Svašta u mojoj glavi.

30.01.2007., utorak

Kad biste znali koliko vas volim, plakali biste od sreće

Tako nam je naša Gospa poručivala s jumbo plakata prije par godina. Slučajno li ne, slično nam je govorio i naš gradonačelnik u usponu. To je otprilike bio njegov kredo i njegov politički program. "Toliko volim Zagreb da niti ne idem nikud na godišnji odmor; možda dan-dva, a onda sam opet tu na korist gradu i građanima Zagreba", objašnjavao bi neumorni Milan B. Uviđate li koliko vas volim, uporno bi nas podsjećao.
Ne znam kako je s vama, ali mene je malo mučila ta ljubav toliko velika i blistava da je imala potrebu samu sebe reklamirati.
Sve do nedjelje u 2. U nedjelju u 2 Gradonačelnik je rekao da on ima mandat, mi da do idućih izbora nemamo izbora, a za ljubav neka se snađemo sami.

Meni je zaista svejedno je li Gradonačelnik onako vulgarno psovao ili nije. Ionako psovke nisu bile namijenjene javnosti nego ušima najbližih suradnika. A suradnici obično ne čuju dobro i imaju nenadane napade amnezije svako toliko. Psovke su zaista nevažne.
Beskrajno je važnija količina arogancije s kojom je Milan B. odbijao odgovarati na Stankovićeva pitanja i količina prezira koju je sasvim otvoreno pokazivao.
"Da, davat ću Dinamu novce dok god bude trebalo."
"Ne, neću vam odgovoriti na to pitanje."
"Da, idemo dalje s projektima."
"Ne, neću vam reći kako ćemo sagraditi sportske dvorane."
"Ako tako nastavite, sagradit ću ne dvije, nego tri sportske dvorane, za inat."

Za inat?! Čovjek će naše novce trošiti iz inata samo zato što se mi usuđujemo pitati? On ne želi odgovarati na naša pitanja jer mi ne dijelimo njegove vizije?
Pretpostavimo na trenutak da su Urša Raukar i svi prosvjednici sasvim u krivu. Pretpostavimo da su oni izgubljeni u vremenu, bez sluha za novo doba, bez vizije, jalnuši i diletanti. Pa čak i da je tako, čak i bez one ljubavi s početka, ne bi li pristojna administracija ipak bila dužna odgovoriti i na njihova pitanja.
Ne - kaže naš Ramzes. Projekt ide dalje. A čiji je to projekt i zašto ide dalje, možda bi se i saznalo kad bi Ramzes objasnio kako to da se Grad odknjižio od prava prvokupa kina "Zagreb" a T. Horvatinčić uknjižio u istome danu lanjskog ožujka. Koga briga, misli Ramzes, kud bismo došli kad bismo još i o Srpskoj pravoslavnoj crkvi brinuli. Neka se SPC tuži s državom. Projekt ide dalje.

Ovaj detaljčić mi je svojim odjecima jučer posebno digao živce. Jest da je Bandić bahat ali, čulo se tako s raznih strana, skoro da je dražesno kako je izigrao SPC. Priznajem da sam ja tu malo zaguljen i meni je mnogo toga u vezi s vraćanjem crkvene imovine škakljivo; sve te Komedije, Ribnjaci i Zagrebi. Kad pričamo npr. o Ribnjaku potajno vam priznajem da najrađe ne bih bio legalist. Tako da u cijeloj priči meni nisu najzanimljiviji kino Zagreb i SPC. Ali samo najgori jadnici se mogu radovati tome što je izigrana (ako je) SPC. Potpitanje: bi li gradska administracija istu majstoriju znala ponoviti i s Komedijom?

I tako. Nema više ljubavi. Samo vizije i ljutito lice koje s ekrana poručuje da će naši novci u našem gradu biti potrošeni nama za inat.

Što će biti sutra? To još ne znamo sasvim jasno. Možda ne samo holdingizacija kulture kako kaže Andrea Zlatar, nego i holdingizacija života. Možda nam stvarno ubrzo osvanu novi Dinamo, HoTo life-style centar, tunel i obilaznica i još koješta i sve to mimo naše volje i mimo čistih računa. Možda i ne, ako dovoljno jasno kažemo da to ne želimo.
Ali u jedno sam prilično siguran: uskoro će Gradonačelnik početi o sebi govoriti u trećem licu - svi potrebni pokazatelji su već tu.

- 11:05 - Komentari (4) - Isprintaj - #

25.01.2007., četvrtak

Domaća zadaća

Zvone me ljubazno pozvao, ja sam malo razmislio, pitao sam se mogu li ja to, pa evo: pet stvari iz mog najdragocjenijeg izloga br.1.

