Svašta u mojoj glavi.

24.10.2007., srijeda

HRTV uništa

Gledao sam sinoć HRTV Dnevnik. Tri puta sam vidio predsjednika. Prvi puta je dao izjavu o Zmagu Jelinčiču, drugi puta o Vladimiru Zagorcu, treći puta o Juri Radiću. Ako ste i vi gledali uočili ste sva tri puta isti kadar: jedno lice s predsjednikove desne strane i pola lica s predsjednikove lijeve strane. Ispalo je kao da su to neki sufleri ili znatiželjnici, već kako se uzme. Ni blizu!
Evo kako je bilo.
Pola lica je pripadalo sisačkom gradonačelniku. Cijelo lice je lice Darka Sertića zbog kojeg je predsjednik Mesić i došao u Sisak. Darko Sertić je sisački đak koji je pokrenuo Applied Ceramics Sisak; doveo je u Sisak svoj već razvijen uspješni biznis iz Amerike. O svom trošku školovao naše dečke u svojoj centrali u Americi, oživio tvorničke hale negdašnjeg metalurškog giganta u Sisku, dopremio strojeve kao da su iz petog elementa izašli i pokrenuo proizvodnju nečeg što ovdje zapravo nitko i ne razumije pravo. Ti strojevi iz neke specijalne keramike i safira mikronskom preciznošću rezbare nešto što služi nekim drugim specijalnim strojevima. Lako ćete naći web site pa sami provjerite.
Elem, čovjek je doveo svoju high tech proizvodnju. Sve to bez nama tako drage pompe i tako dragih tuđih novaca i veza.
Pa je tako i predsjednik došao u Sisak otvoriti proizvodnju, čestitati na zapošljavanju stotinjak mladih Siščana i uveličati događaj.
Tom je prilikom predsjednik održao i govor. Govor je bio toliko dobar i inspirativan da ja sada vama ne mogu to dočarati jer ne želim učiniti verbalni delikt. Pa je i nacionalna TV skužila da rečeni događaj vjerojatno i nije baš nešto nego da se predsjednikova ekskurzija može iskoristiti da još malo čujemo o našim herojima Jelinčiču, Zagorcu i Radiću.
Sa Sertćem u pozadini kao nekim tko se progurao iza predsjednikova ramena da i njega kamere zabilježe.

Jebemti život. I takvu HRTV. Čovjek je doveo high tech industriju u grad koji se još uvijek oporavlja i zaposlio 100 ljudi. U zemlju gdje je i tvornica žigica propala, čovjek je doveo proizvodnju nečega što se, koliko ja shvaćam, ne proizvodi nigdje u Europi. U konačnici, i predsjednik je zato nazočio. No naša je TV kamarila trčala za predsjednikom da od njega dobije velevažno mišljenje o Jelinčiču i Zagorcu. Fućka se njima za život kad su spletke zanimljivije.
Kraj takve TV možeš vjerojatno i satelit lansirati a da vijest dana bude konj što ga je Zagorčeva prijateljica dobila na čuvanje. Luda zemlja, kažem vam!

