Škola
|
Piše jučer Jutarnji o "alarmantnim rezultatima" OECD-ovog istraživanja zvanog PISA projekt provedenog u Hrvatakoj. Hrvatska je lani prvi puta sudjelovala u istraživanju i na razočaranje svih aktera – organizatora, administratora, profesora i đaka – rezultati su bili loši. Kaže novinarka Jutarnjeg Ivana Kalogjera-Brkić da je najveće iznenađenje loš rezultat iz matematike jer smo mislili da su naši đaci u matematici u svjetskom vrhu (!?). No, da ne biste mislili da je samo matematika kriva, podjednako je loše bilo i u jeziku i prirodoslovlju. U sjeni nedavnog štrajka, HNOS-a i pametnih ploča, dobili smo prvi nezavisni nalaz o našem školstvu. O tome se ne smije šutjeti. PISA projekt Program for International Students Assessment je OECD-ov projekt koji se provodi u 60-tak zemalja. Cilj mu je mjeriti i promatrati matematičku, prirodoslovnu i čitalačku pismenost petnaestogodišnjaka. Ispituju se petnaestogodišnjaci s namjerom da se zapravo ocijeni osnovnoškolske sustave jer se u većini zemalja u toj dobi završilo obavezno obrazovanje. Ispituje se pismenost, a ne kvantum znanja jednostavno zato što su programi različiti; na taj način se dobiveni rezultati mogu smislenije uspoređivati. Što je pismenost? Pustimo definicije. Bolje je pogledati primjer. Recimo iz matematike, na primjer iz množenja i dijeljenja. Evo kako bi mogao izgledati zadatak: Prosječna cijena 10 promatranih proizvoda u nekom dućanu iznosila je 12 kuna. Ako je 4 od tih proizvoda poskupjelo za po 1 kunu, odredite novu prosječnu cijenu tih 10 proizvoda. Odgovori naših đaka na takva i slična pitanja su bili preloši. Takvi da, ako ostanemo kod prethodnog primjera, bjelodano pokazuju kako većina ispitane populacije koncept srednje vrijednosti/prosjeka nimalo ne razumije. Pritom je zgodno primijetiti dvije stvari. Prvo, kad našu djecu pitate s koliko su prošli razred, oni kao iz topa odgovaraju (bar je tako u Zagrebu) s "pet-nula" ili "četiri-osam". Pouka: drugi puta kad dobijete "četiri-osam" odgovor izvolite ih pitati da vam to malo pojasne. One koji su prošli s "pet-nula" pitajte s koliko bi prošli da su slučajno dobili četvorku, npr iz glazbenog. Drugo, ispitani uzorak nipošto nije bio reprezentativan. Pokazalo se da čak 82% ispitanika ima vlastitu sobu, njih 85% ima i vlastito računalo, a 36% dolazi iz obitelji koje posjeduju bar 2 automobila. Evo sad rezultata. Naši testirani učenici su ostvarili rezultate poprilično ispod OECD prosjeka. Znatno lošije od najboljih (bravo, Finci!). Za najboljima zaostajemo za više od 12 postotnih poena u jeziku i prirodosljovlju, u matematici i za više od 15. Je li to iznenađenje? Kako za koga. Ne zaboravite rezultate nacionalnih testova, osobito iz matematike. Još je i sad nejasno hoćemo li nešto popravljati ili ćemo matematiku naprosto izbaciti s liste obaveznih predmeta na budućoj državnoj maturi (tako da nam rezultati ipak ispadnu bolji). No, nije poanta ove priče u matematici. Stvar je žalosno dublja. Naši će đaci upiti bezbroj važnih i prevažnih, korisnih i besmislenih informacija. Ako ih te informacije sutra pitate, dobit ćete ih u velikoj mjeri natrag (prekosutra više ne). Samo ih nipošto nemojte pitati da razmisle, povežu, objasne. Zašto je tako? Idemo vidjeti što koga ide; probat ću najkraće što mogu i bez zanovijetanja. Osnovna škola Mislim da temeljni problem zaista nastaje već u osnovnoj školi. Ne samo zato što je osnovna i obavezna za sve. Puno je pažnje usmjereno na srednje škole i na napredna znanja ("bez kojih nećemo moći u 21. stoljeće"). Ali prava i nepopravljiva šteta nastane već u osnovnoj školi. Ne samo sadržajna kao npr. u matematici koja je po svojoj prirodi kumulativna pa poslije zaostaci samo rastu ako nikad nisi naučio izračunati postotak ili površinu trokuta. Nego nepopravljiva šteta nastane i u odnosima, stavovima i shvaćanju škole. Inflacija ocjena je potpuna, a sustav vrijednost se urušava kao Nada Dimić. Moralna i materijalna vrijednost znanja gotovo da ne postoji. Moralna i materijalna vrijednost učenja ne da ne postoji, nego zvuči ridikulozno, otprilike poput pionirske zakletve. Sad tome još dodajte sve rezigniranije i, bojim se, sve lošije profesore. Programi Fer je reći da