Jedanaesti srpnja 1972. je počeo baš loše. Probudio sam se izmučen od lošeg kreveta i komaraca i još bunovan zatekao mamu i tatu u napetoj šutnji. Na sreću, prva ekspertiza je upućivala samo na omanji, ničim izazvani sukob. Opet, moglo je to naše ljetovanje u Jelsi na o. Hvaru baš i malo bolje započet.
Onda smo doručkovali, pa na plažu. Imali smo sve potrebne rekvizite: loptu na napuhavanje, luft-madrac, novine, ambr soler, gavrilović paštetu i breskve. Na plaži sam doživio novi udarac jer sam odmah shvatio da će mi bez društva tu ipak biti loše. A bio sam premali da kažem mami i tati da ja sad idem, ne znam, prijavit se za statista na snimanju «U gori raste zelen bor» ili da ću možda skočit na par dana u Budvu na koncert Tereze Kesovije. Ništa od toga; sjedi s mamom i tatom, te se veselo kupaj. Samo što mi je mama odmah prvi dan rekla neka zaboravim kupanje s luft-madracom jer da ona treba luftić za ležat na njemu i ako ga ja smočim neće se osušit par sati, a na tako mokrome da se ležati ne može.
I tako. Nije onda bilo dječjih pravobranitelja za obespravljenu djecu. A najgore od svega je bilo to da je dan još dobro i počeo, kako će se nastavit.
Mislim da je sad vrijeme da vam kažem kakva je to bila godina, 1972. Prvo ću vam predočit festivalsku scenu: na Splitskom festivalu Mišo Kovač je pjevao «Odvest ću te na vjenčanje», u Zagrebu su Indexi izveli «Sanjam», a na Eurosongu je Grkinja Vicky Leandros s pjesmom Apres Toi izborila pobjedu ne za Grčku, nego za Luxembourg.
I inače je 1972. obilovala tragičnim nesrećama i čudnim događajima. Te je godine na Olimpijskim igrama u Muenchenu «Crni rujan» izveo teroristički napad na izraelske sportaše, na Kosovu izbila epidemija velikih boginja, a Vesna Vulović preživjela pad s 15000 ft nakon što je JAT-ov avion aktiviranjem eksplozivne naprave srušen iznad Češke.
Na sportskom planu junak je bio Mark Spitz sa svojim adidas tenisicima zbog kojih su mu umalo oduzete sve olimpijske medalje što ih je osvojio u Muenchenu. Bilo je i sportskih čuda: Željo je postao prvak Jugoslavije u futbalu, Rusi pobijedili Amere u finalu košarkaškog olimpijskog turnira, a olimpijski pobjednik u skijaškim skokovima u Saporu je postao totalni autsajder Wojciech Fortuna koji je imao takvu fortunu da je baš za njegovog skoka naletio vjetar i odnio ga na doskočište 10 m dalje od konkurencije.
Uz svu tu gužvu i uzbuđenja, teško bi se moglo i zamislit više. A pazite sad: točno na današnji dan prije 35 godina započeo je meč stoljeća. Nije to bio neki rutinski meč stoljeća kakve naši nogometaši igraju svake godine u drugom pretkolu kvalifikacija za ligu prvaka.
A ne. Ovo su u meču od 24 partije koji je toga dana započeo u Reykjaviku za titulu svjetskog šahovskog prvaka svoju bitku započeli branitelj naslova Boris Spaski i izazivač Robert Fischer.
Kako je Bobby Fischer započeo svoju karijeru, kako je već s 15 godina osvojio titulu velemajstora, kako je pobijedio na zonskom i međuzonskom turniru, kako je isprašio Tajmanova (6:0), Larsena (6:0) i bivšeg svjetskog prvaka Petrosjana (6,5:2,5), to se nikad prije vidjelo nije, a nije vjerojatno niti da će ponoviti.
Odigravanje meča je mjesecima, sve do zadnjeg dana a i dulje, zaista visilo o niti. Uglavnom zbog Bobbyjeve hirovitosti i ultimativnih zahtjeva (od kojih su, doduše, mnogi bili posve opravdani). Meč je i započeo sa zakašnjenjem od dramatičnih tjedan dana koliko je bilo potrebno da se nađe dodatnih sponzorskih novaca za povećanje nagradnog fonda i da Kissinger uvjeri Fischera kako treba igrati. Da, Kissinger. U tome je stvar: sve se događalo usred hladnog rata, ruska šahovska armada je desetljećima držala titulu svjetskog šahovskog prvaka u svom posjedu i do tada je bilo nezamislivo da itko i pomisli kako bi mogao parirati Sovjetima.
Onda se pojavio Bobby superstar. Bio je vraški dobar. Bar jednako dobar ako ne i bolji od Air Jordana i Janice Kostelić – kad vam to kažem onda znate koliko je bio dobar. Bio je nezgodan, prgav, hirovit, nemoguć, i briljantan. Bio je popularan kao rock zvijezda i ništa mu to nije smetalo da igra sve bolje, kako je bivao popularniji. Kad je došlo do meča sa Spaskim, stvar se zakotrljala daleko izvan šahovskih okvira: to se u Reykjaviku borio slobodan svijet protiv komunista i to ne u šahu, nego u životu. Barem tako su zapadni (i naši!) mediji prikazivali stvar.