- 00:50 - Komentari (17) - Isprintaj - #

23.10.2007., utorak

Kakofonija

Sinoć su u Otvorenom na HRT1 ugostili kreatore ili glasnogovornike ekonomskih politika naših vodećih stranaka.
Nije da su drugi mediji nevažni, ali TV je mjesto odakle poruke dopiru najšire. Osim toga, TV bi trebala omogućiti dijalog i debatu, omogućiti nam čuti odgovore na direktna pitanja voditelja i gledatelja, argumente i protuargumente. Na TV možeš vidjeti tko je uvjerljiv, a tko se skriva iza fraza, tko razumije argument i može s njim polemizirati, a tko prodaje maglu.
Ništa od toga jučer. Uglavnom se sve svelo na ponavljanje općih teza i na golu svađu oko toga koja je prethodna vlada koji nered generirala. Plus predbacivanja, plus prazna nadmudrivanja, plus gibanica oko definicija vanjskog duga/unutarnjeg duga/stope rasta BDP-a/fiskalnog deficita. Uglavnom negledljivo. Baš se i ne vidi zašto bi ove izbore trebalo odlučiti to hoće li Čačić Polančeca uvjeriti da su naše dubioze prikrivene, ili će Polančec dokazati Jurčiću da sad HDZ uspješno plaća stare SDP-ove dugove.
Nema načina da birač išta odluči iz te besmislene prepirke, makar bio strpljiv kao trener naše košarkaške reprezentacije, imao živce kao vozač tramvaja i koncentraciju poput kontrolora letenja.
Ovo nema smisla. Ako skupiš u studio petero gostiju, pa dopustiš puko prepucavanje, onda još "odradiš" svoja pitanja (po minutu za svako) te još u eter pripustiš dvoje gledatelja, onda si sigurno
a) zadovoljio formu,
b) odradio emisiju,
c) generirao novu zbrku,
d) potaknuo novi krug građanske apatije.

To nije predizborno sučeljavanje. Ako se ne mogu čuti smislena objašnjenja, konkretna pitanja i još konkretniji odgovori, koristi nema. Ako Polančec nema priliku argumentirati da je Čačićev program nesmislen, a HDZ-ov da je bolji i zašto, ako Jurčić nema pravu šansu objasniti sve u vezi sa SDP-ovom poreznom politikom i čuti pa onda i pokušati opovrgnuti Polančecove primjedbe, onda su ovakve emisije samo kulisa. Ako novinar nema priliku (ili volju) stvarno pritisnuti nekog kandidata da dobije zadovoljavajuće objašnjenje, onda se sve svede na zbrku i galamu. Baš kao jučer.

TV ima svoje sheme i "principe". Iza kojih se nemušto skriva; pere ruke. A kad se televiziji prigovori, odgovori se svode na otrcane fraze da je politika ljudima dosadna, programske sheme da se imaju poštovati, i sve to u najboljem interesu gledatelja jer političari najčešće pričaju trash a na ekranu ih je ionako previše. Što je sve bez veze. Pa prijenos natječaja za pjesmu Eurovizije traje barem tri sata, BigBrother tri mjeseca. Pa ljudi ipak gledaju. A to što je političara na TV previše, kriva je opet TV. Zašto svaka kocka, prizma, piramida, paralele, žarište i kako se već znanstveno ne zovu sve te emisije tako frivolno ugošćuje političare i najčešće političare. Evo, i nedjeljom u 2 kad se pristojan svijet okupi oko stola s familijom i prijateljima nacionalna TV nam obično dovede političara u goste. Naravno da ih je onda previše.

No sad su izbori. Sad o nečem odlučujemo i posao treba obaviti. Kad je prvenstvo svijeta u nogometu, na programu su dnevno i po tri utakmice. I onda još popratna emisija s maskotom u studiju i Blažičkom, Knjazom, Milom i Dreletom obučenim u maskotu.
Dobro, nisam ni ja baš tako čeličnih živaca. Ne bih mogao podnijeti tri sučeljavanja dnevno plus "emisiju" u kojoj bi se prepričavalo što je tko rekao, komentirao stajling, reprizirali svi ofsajdi i propuštene šanse. Nedaj bože da onda još izrone odnekud O. Kosovac i S. Šagolj.
Ali, nemojte se vi, TV pregaoci, skrivati iza forme. Ako treba, dovedite goste dva po dva. Ako treba, dovedite u studio više novinara, pustite u eter više gledatelja, produljite emisije. Ako treba, dozvolite da se govori i o temama iz prošlosti (samo tada prislite one koji prigovaraju da budu konkretni, a one koji su prozvani da budu jasni). Naravno, bolje bi bilo da se priča o tome kako će biti te zašto je čiji plan efikasniji, pravedniji, bolji. I postignite da se o započetim temama govori jasno i s argumentima. Prestanite biti površni. Radite svoj posao. Ovo do sada ne liči ni na što.