1. Knjige. Kad sam bio mali čitao sam sve: od natuknica u albumu Životinjsko carstvo, preko crtanih, do "pisanih" romana. Tamo sam otkrio Vajata Erpa, Doka Holideja i jedinog, neponovljivog Luna, Kralja ponoći (od Frederika Eštona iz Novog Sada). Kasnije sam čitao nekad više, nekad manje. Sad opet više. Trenutno, Jonathan Safran Foer: Extremely loud and incredibly close. To bi vam se moglo svidjeti, jedino, pretužno je (otprilike kao Adrian Mole u dobi 9 g. s osobnim tragičnim iskustvom od 9/11).
Evo kako danas izgleda mojih Top 5 u tri lige, abecednim redom.
Mali: Broszkiewicz: Velika, veća, najveća, Kušan: Lažeš Melita, May: Winettou, Molnar: Junaci Pavlove ulice te Enciklopedija Svijet oko nas.
Odrasli: Bulgakov: Majstor i Margarita, Dostojevski: Idiot, Hašek: Doživljaji dobrog vojaka Švejka, Marquez: Sto godina samoće, Yourcenar: Hadrijanovi memoari.
Domaći: Baretić: Osmi povjerenik, Jergović: Sarajevski Marlboro, Karakaš: Kino Lika, Pavičić: kolumne, kritike, eseji, Tomić: Što je muškarac bez brkova.

2. Cres. Tu vam sad ne mogu objašnjavati sve o Cresu i Cresanima. Umjesto toga, evo vam par fotografija mog prijatelja Ogija. Možda Ogija nagovorim da vam pokaže sve svoje fotke.

3. Kad sam bio mali volio sam i festivale. Na žalost, festivali su propali. Ja mislim da je to zato što više nema pjevača jer svi odmah hoće biti selebritiz. San Remo još uvijek nastojim gledati, ili barem slušati.

4. Hrana. Mogu nabavljati namirnice, mogu biti mali od kužine, mogu biti šef, mogu ništa od toga nego samo jesti – sve mi je podjednako dobro. U stvari mi je najdraže kad Ljubica i ja kuhamo zajedno. Ja onda samo pomažem: gulim, čistim, sjeckam i sl. ali to mi je super jer je ona moj idol u kuhanju i to mi je kao da Zidaneu vraćam lopte u igralište.
Još nešto imam za priznati: od svih jela koja sam probao i koja nisam probao najviše volim pohane šnicle. Možda vam ovo prostodušno priznanje budi skepsu prema istančanosti moga ukusa, ali što mogu kad su mi pohani šnicli draži od reputacije. I kad smo već kod toga, ne pokušavajte me zavaravati s pohanim tikvicama, sunčanicama, sojom ili čime već. Unutra moraju biti šnicli. Svinjski.

5. Matematika – jer ovo je ipak euklid.blog.hr. Tu opet imamo problem jer sad ne mogu niti o tome u detalje. Najbolje bi bilo da i sami zavolite matematiku. Evo za početak, malo o brojevima: ovdje je o ribolovu u Bibliji, a ovdje je obrazovni filmić o množenju kojeg mi ga je poslao moj prijatelj Tac.
Ako krenete zavoliti matematiku bilo bi dobro da nađete nekog lokalnog vodiča koji će vam pomoći u kriznim trenucima, savjetom i drugačije. Naravno, ako ste čitali Čapekovu Doktorsku bajku onda znate da u potrazi za pravim ekspertom morate imati i malo sreće. Plus, kako je rekao jedan vrlo veliki ekspert, "everything should be made as simple as possible, but not simpler".

Eto.
ne znam hoći li imati efekta, ali volio bih da isto sada učine aparatczyk, El Brujo, nažigač, nesvrstani i pulicer.

- 23:17 - Komentari (4) - Isprintaj - #

20.01.2007., subota

Prvenstvo svijeta u konspiraciji

Znate li tko su Liqin Wang, Ryu Seung Min i Vladimir Samsonov? Znate li da su sva trojica trenutno u Zagrebu? Možete li se sjetiti ikoje druge prilike u kojoj su istodobno kod nas gostovali svjetski prvak, olimpijski pobjednik i europski prvak?
Evo, pri kraju je međunarodno prvenstvo Hrvatske u stolnom tenisu, Croatian open. Vjerojatno najjači turnir koji je do sada organiziran u Hrvatskoj. Od 30 najboljih sa svjetske rang-liste, njih 28 se prijavilo za turnir. Čak su i Kinezi došli u najjačem sastavu što je prava rijetkost. Razlog: ove godine u svibnju u Zagrebu će se održati svjetsko prvenstvo u pingiću i svi su željeli doći i ispitati teren.
I tako smo dobili turnir s najboljim svjetskim igračima, a sve bez Sanadera i Bandića u glavnim ulogama, bez JPP-a, bez skandala - i bez publike. Nas stotinjak koji se svi međusobno poznajemo. Uporni entuzijasti; bili smo i lani, doći ćemo i u svibnju i dogodine.

