Još jedno teško buđenje, još jednom je tek par sati trajao san.
Još jednom prelijepo teške riječi i potoci suza na mom licu otvaraju dan.

Trebala bih ustati iz kreveta i otići tamo gdje me note uvode u carstvo pokreta,
ali nema jutros tog vlaka, nema jutros na ploči tog leta.
Nema postaje na kojoj duša pronalazi zadovoljstvo, nema sletišta gdje um pronalazi smiraj.
Jutros je tu tek slomljena bicikla s natpisom: "Molim te, ne diraj."

Noge su mi teške, koraci su moji skitnice bez doma.
Sunčano su nebo zamijenili oblaci i munje uz neizostavnu zvučnu pratnju groma.
Lutam u oluji jer ne mogu plesati. Jutros sretna ne znam biti.
Jutros umirem jer te ne želim ubiti...