Copyright © 2005-09 by eta
mail

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se


četvrtak, 10.07.2008. @ 18:22

Closing the Door

Nisam mislila da će to biti način na koji ćemo završiti našu priču. Nisam mislila niti da ćemo je završiti, ali jesmo. Prošla su tri mjeseca, stvari su se promijenile... Pobjegla sam od tebe nakon što sam ti poslijednji puta pokušala objasniti što si napravio, kako je to djelovalo na mene, na društvo, na život dalje... Kada sam posljednji puta pokušala prizvati dio tebe koji me toliko volio... dio koji me nikada ne bi namjerno povrijedio... Nisam uspjela. Ono što sam dobila bio je udarac... tvoj zadovoljni osmjeh i riječi koje su odjeknule tišinom te noći. Shvatila sam da predamnom stoji samo silueta osobe koju sam još uvijek bezgranično voljela. Shvatila sam da je predamnom netko koga ne mogu niti prijateljem nazvati. Prijatelji ne udaraju, ne udaraju tako nisko... Otišao si, a ja sam obećala samoj sebi da ću otići od tebe. Nisi on, nikada nećeš biti, i ja ga moram prestati tražiti... prestati zvati...

Postajalo je lakše. Razmišljati je postalo manje bolno. Suze su postale rjeđe. Pomirila sam se sa činjenicom da si ti netko drugi i duboko u sebi zatvorila sam onu plahu osobu koju si umorio, iznevjerio, povrijedio... Došlo je vrijeme za osmjeh. U početku tek onaj koji je prikrivao pravu istinu moje duše, a kasnije i onaj pravi. Napokon sam počela disati, napokon sam se počela smijati iz srca, iz duše, smijati se jer sam se tako i osjećala. Ne mogu reći da sam sigurna od tvojeg utjecaja i da sam jaka koliko bih željela da jesam, ali u ovom mi je trenutku dovoljno i ovo koliko jesam.

Jučer je bio dan kada sam zatvorila vrata naše ljubavi. Bilo je bolno, bilo je teško, bilo je neizbježno. Pogodilo me više no što sam mislila da hoće. Obećala sam samoj sebi da neću plakati, i nisam. Jedino što sam trebala bio je zagrljaj i pogled razumijevanja. Tišinu u kojoj nitko neće postavljati pitanja jer će se znati odogovori. Bilo je to previše za poželjeti u jednom trenutku, no barem sam tišinu dobila. Bila sam sama...

Okrećem se i idem dalje. Dalje za srećom, dalje za svjetlom, dalje za osjećajem koji me trenutno vodi. Nisam sigurna što je taj osjećaj, ali imam svo vrijeme svijeta da odmaknem veo što ga obavija... Idem dalje prema njemu jer je lijep, jer me čini sretnom, jer me ispunjava cijelu...