- 08:57 - Komentari (3) - Isprintaj - #

20.10.2007., subota

2007., tjedan 42

1. Tamo gdje vječno sunce sja
Ne znam objasniti zašto me tako pogodila smrt Toše Proeskog. Do nedavno nisam znao ni jednu njegovu pjesmu. Povremeno bih registrirao neki njegov koncert ili vijest o suradnji s nekim od naših pjevača. Možda sam i uočio koliko je postao popularan i omiljen. Ironično, dan prije Tošine smrti dobio sam mail od prijatelja iz N.Y. s linkom na YouTube; prijatelj mi je u dalekoj zemlji Americi doznao za Tošu i oduševio se pjesmom. To jutro u uredu pregledao sam poštu, kliknuo na link, poslušao do pola i okrenuo se poslu. Ostavio za kasnije. I onda – nema kasnije. Baš kako često bude kad nam neke glupave epizode presretnu događaje
Pogodila me tuga i bol u Makedoniji. Podsjetilo me na pogibiju Dražena Petrovića.
Imam prijatelje u Makedoniji. Nedavno sam tamo bio poslom, dvaput. Vi koji poznajete postYu Makedoniju znate da tamo nije lako. Teško se živi, a još teže ljudima pada pomanjkanje perspektive i optimizma. Sjećam se potrganih roleta na zgradi Sobranja, sjećam se emisara svih boja i dezena koji su Makedoncima pomagali i “pomagali” u uspostavi države. Sjećam se grotesknog pritiska kojeg je NR Kina vršila na Makedoniju da prekine diplomatske odnose s Tajvanom (jer Tajvan je bio od rijetkih zemalja koje su Makedoniju priznale). Sjećam se da je čak i na nedužnom geografskom kvizu kojeg smo imali instaliranog na kompjuteru ta zemlja bila imenovana kao FormerYugoslavRepublicofMacedonia. Eto, neki dan su i zločesti Grci odbili pomoć makedonskih vatrogasaca jer da su to FYRM vatrogasci. Eto, neki dan i bivši makedonski premijer Georgijevski koji je nedavno uzeo bugarsko državljanstvo nudi se Republici Bugarskoj da im bude ambassador u Makedoniji. Gadno, zar ne?
U centru Skopja je obilježeno mjesto gdje je nekad stajala kuća u kojoj se rodila Majka Tereza. To je prvo a nerijetko i jedino što zapadnjaci registriraju kad dođu u Skopje u svoje misije. Vole Makedonci Majku Terezu, nije to sporno, ali žarko bi željeli da ih ti zapadnjaci znaju i po Makedoncima iz Makedonije.
Toše je zato bio puno više od pjevača. Nema veze ako ste bili fan ili niste. Nesreća je velika.
Često takve događaje političari prisvoje i zloupotrijebe. Možda je tako sada i tamo. Ali usjeklo mi se u pamćenje što je rekao na Tošinom sprovodu premijer Grueski (a ne znam ništa o njemu, ne znam ni je li dobar ili loš): „Naučio nas je [Toše] da i mi sami možemo mnogo toga napraviti, a ne da su uvijek drugi bolji od nas“.
Držite se, prijatelji.

2. Hrvatski Harvard I
Otvorili smo kampus na Borongaju. Sve je super i sve je za pet, samo nam studenti tamo gladuju. Dan nakon što su Mesić, Sanader i Primorac pojeli ribu i blitvu, restoran je osvanuo zatvoren. Katastrofa!
Ja ne mislim da je katastrofa. Ništa prestrašno se nije dogodilo. Nisu ljudi stigli sve završiti, rokovi su bili prekratki, predizborna kampanja samo što nije (a je!); nema druge nego pozvati u pomoć Potemkina. Nije ni prvi ni zadnji puta u nas, ne bi ni spomena bilo vrijedno da nije skandalozne izjave ravnatelja SC Nike Vidovića: „M ismo uložili godinu i pol dana truda i 20 milijuna kuna za gradnju restorana, a dovoljno je da on ne radi jedan dan i da to sve zasjeni.“
Koje to sve? Halo, oni su uložili 20 mil. kuna! Čijih? Jel tom Vidoviću Soros krsni kum? Ili mu je Rockefeller tetak? Čije novce su oni to uložili? Jel bi mi sad trebali tom Vidoviću biti zahvalni što je uložio naše novce u restoran?