Ipak, meni je nenormalno, čak i ako niste ping pong entuzijast, da vi niti ne znate da ovaj turnir postoji, isto kao što ne znate ništa niti o skorašnjem SP.
Nije vaša krivica. Krivi su ovi indolentni mužeki iz HSS-a! Oni sve to vješto drže u konspiraciji!

Idući tjedan u Zagrebu počinje dvoranski teniski turnir iz ATP serije. Doći će Ljubičić i mnogi drugi poznati igrači i normalno je da se turnir reklamira. I stvarno: već tjednima Zagreb je pun velikih plakata koji najavljuju tenis. A nijednog niti malog plakatčića koji najavljuje pingić.
Odmah vas želim spriječiti da kažete kako se pingić i tenis ne mogu uspoređivati po popularnosti i novcu. Jasno je da ne mogu, kao što se ne mogu skijaški skokovi usporediti s nogometom. A ne vidim nešto da publiku na natjecanjima skakača čine samo familija i prijatelji. Postoji tradicija, postoji interes, postoji publika i postoje ljudi koji rade svoj posao.

U svibnju je dakle prvenstvo svijeta u Zagrebu. Zato ovo i pišem, premda je vjerojatno za mnoge stvari već prekasno.

Za početak, bilo bi lijepo da se pučanstvo o tom događaju obavijesti. Nije moje područje, ali poznajem nekoliko načina.
Drugo, kako bi bilo da HSS zajedno s medijima nešto učini na popularizaciji sporta kad se već primio organizacije. Npr. da se snime kratki filmići o najboljim igračima, da nešto naučimo o stilovima igre, o materijalima, o taktici. Pa onda da se snimi mala školica sa Zoranom i Tamarom, nešto kao 5-minutni filmići u kojima će nam oni objasniti neke udarce i protumačiti zašto su neki igrači bolji od ostalih.
Je li kome palo na pamet da snimi jinglove s najboljim svjetskim igračima, sad kad su već ovdje, s njihovim pozivima da dođemo na SP. Vjerujte, ima zanimljivih likova! (Jučer sam čuo Kineza koji sočno psuje na čistom hrvatskom.) Je li itko snimio i namontirao isječke s poenima iz službenih mečeva toliko atraktivnim da ti se vrti u glavi i ipak ti se čini kako su režirani? Je li itko snimio propagandni filmić o Šurbeku? Ili o Tovi Stipančiću kojem je za dlaku izmakla titula svjetskog prvaka 1975. u Calcutti?

A onda i taj HRT! To su pravi ignoranti. Uvijek im je izgovor da pingić nije televizičan i da je prebrz i da nitko ništa ne razumije ... Pa gledajte, s takvim odnosom prema poslu, već bi i Coca Cola propala. Imate prijenos pingića jednom u dvije godine (i to samo ako igraju naši) s komentarima Jure Ozmeca koji slovi kao HRT-ov ekspert za pingić. A vrhunac njegove ekspertize je nešto kao "poslao mu je neugodnu lopticu". Pa Mićini teniski "uf" i "oh" komentari su milijun puta sadržajniji. Možda bi se gospoda s HRT-a mogli raspitati u Njemačkoj ili u Kini. Njemci uopće nemaju problema s netelevizičnošću stolnog tenisa.

I tako. Svašta bi se moglo. Sad je doduše malo kasno za mnoge stvari. Ali za jedno sigurno nije. U onom tjednu u svibnju treba dovoditi djecu iz Čakovca i Petrinje i Duge Rese i Kutine i Požege i odasvuda. To sigurno nije teško, sigurno je lako naći sponzore za autobuse i sigurno će biti dovoljno klinaca koji bi uživo htjeli vidjeti najbolje na svijetu. Pa makar i u ping pongu. Samo i za taj mali korak netko bi morao mrdnuti guzicom.

