Zaslužni majstori sporta
|
Da postanete zaslužni majstor sporta trebali ste biti građanin SSSR-a i pritom ili igrati u čuvenoj KLM napadačkoj liniji ili braniti kao Lav Jašin ili biti brzi kao Valerij Borzov. Ili klizati kao Irina Rodnina ili skakati kao Sergej Bubka ili činiti neka druga sportska čuda. To nije baš bilo lako, ali vrijedilo je. Kao nagradu za vaše sportske uspjehe imperator s najvećim obrvama na svijetu vam je dodijelio orden i diplomu, pripala bi vam pristojna renta, a nerijetko i novi model moskviča. Sve je to bila samo skromna zahvala naroda i države na vašem doprinosu afirmaciji SSSR-a. Država je zaista visoko cijenila svaki dokaz da je komunistički poredak superioran Americi. Na tim i takvim dokazima se ozbiljno radilo. Osobito su u tome bili studiozni poslovično pedantni građani DDR-a. Oni bi prvo studirali sportsku scenu i zatim nepogrešivo odabrali sportove iz zapećka koji su nekim nadnaravnim čudom uvršteni u program olimpijskih igara. Tada bi, ne gubeći vremena, utemeljili svoju npr školu sanjkača na sanjkama. Par godina kasnije, ti bi sanjkači neustrašivo obukli one trikoe, polegli po sanjkama i osvojili sve medalje, te time do nogu potukli preneraženu konkurenciju. Naravno da su po povratku u DDR prikladno nagrađeni. U međuvremenu, unatoč supremaciji tih sanjkaša, komunizam je propao. Ruski hokejaši više ne igraju za ordene i moskviče, nego za dolare. Olimpijske medalje više ništa ne dokazuju. I općenito, nije više samo po sebi razumljivo da su osvajači medalja zadužili državu i narod. Razgalili srca, učinili neke dane veselijima; to da, ali nije baš da smo im zbog toga dužni ni daču, ni moskvič, ni doživotnu rentu. No, Franjo Arapović tako ne misli. Franjo i klub Olimpijaca predlažu zakon po kojem bi hrvatski sportaši koji su osvojili medalje na Olimpijadama dobivali mirovine počevši od 35 (m), odnosno 30 (ž) godina. Mašala! Mislim da oko ovoga ne bi trebalo previše mudrovati. Uostalom, sve bitno je već prošle subote u svojoj kolumni napisao Jurica Pavičić. I ne bih se ni ja tu miješao, da se jučer nije umiješao kolumnist Jutarnjeg i bivši košarkaški reprezentativac Zoran Čutura. Pa kaže Zoran da je on pod a) uvrijeđen Pavičićevim stavovima, a pod b) da je on, Čutura, takvu sportsku mirovinu zaslužio te da mu ona stoga i pripada. Ok. Sto ljudi, sto ćudi. Svatko može reći što misli. Ja npr. mislim da neki drugi ljudi koji djeluju u nekim drugim područjima zadužuju domovinu više od sportaša. Također mislim da je dodjela mirovine nekome s 35/30 godina tko je još u punoj snazi i pri zdravoj pameti nakaradna ideja. Ali pustimo to. Najzgodnije je kako Čutura argumentira. Prvo kaže da nije bio dovoljno nagrađen te da bi mu bilo bolje i na Istoku i na Zapadu. To mu dođe kao neka negativna geografija za uvod. Kaže zatim da od 16. do 32. godine nije imao ljetovanje. Halo, Zorane? Jesi ti gledao film "Blagajnica hoće ići na more"? Jel ti to stvarno misliš da ti narod treba platiti odštetu za nekonzumirana ljetovanja? Dalje Zoran izjavljuje da mu žena nije imala supruga, a djeca oca uza sebe. Zorane oprosti, ali nisi ti bio na Golom otoku. I na kraju, kaže Zoran da zbog nedostatka vremena nije magistrirao ni doktorirao te sada zbog toga nije plaćen na odgovarajući način. Aaaa, … Zorane! I tako. Nema se tu što dodati. Ja bih samo još pitao Franju i Zorana hoće li i Pešalovu pripasti penzija? Meni je Pešalov simpatičan zbog onog nokta, a i on je osvojio medalju za Hrvatsku i ako će i drugi primati penzije ja želim da je i Pešalov prima. Pa nema veze što takvu majstoriju ne bi smislio ni Antun Tun: prvo platiš čovjeka da postane Hrvat, onda mu plaćaš da vježba i da se natječe, a onda ga plaćaš doživotno da ga nagradiš jer je pristao da ga plaćaš. |