3. Hrvatski Harvard II
Poznanici iz Beča čija kćer tamo pohađa 12. razred (maturantica, dakle) američke škole poslali mi faks u kojem mole da pomognem riješiti zadatak što ga je dobila kao homework. Treba predati rješenje ovih dana, zadatak je težak i nastupila panika. Zadatak glasi:
Avion na visini h i na horizontalnoj udaljenosti l od aerodroma počinje spuštanje. Ako je njegova putanja opisana kubnom parabolom P(x) gdje je x horizontalna udaljenost od aerodroma, a P(x) visina, odredi P(x) iz odgovarajućih uvjeta na P i P’. Nadalje, ako je horizontalna brzina aviona konstantna i iznosi u dokaži da je 6hu^2/l^2 manje od k, uz petpostavku da vertikalna akceleracija aviona nikad nije veća od k.
Uh! Ako vikend bude kišovit, probajte riješiti. Meni je oduzelo nešto (previše) vremena.
Ovo pišem da vam ilustriram koliko su američke škole idiotske, a naše da su fantastične. Amerikanci znaju: uzalud puste teorije, formule, klasifikacije, nabrajanja i podjele ako ne znaš riješiti problem. Zato uče ili nastoje učiti djecu da modeliraju i rješavaju probleme. Mi svoju djecu i studente učimo i nastojimo učiti puste teorije.
Do ove točke još nismo došli u našim raspravama o Bolonji. Možda jednom i dođemo.

4. Milanović
Pišu danas novine da SDP ima novu koncepciju. Ako dobije izbore, Milanović ne bi pretendirao biti predsjenikom Sabora, nego bi bio vicepremijer.
Po mom sudu (a nije nevažno za priču, ja bih želio da SDP pobijedi), iz zla u gore. Koncepcija s Jurčićem kao premijerom od početka je bila loša. Ništa ne bi smetalo da Jurčić bude vicepremijer i kreira svoju ekonomsku politiku (o kojoj sad nećemo).
No SDP se nakon Račanove smrti uhvatio na ljepak da se mora poštivati Račanova koncepcija s Jurčićem kao premijerom. Koliko god je to bilo smisleno s Račanom, sad je nesmisleno. Samo što se nitko u brzopletim unutarstranačkim izborima nakon Račanove smrti nije sjetio stati na loptu i razmisliti. Nekako se valjda činilo skarednim toliko brzo nakon Račanove smrti mijenjati tako važne odluke.
Zato je sad nastala zbrka i zabuna. Istina, bilo bi dobro dokinuti ili barem oslabiti ovaj kancelarski model vladanja u državi te ojačati i reafirmirati parlament. Pa se nekako sramežljivo tumačilo da bi Milanovićeva uloga bila baš ta. Ali život je drugo i za pridobiti natrag narodno povjerenje u Sabor nije dosta samo Milanović i samo SDP. Potrebni bi bili svi akteri i sve stranke, plus vrijeme. Jer centar moći je odavno izvan Sabora.
Tako je SDP nabacio Sanaderu visoku loptu na volej: kaže trenutni premijer da je spreman na sučeljavanje bilo kada i bilo gdje, ali pod uvjetom da dođu obojica: i Jurčić i Milanović. Jer da on, Sanader, šef stranke i kandidat za premijera, tutora ne treba. Eto, I Jergović neki dan u svojoj kolumni u Jutarnjem sladostrasno poantira na isti način.
Vide to i u SDP-u. Pa sad nude novu ideju s Milanovićem kao vicepremijerom. Lošu ideju!
Nema puno manevarskog prostora. Nije jasno, kako bi rekao Arsen, kamo će nas to odvesti. Zapravo je Jurčić bio na potezu. On je taj koji je trebao učiniti korak natrag. Bar se tako meni čini. Možda još uvijek može. A možda je prekasno.