UPDATE.
Kako ste možda vidjeli, post je napisan ujutro. Finale sam mislio gledati doma na TV. Ali ne može ljudski um predvidjeti koliko nisko HRT može pasti. Igra se finale, 2:2 u setovima, kaže J. Ozmec: dragi gledatelji moramo sad prekinuti zbog programskih obaveza. Pokazat ćemo kasnije snimku kraja. Programske obaveze: mislim si jel Sanader kupio novi sat, jel Osama uhvaćen, jel Glavaš večerao, mora biti neki breaking news. Ma ne. Na programu je, poštovani čitatelju, Post scriptum, pregled tjednih događaja. Morali su dati pregled tjednih događaja i zato su prekinuli direktan prijenos finala! Ovdje zbilja više nije važan ping pong. To može samo spektakularna, unebovapijuća glupost.

- 10:04 - Komentari (6) - Isprintaj - #

16.01.2007., utorak

Pet rukometnih želja

Evo, čini se da rukometni zakon ipak neće proći. Onako, odoka, to bi zbilja bilo previše. Inače, zgodni su argumenti prštali ovih dana: najbolja dva su: (a) to bi bila velika sramota za Hrvatsku, i (b) nije se ništa moglo ranije jer su u kolovozu bili godišnji odmori. A što je onda ovo za Hrvatsku?
Ali pustimo sad to i učene razgovore. Ja sam se kasno uključio pa nekako nisam svladao ni osnove. Ne razumijem niti stvari tako jasne da o njima nitko niti ne pita. Pa evo što bih ja volio znati.

U kolovozu lani hrvatska delegacija u nastojanju da dobije organizaciju prezentirala garanciju Vlade RH. Što je ta garancija i što tamo piše ja bih jako volio vidit. Mora biti da je to jedna mucho garancija kad smo prvenstvo dobili samo na lijepo ime (i time se rukometaši hvale). Ništa od infrastrukture još ne postoji! Eto, to je prva moja želja.

Predsjednik HRS-a Kavran kaže da će organizacija koštati 6 milijuna eura, ne računajući trošak izgradnje dvorana. Tko plaća? Zašto? Svi kažu da će prvenstvo biti jedna "promocija Hrvatske". Vjerojatno da, ali to je puno novaca za promociju. Ima li u ovoj zemlji hitnijih stvari koje bismo mogli riješiti za 6 milijuna eura. Ja imam na umu nekoliko. Ali dobro, o ukusima se ne raspravlja. Nego ja bih ipak volio vidjeti troškovnik, onako uredno, stavku po stavku. I također mi je općenito želja vidjet kako se odlučuje o potrošiti 6 milijuna eura. Jel ima neka analiza, usporedbe, ili to ide usput?

Predsjednik Kavran kaže da će se organizacijom prvenstva "samo kroz PDV i kroz ono što se može izračunati vratiti 10-12 milijuna eura". Dobro, kad se može izračunati, molim pokažite. I isto bih volio vidit tko će zaraditi. Molim u ovoj rubrici bez muljanja. Jer već imamo neka živopisna iskustva s prihodima i rashodima Rukometnog kluba Zagreb (nekad s Badelom u imenu).

Kažu da bi Zagreb dobio Rukometni dom za 5000 gledatelja te "Arenu" za 15-20 000 gledatelja. Split želi dvoranu za 12000 ljudi. Je li to baš točno ono što Zagrebu i Splitu treba? Gradski oci u Splitu i Zagrebu skupili glave, stavili sve na papir, te nakon pomne analize svih potreba gradskog sporta shvatili da su takve dvorane prioriteti? Ovdje imam želju samo vidjeti te analize, ček neću ništa niti pitati. Možda ću i ja jednog dana onda znati tako analizirati.

Kažu da bi se te dvorane gradile po modelu javno-privatnog partnerstva ovako: spretni privatni partner bi sagradio dvoranu, čim velebniju i skuplju, po ubrzanoj proceduri i s raznim pogodnostima (jer mora biti sve na vrijeme i lijepo da ne dođe do sramote). Onda utrči grad i tokom 30 godina plaća najam velebne dvorane, a privatnom partneru naplatu najma jamči Vlada. Nakon 30 godina, dvorana je naša! E, to bih volio vidit isto. Kakav će to veličanstven krš s 18000 sjedećih mjesta biti nama na zbrinjavanje. Mislim, jel netko stvarno vjeruje da će dvorana sagrađena danas, makar i solidno, funkcionirati za 30 godina? Materijali, izvedba, arhitektura, okoliš, prostorna funkcija - sve to da će trajati do 2040.? Što mislite danas o sportskoj dvorani dignutoj prije 30 godina?
S tim da ovih 30 koje dolaze nose ipak malo više promjena. Ali neka. U smiraj 2039. moći ćemo kliknuti: imamo dvoranu!

