Garmisch
|
Svako novogodišnje jutro jedva čekam da pukne ona kubura u Radetzky maršu na kraju Novogodišnjeg koncerta. Odmah ću reći da mi je taj koncert baš super i također mi je Helga Vlahović super. Obavezno gledam. Dobro, priznajem da tu i tamo skoknem do kuhinje po malo odojka i francuske, ali to me valjda ne diskvalificira; to mi je više da upotpunim ugođaj. Ali kad pukne ona kubura, onda će ubrzo standing ovations, ozarena lica Japanaca u publici, završni kadar cvjetnih aranžmana iz San Rema, četstitke gđe Helge i onda, onda ono najbolje tek slijedi! Garmisch-Partenkirchen! Brzo se pribirem, ponavljam u sebi rezultate iz Oberstdofa, svičam na RTL da vidim što prognozira Dieter Thoma. Vi se grdno varate ako mislite da se to može gledati onako mamurno i lijeno samo ubijajujući vrijeme do sarme. Ma kakvi; ja vam pazim na telemark, munjevito odbijam najvišu i najnižu ocjenu za stil (lijepo da je sad i grafika prijenosa napredovala pa vidite te dvije nevažeće ocjene lijepo precrtane), pazim koliko austrijski sudac navlači za svoje. To je ozbiljan posao. Jednom kad sam bio čisto mali moj tata je usrijed jednog prijenosa shvatio da će zaspati. Zadnjim snagama mi je tek uspio zadati da pažljivo gledam i da ga zdrmam kad bude na redu Ludvik Zajc. Zajc? Meni su tada bili svi isti, ali ako tata hoće Zajca, OK. Ni muha mi nije promakla: Wirkola, Raska, Amundsen, Heyerdal, Wosipivo, Unteroberlieger, Oberwolfach, svi po redu, malo mi se neko imene možda činilo čudnim, ali Zajca sam uhvatio. Drmam staroga. Ništa. Drmam opet. Opet ništa. Panično hvatam kemijsku i pišem 82.5 m, ocjene stila 17, 17.5, 17.5.17,17. Kasnije, štreber kakav već jesam sve ja to tati lijepo velim ali mi se čini da ga se nije previše dojmilo. Pita me umorno na kojem je Zajc mjestu, kažem 18, tata nekako ravnodušno gleda pa opet klone. Puno kasnije i sam sam otkrio čarobni svijet mamaurluka, ali taj me događaj definitivno kupio. Od tada, nema predaje. Innauer, Nykaenen, Weissflog, Boeklev, Funaki, Peterka, Malisz, Ahonen ... to so moji heroji. Pitajte me tko je jedini ikad pobijedio na sve 4 skakaonice na turneji i kada. Pitajte me o konstruktorima. Hoćete li malo opširnije o Janu Boeklevu? O Goldbergeru? Jednom smo išli na izlet u Kranjsku Goru i na Vršič pa smo onda svratili i u dolinu Tamar. Ni tada, niti ikad prije nisam bio na vrhu neke skakaonice. Ali tada mi je otprilike postalo jasno kako to izgleda kad su dečki gore na zaletištu: vidiš malu snježnu krpicu od doskočišta, veliku crnu mrlju od publike i toranj mjesne crkve s pripadajućim grobljem. Obožavam skijaške skakače s njihovih 58kg, oversized aerodinamičnim kombinezonima i duuugačkim Elan skijama. Ako nekom ikad padne na pamet obustaviti prijenose skijaških skokova, imat će sa mnom grdnih problema. I da, pristojno bi bilo da vjetar nikad, baš nikad ne pokvari natjecanje u Garmischu. Kakvog smisla bi onda imali taj odojak i ta sarma u rano novogodišnje popodne. Hall of fame: specijalne nagrade i priznanja: Najbolji: Kazuyoshi Funaki Najhrabriji: Masahiko Harada Posebna medalja "Nikola Kopernik": Jan Boeklev Specijalna medalja "Što je muškarac bez brkova": Adam Malisz Plaketa "Buster Keaton": Janne Ahonen Posebno priznanje za najljepše ime i prezime: Remi Santiago Nagrada "It's all right ma, I'm only bleeding": Edie The Eagle Edwards Priznanje "Zlatni maligan": Matty Nykaenen Posebno priznanje za najljupkije ime: Roar Ljokelsoy |