5. Malo optimizma za kraj: simple twist of fate.
Javljaju novine da je otkriveno kako su čudnom igrom sudbine Barack Obama i Dick Cheney daljnji rođaci. Vrlo daljnji doduše; nešto kao u n-tom koljenu. Ali ipak. Brzo su se snašli u Obaminom taboru te su pripoćili da „svaka obitelj ima crnu ovcu“. He he! Rekli bi prijatelji Amerikanci: touchdown, home run i K.O.

- 01:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.10.2007., ponedjeljak

Hebrangizacija krenula

A. Hebrang, aktivist HDZ-a iz Zagreba, promovirao je novu političku inicijativu: deračanizaciju Hrvatske. Kaže Hebrang da se pod tim podrazumijeva uklanjanje s političke scene antihrvatska, komunizma, socijalne neosjetljivosti, rasprodaje nacionalnog bogatstva i nepoštivanja državnih simbola. Kako su antihrvatsko, komunizam, socijalna neosjetljivost i rasprodaja nacionalnog bogatstva teške i ozloglašene opačine za koje je SDP tradicionalno kriv, ovaj zadnji krimen prolazi dosta nezapaženo, a mora bit nešto podlo i gadno, pa nije loše s njim se upoznat.

Dajmo riječ aktivistu Hebrangu: Račan je uveo praksu nepoštivanja državnih simbola time što SDP-ovci uporno odbijaju staviti ruku na srce dok se intonira himna!

Evo noći, evo ludila, rekao bi popularni stih. A kampanja još nije ni počela. Jedva čekam da vidim ima li u HDZ- i drugih pretendenata da zauzmu mjesto bivših korifeja A. Milasa, A. Vrdoljaka, V. Vukojevića, Š. Đodana, H. Šošića i drugih. Zasad Hebrang dosta uvjerljivo vodi.
Hoće li pobijedit, vidjet ćemo, no građani Zagreba neka odmah uzmu na znanje da je sada Hebrangova ulica ne samo jednosmjerna nego i slijepa.

- 20:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

13.10.2007., subota

Kako sam kupio novi auto

Evo ovako.
Prvo sam ja mislio uzet peugeot 207 na leasing. Plus izdao bih povlaštene obveznice namijenjene pučanstvu Savice tako da se i oni obogate na kupovini mog pežoa.
Onda je žena počela gnjavit da će ona i djeca kupit jugo na nenamjenski kredit kod popularne banke. Opirao sam se, uzalud. Jučer, na sastanku kućnog savjeta, moji su najbliži sklopili vrtoglavu koaliciju i rekli kako ja više ne igram, njihov provajder da je bolji i da će oni kupit hamer. Ok. Ali ne predajem se ja tako lako. Izazvao sam krizu vlade u kući, pozvao se na poslovnik o velikom spremanju, srušio njihovu odluku, sklopio savez sa strankom umjerenog napretka u granicama pristojnosti i zapečatio svoje namjere kod predsjednika kućnog savjeta.
Avaj. Tada su se djeca dosjetila da se mogu odmetnuti i sklopili su JPP između sebe te pobijedili. Priopćenje za javnost kaže da kupujemo tri frizirana trabanta na kredit s počekom od tri tjedna.
Nije me iznenadilo kad mi je naš vijećnik gradske četvrti otposlao ljubazno pismo u kojem se moja žalba odbija jer da sam po poslovniku zakasnio. Ok. Predajem se. Privremeno i tobože.
Ulažem žalbu u medije, znam da će upalit.

I stvarno. Evo, danas mi javljaju Sanader i Primorac de će oni rasturit vladu u mojoj familiji i pripadajaću vladu u sjeni te isfinancirat moj novi volkswagen u cjelosti. Samo neka tajnici faksiram svoje želje glede dodatne opreme.
Eto.