- 23:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.01.2007., ponedjeljak

Moguće je!

Ovo ste sigurno već vidjeli. Čuveni gol što ga je nogometna reprezentacija Jugoslavije zabila Bugarima. (Usput, kad je link već tu, podsjetite se kontre Bugara koja je prethodila golu.)
Gol je bio važan, ali ga je važnijim učinio legendarni komentar Mladena Delića:
"Nema više vremena ... Nema vremena ... Ljudi, pa je li to moguće!? Ludnica, šta je ovo! ... Pa je li to moguće, ljudi moji!"

Danas bi Mladen, da je živ, slavio 88. rođendan. Pa onda, evo malo uspomena.

Mladen je bio sušta strast. Mnogi su ga baš zato voljeli, mnogi baš zato nisu, ali nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Što god prenosio, Mladen je navijao svim srcem i nastojao nas pridobiti da činimo isto. Vikao je, plakao, molio, ispaljivao borbene pokliče. Neki od tih pokliča su i inače znali dobro doći. Kao npr. kad su onomad počeli namiri na Kosovu onaj "naprijed, momci u bijelim kapicama" s prijenosa neke vaterpolo utakmice.

Mladen je bio hodajuća zbirka podataka. Što bi on dao da prijenose radi sada s Wikipediom i svim čudima. Još u ono vrijeme izgradio je svoju arhivu s milijardu važnih i bar još toliko nevažnih podataka. Sjećate li se kako su izgledali njegovi prijenosi skijaških skokova? Otprilike, ovako:
Na redu je XY, 24 godine, iz Schnitzela am Seeu, težak 69 kg, visok 174 cm, broj cipela 42, po zanimanju carinik, u slobodno vrijeme svira harmoniku, majka domaćica, otac kobasičar, brat šumar, mlađa sestra kuharica. Pa tako, 50-tak puta. Čovjek gotovo da je imao popis pučanstva u većini alpskih zaselaka.

Mladen je, jednako kao po strasti, bio čuven i po svojim greškama. Ali, to su bile greške! To su bile spektakularne greške za pamćenje. Evo jedne s prijenosa Formule 1.
Priča tako Mladen o temperaturi, publici, tradiciji i drugim tricama, kad ups, bolidi krenuli. Mladen padne u vatru, čuješ kako hvata dah između isprike što nije registrirao početak utrke i očajničkog nastojanja da nam priopći poredak na vrhu. Još ga muči i to što bolidi sumanuto vrludaju stazom. Nova taktika? Neka nesreća? Usred te silne zbrke, novi šok! Trka je stala, svi bolidi su stali ... Zamislite agoniju reportera. Par sekundi tišine, a onda će Mladen mirno: dragi gledaoci, upravo sam obaviješten da je ovo bio probni krug.
Eto. Takve vam je greške radio Mladen. I još veće. A ovi današnji, pa oni ne znaju niti griješiti kako treba!

Mladena sam volio i volio sam njegov entuzijazam i čak i njegove greške. Nekad me živcirao, nekad sam znao moliti u sebi da zabogamiloga malo prikoči, da se stiša. Ali si jasno vidio da on voli svoj posao i da voli svoju publiku. Pa to, evo, publika i pamti.

- 00:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

12.01.2007., petak

Da Vincijev codex

Nađite vremena i, ako još niste, svakako pogledajte izložbu. Nije bitno koliko inženjerske inteligencije imate (to vam sad govorim kao prosječni inženjerski diletant), izaći ćete fascinirani. Već i most spasa je dovoljan. Ili majstorije s kugličnim ležajevima. Ili model stožastog ventila.
Zgodno je vidjeti i to kako je Leonardo bio fasciniran letenjem. Osobito zato jer to jasno pokazuje da se, uz svu imaginaciju, neke stvari ne mogu bez prikladne tehnologije.
Ne propustite predivan crtež stroja za sukanje konopaca. I, barem za mene, predivnu napravu za predviđanje lošeg vremena.
Jedno znam: ako se ikad nađem na pustom otoku ili u limbu (možda ipak još uvijek postoji?) i ako tamo postoji džoker "zovi", znam koga bih zvao.