Evo nas natrag iz Reykjavika u Jelsu. Javio je radio da je počeo meč i s nestrpljenjem smo čekali rezultat prve partije. Moj stari je bio uzbuđen ko nikad, makar je i inače pratio šah. Ništa čudno; u to doba nisu vijesti završavale sportom pa onda vremenskom prognozom. Jok. Predzadnja rubrika se zvala «sport i šah»; točno tako. Šah se pratio, izvještavalo se sa šahovskih kao danas s teniskih turnira i nerijetko bi bili javljani ne samo rezultati nego bismo bili izviješćeni i o izboru otvaranja u pojedinoj partiji.
I tako čekamo stari i ja vijesti na radiju. Još uvijek mi starci šute jedan od drugoga, makar moje iskusno oko uviđa da eto, šutnja samo što se nije otopila. Kao ono kad uđeš u toplu kuću iz ciče zime pa ti se život pomalo vraća u promrzle ruke. I evo ga, vijesti na radiju! CK ovdje, SK ondje, eto i rubrike sport i šah: «u prvoj partiji meča za prvaka svijeta branitelj naslova Boris Spaski je svladao IZAZIVAČA Roberta Fischera …»
Tata je zaustio da će neku gadnu psovku ispalit, ja sam osjetio vrlo veliku tugu u srcu, a na to će mama tobože nehajno: pa tak mu i treba kad ide IZAZIVAT!
E, ljudi! Bilo me strah oće li starog strefit srce, šta će se dogodit. Nije jadan ni onu prethodnu psovku stigo oblikovat. A onda je nekim čudom, odustao od obadvije! I rekao proročanski ko Bata Živojinović: «ma svejedno će ga razbit, a mi sad najbolje da svi idemo u šetnju».
Poslije smo išli svi u šetnju. Sutradan me probudio žamor iz kuhinje, to su mama i tata nešto brbljali i onda smo kao i jučer išli na kupanje i nosili svu onu opremu, samo smo sad bili sretni. Tako je završio rat na našem otoku.
Meni je od onda Jelsa bila u redu, osobito svaki dan nakon partije koju bi odigrali Spaski i Fischer. Tada bi tata na plaži izvadio šah-garnituru i onda bi nas dvojica analizirali partiju prema potezima koji su bili objavljeni u «Vjesniku.». Ja nisam razlikovao Tartakoverovu varijantu od Nimcovičeve indijske obrane, ali sam vrlo dobro čitao šahovsku notaciju i uvijek točno povukao npr Dc4 – Sd5 i sve ostalo što bi velemajstori smislili.
U danima kad nije bilo šaha, tata bi igrao preferans s prijateljima, a ja sam smio kibicirati i nositi pivo. Jelsa je bivala sve bolja. Na kraju mi je mama čak jednom dozvolila da malo plivam s luftićem dok je ona bila na kavi s tetom Senkom.
Natrag u Reykjavik.
Na užas cijelog svijeta i svih nas pojedinačno, druga partija nije niti odigrana. Bobby se žalio da ga smetaju kamere iz prva dva reda gledališta i odbio je igrati dok se prva dva reda ne isprazne. Kad organizatori to nisu htjeli, odnosno nisu mogli učiniti, Bobby je odbio igrati. Meč nije pravo bio ni počeo, a Spaski je već vodio 2:0.
Onda je opet teška diplomacija spašavala meč koji je visio o koncu. U svemu tome veliku ulogu je odigrao Spaski koji je činio razne ustupke, a na kraju je čak pristao da se nastavak meča igra za stolom iza pozornice.
Ostatak je, reklo bi se, povijest. Fischer je pobijedio 12:5:8,5 demonstriravši u nekim partijama virtuoznu igru. Meč za naslov svjetskog prvaka, najburniji, najbizarniji, najuzbudljiviji ikad, završen je potpunim Bobbyjevim trijumfom.
Tužna je istina da je zadnja partija u Reykjaviku ujedno i zadnja službena partija koju je Fischer odigrao. Tri godine kasnije, bez borbe je predao titulu tadašnjem izazivaču, Anatoliju Karpovu. Svjetska šahovska federacija i Karpov nisu željeli ispuniti sve (brojne) Fischerove uvjete na propozicije i pravila meča. Fischerov odgovor je bio neigranje i izolacija.
Kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve jasnije da je nešto u Bobbyju puklo. Nešto se strgalo pod teretom svih onih umnih i duševnih napora u stvarnim i izmišljenim bitkama koje je vodio.
Na žalost, kraj je još tužniji. Mislim da je Karl Marx rekao da se povijest ponavlja: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Ne znam je li imao nešto konkretno na umu, no vjerojatno boljeg primjera od ovog šahovskog ne bi našao. Dvadeset godina poslije povijesnog meča, 1992., Fischer i Spaski su se ponovo susreli igrajući «egzibicijski» meč u Sv. Stefanu. Za privatne "naručitelje", izvan sustava, za vrijeme rata i užasa kod nas, u Jugoslaviji pod sankcijama. Unatoč protivljenju svih stvarnih ljubitelja šaha. Korak po korak, to je dovelo do Bobbyjevog uhićenja u Japanu, izgona i prijetnje izručenja SAD-u zbog kršenja UN sankcija protiv Jugoslavije i poreznog prekršaja.
U nastojanju da izbjegne izručenje, pokušavao je Fischer čak steći najprije srpsko, a potom i njemačko državljanstvo.
Na koncu je dobio islandsko državljanstvo, te i danas živi na Islandu. I dalje u šahovskoj samoizolaciji i u beskompromisnoj opoziciji službenoj američkoj politici.
Nema veze, iako je meni sve to teško palo. Žao mi je Bobbyja i njegove nesreće, ali, kako bi rekla popularna pjevačica, pamtim samo sretne dane. Bobby je još uvijek jedan od mojih heroja.
|
