažnjeno!
Elitno pitanje
Gordana Lukaè Koritnik
Slobodni tjednik Nacional
Marisol u Dubravi
Nazovi B. radi ... procjene
Policija na ispitu
Policija na ispitu
Tko to tamo šuti
Otvoreno pismo vozaèu vozila marke Audi, registracijskih oznaka ZG 9009 IJ
Kino Hrvatska
CSI Zagreb
Utakmica u nogama
Hitler u našem sokaku

Škola
Kamo na maturalac - Katmandu, Cancun ili Ognjena Zemlja
Novi kineski duæan
Apparent rari nantes in gurgite vasto
Štrajk
De nautis
Bolonja
Pogled u susjedovo dvorište: doktorice i medicinska braæa
Tko želi biti znanstveni novak
Školarine
Novi udžbenici za novo doba
Prosvjed na matematici: studentima premalo ispita
Škola
Državna matura putuje na fakultet
Instruktori negativne matematike
MZOŠ
Bolonja, revisited
Kaznena prijava protiv neimenovanih poèinitelja


Politika
Pitanje za poreznike
Portfelj bez ministra
Glavaš spašen, sudbina ostalih još uvijek neizvjesna
Mirovine, Vol I. Tko je kriv?
Nije sukob interesa
Mirovine, Vol II. Problem novih umirovljenika
Kad biste znali koliko vas volim, plakali biste od sreæe
Struènjaci stižu
Mirovine, Vol. III. Mirovinska strategija SDP-a
Kako sam kupio novi auto
Hebrangizacija krenula
Ordonans na izborima
Natrag u garažu
D'Hondt
Holdingu ima tko da piše
ZERP
ZERP je opijum za narod
Referendum
Good morning America, how are you!
John McCain


Sport
Ledene staze
Dinamo - Hajduk 27:27
1. poluvrijeme
Slalomski junaci dana
Pet rukometnih želja
Prvenstvo svijeta u konspiraciji
Francuzi zaustavili favorite
Svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu: nema predaje
Zaslužni majstori sporta
Mala zemlja za veliku maturu
Sportske novosti
Bravo, Blanka
Ajax
Bend it like Beckham
Reykjavik, 18.1.08. Zbogom, Bobby!
Euro 2008: Odabrana poglavlja, Vol. I
Euro 2008: Odabrana poglavlja, Vol II
Olimpijski
Kretanje u neprijateljskoj pozadini
Kradljivci sporta
Stefan Holm
Sportski pregled


Glazba
Hi fi
The Wild, the Innocent and the E Street Dream
A sada ...
Dylan
Bruce Springsteen na San Siru

Razno
Znanstveni pristup èekanju u redovima
Sutra æu baciti radio kroz prozor
2007.
2007. ctd.
IBM
E, moj Olivere, to je niz!
Me, myself, Irene i velike crne škare
Garmisch
Limete
Da Vincijev codex
Moguæe je!
Domaæa zadaæa
Puding od narandže
Brkovi: update
Zloèin u vrtiæu
Vrlo pouèan vikend
Grand Plavac Modri
Zaustavna traka
Poslovièno zbunjen
Èestitka ZET-u
Uvod u nostalgiènu kombinatoriku
Muški genitiv
Dogodilo se na današnji dan
Sva sreæa da je tjedan pri kraju
Stankoviæu, sjedni, 1!
Što se èeka?
Svijet oko nas
ZAN2240
Ponekad treba izgubiti novèanik
Sapore di sale
Što te nema
Koje boje su makedonski vatrogasci?
Uvod u osnove medijske viktimologije
Otvor' ženo Studenu, man' se oèenaša
Ležeæi policajci i kriza identiteta
Nestala adresa
Bagaža
2007., tjedan 42
Kakofonija
HRTV uništa
Da sam ja netko
Male tajne malih od kužine
2008
Èestitka
Simca
Skrivena kamera
Poluvremenske reklame
Samo za odrasle
Ovo je kraj
Drvosjeèa da sam ja
Šarli u nevoljama
Višedimenzionalni Einstein
Doèek
Istinite prièe
Isprika
For the Record
0:0
Prvomajska èestitka
Život u zoni
Nisi sam
Bunch of things that happened
Nije lako, ali je lijepo i korisno ...
Akcija
Cabaret
North by Northeast
Pyongyang Calling
Domaæica može u mirovinu
Život je toèno ovdje