Pocet cu ovo kao bajku.
Bilo je to davne pedesete godine. Voljeli se Ivo i Jele , napravise svadbu za pamcenje.
Zivjeli su sretno , na selu u jednoj maloj kuci. To nije bila kuca to je bio dom , za sve ljude dobre volje.
Nisu se samo Ivo i Jele voljeli, svoju su ljubav svima dijelili. U tme domu mogao si se osjecati velikim i vaznim , jer su oni pokazivali nesebicnu ljubav prema covjeku.
Prodje deset godina njihovog zivota, ali potomka nema. Seoske babe podjose naklapati o njihovoj jalovosti. Unosile su nemir u njihov zivot.
Obistinuse se price seoski baba, ali oni nastavise dalje.
Ljubav Jelina bio je Ivo, a tako Ivina ljubav bijase Jele.
Svoju su ljubav toliko ucvrstili, i sve sto su djeci trebali davati dali su jedno drugom.
Zivot njihov ih nosi Na krilima ptica.
Putovali su cesto po Evropi i gledali svijet svojim ocima.Taj je svijet bio pun dobrote i pun divljenja.
Devedesete godine su bile kobne za njih. Jele oboli , da vise nije znala tko je ona, ali svoga Ivu nikada ne zaboravlja. Brine se o njoj Ivo kao o bebi , tepajuci joj najumilnijim glasom , i upucujuci joj najnjeznije rijeci ljubavi. Sva sretna Jele je njemu uzvracala toplim osmjehom ,to joj je bio znak da ga razumije i da ga neizmjerno voli.
Umire Jele 2002. godine, a umire i veliki dio Ive!
Od te godine pocinje njegov krizni put. Pocinj traziti utjehu u alkoholu. Odbaciva sve ljude ovog svijeta, povlaci se u divljinu. Smrt Jelina razorila mu srce.
Zivi Ivo takvim zivotom sest godina poslije svoje Jele .Sam sa sobom .Sam sa Bogom I svojom Jelom.
Umro je sam u kuci sa slikom svoje Jele u rukama.
To je bila iskrena ljubav!!!
|