- 21:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.01.2007., utorak

Limete

E, ovo vam moram odmah ispričati! Baš smo nešto obavljali u gradu, krenemo kući i u Žitnjaku na uglu Tesline i Gajeve vidimo svježe naranče. Uđemo, kupimo, izađemo i još jednom se zagledamo u lijepo uređen izlog. Svježe naranče, privlačni limuni, limete isto svježe i privlačne. Zapne nam pogled na cijene: naranče 6.49, limun 11 kuna i nešto, limete 58,99. Počnemo se smijat.
Opet; ne mogu vjerovat. Vratim se u dućan, pitam prodavačicu: molim vas gospođo, ma koliko vam koštaju one limete? Jel stvarno 60 kuna? Gledamo se par sekundi i počnemo se smijat oboje. Gleda me veselo, vidim da misli isto, i poželimo si laku noć.
Pa ljudi, ovo je stvarno super. Za te nadrealne novce možeš kupiti kilu i pol parizera ili 12 litara mlijeka ili trenirku na trešnjevačkom placu. Možeš se vozit u autu 100 km. Možeš kupiti knjigu. Možeš dobiti ćevape i pivo i još ti ostane za drugo pivo. Možeš čudo toga.
Ja sam možda zbunjen, ali oni su sigurno ludi. Ovo je luda zemlja.

- 21:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.01.2007., nedjelja

Slalomski junaci dana

* Bode Miller. Čini se da Bode već tri godine nije završio slalomsku utrku. Nije ni danas. Da je, vjerojatno bi bio na postolju. I baš danas, kad je konačno vozio disciplinarano, onakva fatalna greška servisera! Nema veze; Bode je jedan i da ga nema, ne bi bilo prave zabave.

** Sarka Zahrobska. Cura je sve bolja, i očito proboj s 14. mjesta na treće u Zagrebu, ne samo da nije bio slučajan, nego je donio i ono bez čega se ne može: samopouzdanje.

** Veronika Zuzulova. Još jedna naša djevuška. Drago mi je da je sve bolja. Zvjezdica više jer njezin hrvatski je superioran! Ove godine sam je prvi put čuo kako govori hrvatski. I premda su nam jezici tako srodni, bilo je impresivno. Gramatički točno i praktično bez akcenta.

*** Anči. Bravo, Ana! Zakašnjeli bravo i za Zagreb. Danas očito ne posve zdrava, u Zagrebu pod silnim pritiskom, a rezultati su fantastični. Sad se tek Slovenci pitaju u čudu što se zbiva. Jer, Janica je bila singularitet i to se nekako moglo prebroditi. A sad Ana, za to objašnjenje tek treba naći. Bravo, Ana!

**** Marlies Schild. Ovo je viđeno samo u najboljim Janičinim danima. Ne samo da pobjeđuje, nego to čini savršeno. Ako je sve u redu, bit će uvjerljivo najbrža u obje vožnje. I još se smješka dok slalomira kroz vrata. Ako se uda za svog sadašnjeg dečka, i ako se organizira svjetsko prvenstvo za bračne parove, onda se zlatna medalja može dodijeliti unaprijed.

***** Marc Berthod. Čovjek je imao startni broj 60 (ispravite me ako griješim) i ušuljao se u drugu vožnju; baš kamo treba, na 27. mjesto. Ne znam je li ikada u svjetskom kupu pobijedio netko nakon 27. mjesta u prvom laufu. Naravno da trka nije bila normalna, svi nakon prva tri, četiri vozača su skijali po nečem što nije ni voda ni snijeg ni trava ni blato ni rupe, nego sve zajedno. No, bilo je i drugih koji su mogli zgrabiti šansu u takvim uvjetima; osobito prva petorica na startu utrke i prva petorica u drugoj vožnji. Ovako je ispalo baš super: prava senzacija i čista zabava. A još mi je najljepše bilo kako se Marc smješkao u cilju kad bi se spustio svaki sljedeći konkurent: malo sretno, malo zbunjeno , malo u nevjerici, malo lukavo, malo sramežljivo, ali ipak najviše sretno. Bravo, Marc!

- 16:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.01.2007., subota

Mirovine, Vol II. Problem novih umirovljenika

Umirovljeničke udruge i HSU sve češće upozoravaju na problem novih umirovljenika. Već je u veljači prošle godine Vlada oformila Radnu skupinu koja bi se time trebala baviti. I na zadnjoj presici lani premijer Sanader je uz najavu prodaje paketa dionica T-HT-a spomenuo u istom kontekstu i rješavanje tog problema. Mora biti da je problem velik kad bi se za njegovo rješavanje moglo posegnuti za ostacima ostataka obiteljskog srebra.
Evo zato malo podrobnije o novim umirovljenicima.