za sve što ovdje ne štima ministarstvo nije jedini krivac. Možda ovdje akademska zajednica snosi i veći dio krivice. Programi su pretrpani, a njihovi tvorci i autori udžbenika nemaju mjere. Ja ne mislim da djeca još uvijek trebaju učiti da je zemlja ravna ploča. No, nema niti potrebe niti je moguće da djeca nauče sve što postoji. Siguran sam da djeca danas uče i dvadesetak posto sadržaja više od njihovih roditelja. Danas je beskonačno više činjenica koje se utrpavaju u programe. To je more činjenica i ocean informacija. Znaju li onda naši klinci više biologije ili zemljopisa od nas? Bolje? Kvalitetnije? Jesu li spremniji za nastavak školovanja? Osvrnite se oko sebe, pitajte prijatelje koji rade u srednjim školama i na fakultetima. Konačno, i rezultati ispitivanja u okviru PISA projekta nešto govore. Klinci s 12 ili 14 godina mogli bi i telefonski imenik naučiti napamet. Ako bi im to bilo važno. No to nikome ne treba. Ja bih unaprijed potpisao da se sadržaji smanje za četvrtinu, ali da onda o one preostale tri četvrtine đake smijemo i moramo tražiti da razmisle, da razumiju, da povezuju, da znaju što gdje spada, što čemu služi i kako da sami kopaju dalje. Količina znanja i informacija raste eksponencijalno. Ako netko misli da istim tempom treba širiti školske programe, unaprijed je izgubio utrku. A jeste li neki dan vidjeli neke od prijedloga pitanja za državnu maturu? Pretrpavanje informacijama ima i pogubniji efekt. Ne samo što klinci neće to more podataka nikad naučiti, nego ih takva škola uči da postanu potrošači. Doslovno. Djeca Objektivno, đaci zaista nisu odgovorni ako im mi sami ne dokažemo da je učenje važno. U stvari, mi odrasli im to možda i govorimo, ali se svi zajedno ponašamo možda ne baš suprotno, ali sigurno drugačije. To im govore i nastavnici, no ni oni nisu što su nekad bili. Nekad su naše škole bile dobre, tu se više manje svi slažu. Jedino možda nismo bili dovoljno svjesni da se njihov uspjeh temeljio na dvije prilično austrougarske zasade: disciplini i drilu. Danas je drugo vrijemo i đaci zaista ne trebaju (niti smiju) bespogovorno vjerovati autoritetima. Ne može se više niti graditi na slijepom drilu. Samo nije izlaz ni u tome da se odustane od elementarne discipline i elementarnog napora. Ministarstvo tome daje fini doprinos: iz njega je došla parola "do znanja bez muke". Ako nema discipline i napora, ako nema stvarnog poštovanja za nastavnike i stvarnog interesa da se nešto shvati, što je ostalo? Ostalo je bjesomučno iskamčivanje ocjena jer ocjene se jedine negdje broje. Traže se petice i četvorke "za prosjek". I dobivaju se petice. More petica. Ne samo da škola uči djecu da budu potrošači, nego ih uči da se kupovati može i bez platežnih pokrića. Na javni dug. Odrasli U školama rade živi ljudi. Onoliko sposobni i voljni za taj posao koliko to odredi omjer njihovih sposobnosti i socijalne/privatne sastisfakcije. U brojniku imate novac+ugled+socijalne benefite, u nazivniku talent+obrazovanje+uloženi trud. Već dugo ljudi s istim nazivnikom na gotovo svakom drugom radnom mjestu pronađu prilično veći brojnik. Zašto da se onda daju u učitelje? To što su danas nastavnici manje sposobni, manje radišni, manje entuzijastični nego prije nije izbor pojedinca. To je proces koji je impliciran sustavom vrijednosti. Valjani ministar i vrijedno ministarstvo mogli bi tu ponešto pomoći. Ali neće pomoći ako se ne progovori o stvarnim uzrocima. HNOS, informatička oprema, pametne ploče, problem riješiti neće. Prije to liči kao na kupovanje alibija. Kao kad roditelji ne mare za potomke pa se onda otkupljuju kupovinom skupih poklona. Ne pokušavam tvrditi da informatička oprema ne treba. No ona spada u tehničku podršku, ne u sadržaj. Naravno, nije samo do ministarstva. Stvarni problem je u svima nama i u tome što stvarno, onako baš stvarno, mislimo o školi. U onome koliko stvarno vjerujemo u vrijednost znanja. Evo baš sad pregovaraju Sanader, Adlešić i Friščić. Otvorili su mnoga poglavlja: NATO, ZERP, seljake, otkupne cijene uljane repice, brodograditelje, ceste, 0 promila, zaštićene svjedoke i nezaštićene građane, skoro sve što postoji. Nisam siguran da je škola jedno od tih poglavlja. Tko će otvoriti školu? |
