Sumrak je već bio tu, a nebo su lagano prekrili sivi oblaci. Gledala sam visoko gore kao da tražim nešto, a znala sam da ne mogu naći ništa. Spustila sam pogled i zapitala se... Zašto se pokraj toliko prijatelja, pokraj toliko lijepih želja za rođendan, pokraj toliko ljubavi još uvijek osjećam sama? Hodala sam pločnikom i pokušavala shvatiti zašto je tome tako.

Ne dopuštam ljudima da mi se približe. Ne otvaram se. Ovoga se puta čak ne bojim vjerovati im, ne bojim se da bi me mogli povrijediti. Ovoga je puta problem u izostajanju osjećaja koji mi govori da me druga strana zaista razumije. U činjenici da iako vidim parove velikih očiju kako upijaju moje riječi, osjećam i znam da me nisu razumjeli. Nemam želju pričati u vjetar, nemam snage tražiti pogled razumjevanja.

Rekla sam joj da sam umorna i da se bojim. Da nisam spremna i da mi je dosta svih ljudi koji su me počeli gledati onim drukčijim očima. Pitala sam je što ja to radim, kakva ja to jesam i zašto ih privlačim. Rekla mi je da je to zato što imam dušu. Da, možda je zaista tako Malena. Možda zaista jesam drukčija, možda se zaista ističem u svijetu u kojem se ljudi skrivaju pod krinkama racionalnog razmišljanja.

Ali... po prvi puta, barem na kratko želim biti dio te mase. Nezamjetna i stopljena s njom.

Treba mi sloboda. Treba mi mir.