P.S.
A, vi građani Ludbrega, Poreča, Čakovca, Biograda i Buzeta, svi vi koji imate iole pristojnu lokalnu vlast, e ako vi želite dobit novi bazen, vrtić, parkić ili barem klackalice, evo vam recepta: proizvedite fertutmu, posvađajte svoje velmože i nađite dobar tajming. Platit će Sanader i Primorac od naših novaca. I nemojte zato cjepidlačit oko osječke dvorane.

- 23:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.10.2007., četvrtak

Bagaža

Denis Latin ima emisiju na TV koja se zove "Latinica". Po mom shvaćanju onda bi se i emisija koju vodi Mislav Bago trebala zvati "Bagaža".

Evo na primjer, jučer. Doveo Bago u studio osječke neimare koji bi svi da grade rukometnu dvoranu. U tom graditeljskom žaru od kojega je jači samo onaj ljubavni*, svatko ima svoju viziju, svog izvođača, i svoju računicu koja se piše s puno puno nula. Zbog tih nula razvrgavaju se politička savezništva, padaju gradske vlade, sklapaju se neprincipijelne koalicije**, a onda nove, još neprincipijelnije. I onda na veliko razočaranje tog vizionara Šišljagića, u Vladi su rekli da je dokumentacija nepotpuna, a ona (Vlada) skeptična. Našto vam naš Šišljagić opali po Sanaderu, Polančecu i Šukeru takvim uvredama, takvim objedama i takvim lažima da ja to ne mogu vjerovat još uvijek. A vidim danas u novinama, ni Sanja Modrić. Gledajte: meni Sanader nije baš najomiljeniji političar i bolje bih znao iskoristiti slobodno vrijeme nego da o njemu razmišljam. Isto mi se čini i kad bi danas-sutra netko pokrenuo album sa samoljepljivim sličicama "Političari i kumovi", ne bi niti u toj kategoriji Sanader bio najtraženiji. Ali što je previše je previše. Da se mene pita, ja tog Šišljagića u emisiju ne bih pustio.
To je pod jedan. Pod dva, takvi likovi čovjeka naprosto natjeraju da požali što više nema verbalnog delikta.

Evo, na drugi primjer, danas vidim u novinama kako se zastupnik Ivo Lončar brani od napada državnog tajnika u ministarstvu prometa Dražena Bregleca.
Slučajno se nađoh proteklog vikenda u Istri, kupih Novi list da lijepo pošteno vidim što ima među domaćim ljudima, i u tom Novom listu naletim na intervju s Ivom Lončarom***. Tu odmah uvidim da su Lončar i Breglec neprijatelji gori od Crvene zvezde i Partizana. Kaže Lončar da je Breglec nešto kao niškoristi, da su ga, jer je bio vječni student, u Međimurju zvali Kemijski Dado, te da, kad ga je krenula politička karta, u jednom jedinom danu položio 7 (sedam) ispita.
Iskustvo me učilo da sad treba očekivati priloge za biografiju Ive Lončara. Usput, meni ih ne treba; Ivo Lončar je meni ionako jedan od zaostalijih likova na našoj političkoj sceni koja meni djeluje, pogađate, zaostalo.
I stvarno, kaže Breglec da je Lončar, koji je inače član Nadzornog odbora Hrvatske pošte, jednom digao 6549 kn za službeni put na sjednicu NO. Isto tako da je na račun pošte jednom boravio sa suprugom u Dubrovniku u Hiltonu gdje noćenje stoji 345 eura. Nije to ništa prestrašno, jel tako, samo malo blesavo izgleda. Ali su meni još blesaviji Lončarovi odgovori.
Kaže da je u Dubrovnik bio upućen sa suprugom povodom promocije marke "Karaka". Sa suprugom? A još je bolje ono sa troškovima prisustvovanja sjednici. Lončar objašnjava da je baš bio na odmoru u Senju "kad ga je diglo" pa je morao na put u Vodice, u Omiš, u Vinkovce, u Zagreb; sve to u tih nekoliko dana, a s ciljem da se angažira neki novi član Uprave HP. Druže Ivo, pa kak ste niste dosjetili da idete angažirat Schroedera ili Gatesa, neko kružno putovanje oko svijeta bi proizvelo izdašnije dnevnice, što ne?
I sve to čovjek obavlja s filozofskom mirnoćom sublimiranom u frazu "diglo ga je". Kao ono kad je uzbuna ili odlučujuća ratna ofenziva ili barem NNNI vježba.

