slomljena zbog offline i invisible statusa...
suznih očiju bez imena u lijevom gornjem kutu...
na ping anna još jedan request timed out...
na pitanje zašto plačeš još samo jedan 404...

misli se množe, a san je postao nemoguća misija za nju...
ponovo... ponovo je evoluirala u marvina...

ona je izgubljena duša u imaginarnom svijetu, siromašni lutalica u bespućima cyber spacea.

Davno je to bilo... davno se dogodio prvi korak transformacije mene u osobu koja jesam danas. Počelo je sa zlokobnim pismom, nastavilo se svakim slijedećim danom mojeg dječjeg života. Ili ipak ne toliko dječjeg. U trenutku sam postala zrela osoba. Zrela osoba sa 11 godina. Smiješno, neočekivano, čudno... nazovite to kako želite. Znam samo jedno. To nije bilo normalno za dijete tih godina. Bacili ste sav teret na mene i pustili me da biram. Biram između jednoga od vas i između vlastitog dječjeg osjećaja što je pravo, što je istina, što je moral... o svemu je u jednoj jedinoj sekundi moralo odlučiti dijete koje vas je oboje tako jako voljelo.

Odlučila jesam. Odlučila se za u tom trenutku najteže, ali najpravednije. Istinu. Kako se to odrazilo na vaše živote, vjerujem da znate i sami. Kako se to odrazilo na moj život..? Možda ste se ponekad i zapitali, ali nikada pitali. Nikada prišli djetetu koje je svojim suzama natopilo kobno pismo. Ostavili ste ga ondje da malenim ručicama steže mokri papir, ostavili da samo spere tintu sa ruku. Previše koncentrirani na vlastitu bol i patnju, nekako ste zaboravili na njega...

Ostavili ste me samu...

Bila sam malena, ali velika. Uništila sam sve ono što sam prije tog trena o vama mislila i krenula sama iz početka. Odgajati se, gurati se naprijedi, veslati i upravljati sama svojom barkom. Nisam tražila vašu pomoć. Naprotiv, vi ste tražili moju. Udahnula sam duboko svaki puta i pružila najbolje što sam u trenutku mogla. Jedino za što sam onda molila Boga, za kojeg više ne vjerujem da postoji, bilo je malo ljubavi. Ne ljubavi za sebe, ljubavi za vas, između vas dvoje.

Prolazile su godine, samo ste se sve više mrzili, a ja sam tonula. Zaustavila sam se tik do dna, pogledala gore i shvatila da je gore mjesto na kojem želim biti. Odgurnula sam se nogom lagano od dna i ostala lebdjeti na sredini prostora. Održavam se tu već godinama. Svoje osjećaje skrivam od vaših pogleda jer ih ne bi razumjeli, jer je sada kasno. Preteško bi bilo prepričati kako sam se osjećala zadnjih desetak godina. Bila bi to priča koja ne bi završila za ovoga života. Zvuk je ipak mnogo sporiji od valova mojih misli i osjećaja.

Danas, više od deset godina nakon svega, prvi puta sam pustila suzu pred vama. Nisam sigurna da li jednostavno više nisam željela, ili se nisam mogla suzdržati. Svaka vaša svađa za mene je bila ponovno čitanje pisma, pa tako i ova danas. Glavu sam pognula i u sebi vrištala: "Neka netko dođe i uzme me odavde.... molim vas..." Mama nije primjetila... Tata me uhvatio za ruku.

Podignula sam glavu i susrela mu pogled. Nije znao zašto plačem, ali je htio biti tu. Nakon toliko vremena, primjetio je da ga ponekad ipak trebam...

Volim te tatice oduvijek i zauvijek... bez obzira na sve...

Još jedno teško buđenje, još jednom je tek par sati trajao san.
Još jednom prelijepo teške riječi i potoci suza na mom licu otvaraju dan.

Trebala bih ustati iz kreveta i otići tamo gdje me note uvode u carstvo pokreta,
ali nema jutros tog vlaka, nema jutros na ploči tog leta.
Nema postaje na kojoj duša pronalazi zadovoljstvo, nema sletišta gdje um pronalazi smiraj.
Jutros je tu tek slomljena bicikla s natpisom: "Molim te, ne diraj."

Noge su mi teške, koraci su moji skitnice bez doma.
Sunčano su nebo zamijenili oblaci i munje uz neizostavnu zvučnu pratnju groma.
Lutam u oluji jer ne mogu plesati. Jutros sretna ne znam biti.
Jutros umirem jer te ne želim ubiti...

Sumrak je već bio tu, a nebo su lagano prekrili sivi oblaci. Gledala sam visoko gore kao da tražim nešto, a znala sam da ne mogu naći ništa. Spustila sam pogled i zapitala se... Zašto se pokraj toliko prijatelja, pokraj toliko lijepih želja za rođendan, pokraj toliko ljubavi još uvijek osjećam sama? Hodala sam pločnikom i pokušavala shvatiti zašto je tome tako.

Ne dopuštam ljudima da mi se približe. Ne otvaram se. Ovoga se puta čak ne bojim vjerovati im, ne bojim se da bi me mogli povrijediti. Ovoga je puta problem u izostajanju osjećaja koji mi govori da me druga strana zaista razumije. U činjenici da iako vidim parove velikih očiju kako upijaju moje riječi, osjećam i znam da me nisu razumjeli. Nemam želju pričati u vjetar, nemam snage tražiti pogled razumjevanja.

Rekla sam joj da sam umorna i da se bojim. Da nisam spremna i da mi je dosta svih ljudi koji su me počeli gledati onim drukčijim očima. Pitala sam je što ja to radim, kakva ja to jesam i zašto ih privlačim. Rekla mi je da je to zato što imam dušu. Da, možda je zaista tako Malena. Možda zaista jesam drukčija, možda se zaista ističem u svijetu u kojem se ljudi skrivaju pod krinkama racionalnog razmišljanja.

Ali... po prvi puta, barem na kratko želim biti dio te mase. Nezamjetna i stopljena s njom.

Treba mi sloboda. Treba mi mir.