Copyright © 2005-09 by eta
mail

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se


srijeda, 08.10.2008. @ 23:15

I needed you... and sometimes... I still do

Davno je to bilo... davno se dogodio prvi korak transformacije mene u osobu koja jesam danas. Počelo je sa zlokobnim pismom, nastavilo se svakim slijedećim danom mojeg dječjeg života. Ili ipak ne toliko dječjeg. U trenutku sam postala zrela osoba. Zrela osoba sa 11 godina. Smiješno, neočekivano, čudno... nazovite to kako želite. Znam samo jedno. To nije bilo normalno za dijete tih godina. Bacili ste sav teret na mene i pustili me da biram. Biram između jednoga od vas i između vlastitog dječjeg osjećaja što je pravo, što je istina, što je moral... o svemu je u jednoj jedinoj sekundi moralo odlučiti dijete koje vas je oboje tako jako voljelo.

Odlučila jesam. Odlučila se za u tom trenutku najteže, ali najpravednije. Istinu. Kako se to odrazilo na vaše živote, vjerujem da znate i sami. Kako se to odrazilo na moj život..? Možda ste se ponekad i zapitali, ali nikada pitali. Nikada prišli djetetu koje je svojim suzama natopilo kobno pismo. Ostavili ste ga ondje da malenim ručicama steže mokri papir, ostavili da samo spere tintu sa ruku. Previše koncentrirani na vlastitu bol i patnju, nekako ste zaboravili na njega...

Ostavili ste me samu...

Bila sam malena, ali velika. Uništila sam sve ono što sam prije tog trena o vama mislila i krenula sama iz početka. Odgajati se, gurati se naprijedi, veslati i upravljati sama svojom barkom. Nisam tražila vašu pomoć. Naprotiv, vi ste tražili moju. Udahnula sam duboko svaki puta i pružila najbolje što sam u trenutku mogla. Jedino za što sam onda molila Boga, za kojeg više ne vjerujem da postoji, bilo je malo ljubavi. Ne ljubavi za sebe, ljubavi za vas, između vas dvoje.

Prolazile su godine, samo ste se sve više mrzili, a ja sam tonula. Zaustavila sam se tik do dna, pogledala gore i shvatila da je gore mjesto na kojem želim biti. Odgurnula sam se nogom lagano od dna i ostala lebdjeti na sredini prostora. Održavam se tu već godinama. Svoje osjećaje skrivam od vaših pogleda jer ih ne bi razumjeli, jer je sada kasno. Preteško bi bilo prepričati kako sam se osjećala zadnjih desetak godina. Bila bi to priča koja ne bi završila za ovoga života. Zvuk je ipak mnogo sporiji od valova mojih misli i osjećaja.

Danas, više od deset godina nakon svega, prvi puta sam pustila suzu pred vama. Nisam sigurna da li jednostavno više nisam željela, ili se nisam mogla suzdržati. Svaka vaša svađa za mene je bila ponovno čitanje pisma, pa tako i ova danas. Glavu sam pognula i u sebi vrištala: "Neka netko dođe i uzme me odavde.... molim vas..." Mama nije primjetila... Tata me uhvatio za ruku.

Podignula sam glavu i susrela mu pogled. Nije znao zašto plačem, ali je htio biti tu. Nakon toliko vremena, primjetio je da ga ponekad ipak trebam...

Volim te tatice oduvijek i zauvijek... bez obzira na sve...