Pa vi sad, dragi kolege, učinite malu ekstrapolaciju i zamislite što ti svi prekrasni ljudi rade kad se ne glože međusobno i nemaju potrebu da građanima otrkrivaju male simpatične crtice iz života. Koliko toga još ima o čemu nikad nećemo ni znati!
Zato vam ja mislim da Bagi stvarno treba dati da radi tu emisiju. Autorska prava na ime doniram.

* Misli se na ljubav prema novcu.
** Jel se sjećate Vasila Tupurkovskog?
*** Vi se sigurno pitate da što mi je bilo da na sunčanom vikendu u Istri čitam intervju s Ivom Lončarom. S pravom!

- 16:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #

06.10.2007., subota

Ajax

Ajax je prvi nogometni klub kojem sam se iskreno divio. Dinamo je bio da se voli, Ajax da mu se divim. To je bilo zbilja davno: svijetom je tada još lutao lutajući reporter Gerhard Ledić, inženjeri su sanjali o bušenim karticama koje će nam omogućiti komunikaciju s kompjuterima, a Milka Planinc je bila suverenka.
Tada se još gledalo da u Ajaxu igraju Nizozemci, u Bayernu Nijemci, u Manchesteru Englezi.
Nije svaka šuša danas igrala za Inter, sutra za Milan – pa nikom ništa.
U Ajaxu su tada igrali Cruyff, Blankenburg, Keizer, Haan, Neeskens i drugi. Među njima, najbolji od najboljih, Johann Cruyff. Recite što hoćete, ali meni je Cruyff najbolji nogometaš kojeg sam vidio u akciji. Jedni su govorili Beckenbauer, drugi Best, trećima je najbolji bio netko treći, očevi su ispredali nedokazive storije o Peleu i Garinchi. Tu se ja nisam dao ni impresionirati ni zbuniti; Cruyff je bio najbolji. Ako hoćete dokaze, mala šetnja po jubitu je dovoljna. A možete mi i vjerovati (Kišon bi rekao: jesam li vam ikad lagao?): meni je Cruyff kao Ed Moses, kao Sergej Bubka, kao Michael Jordan i kao Ingemar Stenmark.

E, sad tu dođe Dinamo. Odmah da skratim: meni je Dinamo bio jednako dobar sve te godine, jedino mi je bilo malo žalosno što smo rijetko pobjeđivali. Ali dobro. Sve je to lijepo opisao Tenžera pa neću ja sad kvariti. Danas kad o tome mislim čudno mi je jedino da su naše želje ispunjavane na Karaburmi i Kantridi; nepojmljivo je bilo tada da bi se igralo s Aajaxom.

A danas je Ajax bio kao neko zagrijavanje za Hajduk. Razbili smo ih čim je trener dozvolio da napadamo (a ne onako kukavno kao na prvoj utakmici u Zagrebu). Mandžukić i Tadić su Stamu sve šarafiće demontirali već za 10 min. (Ali bih zabilježio i Georga Kocha, svaka mu čast.) Uglavnom, razbili smo ih. Čak je i engleski sudac to shvatio pa im iz čistog milosrđa nije svirao penal kod 0:3.