Novi umirovljenici su oni koji su umirovljeni iza 1.1.1999., nakon reforme. Ne samo da su njihove mirovine manje nego što bi bile u uvjetima starog zakona, nego se primijetilo da te mirovine padaju, u komparaciji s prosječnom plaćom u državi, iz godine u godinu. Za istu dob, isti staž i iste plaće tokom karijere novi će umirovljenik dobiti znatno nižu mirovinu nego njegov "dvojnik" umirovljen godinu dana ranije.
Zvuči loše; prirodno je valjda da se političari zbog toga zabrinu a onda i nešto učine. Međutim je prava istina da naša politička elita nema moralno pravo da se sad nad tim čudi i nudi "spasonosna" rješenja.
Nema, jer je intencija novog zakona i bila; štoviše, jedan od ciljeva novog zakona je bio, da se poluči taj efekt. Evo kako.

Prije reforme, u uvjetima starog zakona, umirovljenik bi svoju punu mirovinu ostvario u iznosu 70% svoje prosječne plaće tokom 10 najuspješnijih godina svoje karijere. To nije bilo nerazumno. Stari zakon je mogao biti toliko velikodušan kad je omjer broja zaposlenih bio 4:1, pa čak i 3.1. Vidjeli smo da je u 90-tima taj omjer opao na 1,4.1 i postalo je jasno da je takav nivo mirovina dalje neodrživ.
Rješenja je bilo otprilike tri: povećavati stopu doprinosa (unedogled), pritiskati proračun (unedogled) ili smanjiti omjer mirovina i plaća.

Reforma je, uz postupni prelazak na potpuno novi koncept financiranja mirovina, kao cilj imala upravo ovo treće.
Osmišljen je novi način bodovanja u kojem se postupno proširivalo obračunsko razdoblje. Umjesto osnovice od 10 najboljih godina, postupno se pri obračunu novih mirovina počeo uzimati u obzir omjer ostvarene plaće i prosječne plaće, sve dok obračunski period ne obuhvati čitav radni vijek.

Primjer: radili ste 40 godina; od toga 30 godina ste primali plaću na nivou prosječne plaće u RH, a u nekom 10-godišnjem razdoblju vaša plaća je bila 20% veća od prosječne. Po starim pravilima, ostvarili ste 40 x 1,2 = 48 bodova.
Po novim, 30 x 1 + 10 x 1,2 = 42 boda. Dakle, 12,5% manje.

Stvar je u tome da se to i htjelo. Željelo se da broj naših umirovljeničkih bodova oslikava cijelu karijeru (a time i uplaćene doprinose tokom cijele karijere), a ne da se dobije kao nerealna ekstrapolacija nekog uspješnog razdoblja. I pritom je ovaj efekt prisutan neovisno o tome kolika je vrijednost umirovljeničkog boda (tzv. AVM).

O tome kolika je vrijednost boda, ovisi novčani iznos mirovine. Da je taj vrlo malen, znamo svi. Može li biti veći? Ako pogledate brojeve iz Vol I, odgovor možete lako dokučiti. Stvar se ne da popraviti bez dubljih rezova i značajnijeg ekonomskog napretka.
Ovdje se ne radi o lošem zakonu, niti o čudnim i neočekivanim efektima novog zakona. Relativno opadanje novih mirovina je suština novog zakona.

Što sad hoće Sanader i što može radna skupina? Premijer najprije želi dobiti izbore. Bilo bi loše ako bi to pokušao tako da brlja po zakonu i mirovinskom sustavu. HSU predlaže vraćanje obračunskog razdoblja na najboljih 10 godina. Za to novaca jednostavno nema. Deficit mirovinskog sustava koji se krpa iz proračuna je već sada grandiozan (vidi Vol I). Stvar se svodi na to da svi prijedlozi koji se čuju žele provoditi mirovinsku reformu (uočite da smo još uvijek u tranziciji k novom sustavu) tako da poništavaju efekte te reforme.

Ako se pak hoće nešto učiniti prodajom T-HT-a to će imati samo predizborni efekt. Jer: što ćemo učiniti s onima koji će biti umirovljeni 2008., 2009. i u svim idućim godinama? što će biti kad ponestane Ine i T-HT-a? Pritom uzmite u obzir da će nove mirovine nastaviti relativno padati sve do iza 2020. A i tada će se pad zaustaviti uz jedan veliki ako.

Svakako je jasno da novim umirovljenicima nije lako. Njihov položaj i položaj svih budućih umirovljenika je zapravo znatno teži od položaja "starih" penzića. A svi znamo koliko se tinte potrošilo na "stare" penziće. Baš zato, ovo ne smije biti teren za politikantske nedajbože predizborne trikove. Jer to bi stvarno bilo bacanje prašine u oči i pometanje pod tepih zajedno.

U idućem nastavku čitajte:
- ima li ipak nade za nove umirovljenike?
- kako dalje?
- sve o onome ako
- što će biti s nama?

- 12:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.01.2007., ponedjeljak

Garmisch

Svako novogodišnje jutro jedva čekam da pukne ona kubura u Radetzky maršu na kraju Novogodišnjeg koncerta. Odmah ću reći da mi je taj koncert baš super i također mi je Helga Vlahović super. Obavezno gledam. Dobro, priznajem da tu i tamo skoknem do kuhinje po malo odojka i francuske, ali to me valjda ne diskvalificira; to mi je više da upotpunim ugođaj. Ali kad pukne ona kubura, onda će ubrzo standing ovations, ozarena lica Japanaca u publici, završni kadar cvjetnih aranžmana iz San Rema, četstitke gđe Helge i onda, onda ono najbolje tek slijedi!
Garmisch-Partenkirchen!
Brzo se pribirem, ponavljam u sebi rezultate iz Oberstdofa, svičam na RTL da vidim što prognozira Dieter Thoma. Vi se grdno varate ako mislite da se to može gledati onako mamurno i lijeno samo ubijajujući vrijeme do sarme. Ma kakvi; ja vam pazim na telemark, munjevito odbijam najvišu i najnižu ocjenu za stil (lijepo da je sad i grafika prijenosa napredovala pa vidite te dvije nevažeće ocjene lijepo precrtane), pazim koliko austrijski sudac navlači za svoje. To je ozbiljan posao.

Jednom kad sam bio čisto mali moj tata je usrijed jednog prijenosa shvatio da će zaspati. Zadnjim snagama mi je tek uspio zadati da pažljivo gledam i da ga zdrmam kad bude na redu Ludvik Zajc. Zajc?
Meni su tada bili svi isti, ali ako tata hoće Zajca, OK. Ni muha mi nije promakla: Wirkola, Raska, Amundsen, Heyerdal, Wosipivo, Unteroberlieger, Oberwolfach, svi po redu, malo mi se neko imene možda činilo čudnim, ali Zajca sam uhvatio. Drmam staroga. Ništa. Drmam opet. Opet ništa.
Panično hvatam kemijsku i pišem 82.5 m, ocjene stila 17, 17.5, 17.5.17,17. Kasnije, štreber kakav već jesam sve ja to tati lijepo velim ali mi se čini da ga se nije previše dojmilo. Pita me umorno na kojem je Zajc mjestu, kažem 18, tata nekako ravnodušno gleda pa opet klone. Puno kasnije i sam sam otkrio čarobni svijet mamaurluka, ali taj me događaj definitivno kupio.

Od tada, nema predaje. Innauer, Nykaenen, Weissflog, Boeklev, Funaki, Peterka, Malisz, Ahonen ... to so moji heroji. Pitajte me tko je jedini ikad pobijedio na sve 4 skakaonice na turneji i kada. Pitajte me o konstruktorima. Hoćete li malo opširnije o Janu Boeklevu? O Goldbergeru?

Jednom smo išli na izlet u Kranjsku Goru i na Vršič pa smo onda svratili i u dolinu Tamar. Ni tada, niti ikad prije nisam bio na vrhu neke skakaonice. Ali tada mi je otprilike postalo jasno kako to izgleda kad su dečki gore na zaletištu: vidiš malu snježnu krpicu od doskočišta, veliku crnu mrlju od publike i toranj mjesne crkve s pripadajućim grobljem.
Obožavam skijaške skakače s njihovih 58kg, oversized aerodinamičnim kombinezonima i duuugačkim Elan skijama.
Ako nekom ikad padne na pamet obustaviti prijenose skijaških skokova, imat će sa mnom grdnih problema. I da, pristojno bi bilo da vjetar nikad, baš nikad ne pokvari natjecanje u Garmischu. Kakvog smisla bi onda imali taj odojak i ta sarma u rano novogodišnje popodne.

Hall of fame: specijalne nagrade i priznanja:

Najbolji: Kazuyoshi Funaki
Najhrabriji: Masahiko Harada
Posebna medalja "Nikola Kopernik": Jan Boeklev
Specijalna medalja "Što je muškarac bez brkova": Adam Malisz
Plaketa "Buster Keaton": Janne Ahonen
Posebno priznanje za najljepše ime i prezime: Remi Santiago
Nagrada "It's all right ma, I'm only bleeding": Edie The Eagle Edwards
Priznanje "Zlatni maligan": Matty Nykaenen
Posebno priznanje za najljupkije ime: Roar Ljokelsoy

- 00:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>