I tako. Pobjeda u Amsterdamu, sreća u Zagrebu. A ja se napola veselim, a napola sam sebe pitam kako se mogu veseliti. Kako je moguće ne vidjeti prevelike novce (naše!) koji bez ikakve kontrole od grada idu prema Dinamu, kako je moguće pretrpjeti Z. Mamića i njegovu uzurpaciju Dinama i života? Ako ste neki dan gledali "Otvoreno", jasna vam je mjera uzurpacije.
Volio bih se veseliti pobjedi, ali me muči više stvari. Hoće li se sad ta baraba od Mamića primiriti? Hoće li sada grad te novce uredno procesirati? Hoće li sad T. Židak po jubilarni 119. put oprostiti Mamiću te napisati panegirike, ode, hvalospjeve i sve?
Nemam pojma. Jedino što znam jest da bih se jako želio veseliti pobjedi Dinama nad Ajaxom. Sve mi teže ide. A kako bi bilo dobro da nam puste da se veselimo!

- 02:47 - Komentari (14) - Isprintaj - #

01.10.2007., ponedjeljak

Nestala adresa

Svaku večer nekako nerado pratim vijesti na TV i radiju jer mi je muka od nesreće u Kupskoj ulici u Zagrebu. Ne znam niti sam sebi to objasniti dovoljno dobro. Nitko nije fizički stradao i stvar će se vjerojatno dati popraviti; ta u svakom izdanju TV vijesti ima i groznijih stvari.
Niti ne poznajem nikog iz Kupske. U stvari trebao sam upoznati, ali nekako do sada nismo uspjeli.

Nekako mi se čini da je sve to ispod glasa. Možda je tako i zato što smo toliko otupjeli da ne znamo što ćemo s "premalim nesrećama". Pa onda oni koji su samo ostali bez adrese kako u onom stihu kaže Zabranjeno pušenje, ne mogu u ligu prvaka u disciplini nesreće.
Glupo mi je i kad novinari rastežu Grad oko toga. Čini se da su Milan Bandić i holding, daleko ima kuća, reagirali dovoljno brzo, a zapravo i jedini. Doduše, nije mi jasno ono što je danas izjavio Bandićev čovjek Šostar; da, naime, unesrećeni građani moraju ostati u Remetincu gdje jesu i ne mogu koristiti gradske stanove jer da da bi to bilo protivno zakonu. Pa gledajte: ako shvatimo da je zakon loš i ako bismo ga htjeli izmijeniti, onda, što se čeka!

Ne znam zašto, ali nekako često pomislim što bih da moja adresa nestane. Zavrti mi se malo u glavi zbog toga. Ne mogu baš točno pojmiti čega bih se prvo primio. Valjda ne bismo učinili neku glupost, recimo da se pod okriljem noći unatoč zabrani ušuljamo u vlastitu kuću i ukrademo album Životinjsko carstvo, ulaznice za koncert Filma u Kulušiću i obiteljsku fotografiju iz Amerike. Naravno, sve to pod uvjetom da mi je nešto od kuće još uvijek na, ne pod zemljom. Nemam pojma.
Kako bismo provodili večeri u Remetincu? Jel bi sad i mi ovisili o Doris Košta?
A nekako mi je i Doris Košta ko kec na 11. Sad dobro, žena je pekla zanat u nogometnom klubu, zna kako se novac utjeruje i kako se skriva, naučila u praksi od Štimca, Sinovčića i društva. Nekako mi se čini da bi me i to porazilo. A ni ovako izdaleka ne volim ni one trivijalne "da se tako duhovito izrazim" igre riječima s imenom te odvjetnice, još manje nju samu.

I puno drugih stvari ne znam. Zbunjuju me. ALI ZNAM: totalna je svinjarija da šute i HEP i Tehnika. Da šute i sklanjaju dokaze oni koji bi prvi i materijalno i moralno morali odgovarati.
Jel ima itko da natjera HEP i Tehniku da odmah, prije suda i prije formalne raziobe krivice, dakle odmah pomognu ljudima? Naprosto zato jer bi to tako u normalnom svijetu moralo biti.

- 23:15 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>