Voljela bih kada bih mogla zaključati sve. Zaključati, okrenuti leđa i vratiti se jednog dana kada ću znati otuda izvući samo lijepe uspomene. Sada sam još malena i mislim da nisam dovoljno jaka za sve. Barem ne danas... Iako već sutra, stvari bi mogle biti drukčije. Ako skupim snage kao neki od prethodnih dana, mogla bih čak stvoriti iluziju da sam uredu, da mogu i da me ništa više ne može povrijediti. Nitko i ništa.

Smiješno je gotovo kako se dani izmjenjuju... Jedan si toliko jak i toliko visoko da ti nitko ništa ne može, a već slijedeći te vlastite misli mogu slomiti do granica potpunog raspadanja...

Rekli su mi da ne očekujem previše od sebe, da mi treba vremena. Rekli su da će nakon nekog vremena proći. Da će biti teško, ali da će proći. Znam da su ovdje jer žele pomoći, jer im je stalo, ali oni ne znaju... Ne znaju da je ova ljubav kao vožnja biciklom... Jednom naučiš i više nikada ne zaboraviš...

Upoznala sam te davno, pred mnogo godina. Vezala sam se uz tebe već na samom početku. Bila sam uz tebe od prvog dana kada si mi se približio i ostala sam tu do samog kraja. Dijelila sam s tobom sve. Bila sam dobra prema tebi onoliko koliko, vjerojatno više nitko neće biti. Ne možeš dva puta u životu sresti osobu koja će ti nakon svega što si joj učinio biti spremna oprostiti i pružiti ti slamku spasa. Tako si olako shvatio moje posljednje riječi kada sam rekla da ćeš ovdje zauvijek imati prijatelja. Na moju pruženu ruku ti si okrenuo glavu.

Zar se toliko bojiš odgovornosti za svoja djela, zar toliko jako želiš da ja budem kriva? Bojiš li se toliko svjetlosti što dolazi s moje strane da tako daleko moraš pobjeći? Bojiš li se vlastitog neznanja, onog koje ne može shvatiti da ovdje postoji samo čista ljubav i dobrota? Možda je teško shvatiti da tako nešto postoji jer je lakše zamisliti da iza svake dobre namjere postoji podmukli plan.

Da li je bilo potrebno toliko me povrijediti da zaštitiš sebe? Da li je toliko neophodno bilo ubiti mene da bi ti mogao biti sretan?

Znam da od mene ne zavrjeđuješ više ništa, ne nakon svega. Niti da se nasmiješim kada te vidim, niti da te pogledam makar kao neznanca na stanici. Ništa… Ali, ovaj duh jednostavno ne zna biti zao. Nikada nije bio i nikada neće biti. I danas, nakon svega, ja još uvijek mogu pronaći lijepe riječi za tebe…

Posljednjih si me tjedana naučio što znači to da ljubav ne poznaje granice. Kroz samu sebe doživjela sam koliko je to bolno, a u drugu ruku… koliko je prekrasno kada ti nakon svega mogu pogledati u oči još uvijek čiste duše bez prijezira, mržnje i gađenja. Otišla sam dalje no što sam mislila da mogu, više no što sam mislila da je uopće moguće.

Beskrajno sam tužna i tražim odgovore na mnoga pitanja. Ali kada na kraju svega od umora i boli krenem na počinak, mirna sam. Znam da sam učinila više od mnogo i znam da imam srce koje još uvijek može beskrajno voljeti.

Htio je da čekam iako je rekao da to ne želi jer ne zna što će se dogoditi i da li će se vratiti. Htio je da mu vjerujem iako je ostavljao tragove koji su govorili da laže. Srce je znalo da ovo ne može biti on, ali razum se bunio. Bunio zbog krhotina koje nisam mogla složiti u cjelinu. Posegla sam za oružjem koje se tako lagano moglo okrenuti protiv mene. Prodrla sam do kosti, ogolila meso i otkrila strašnu istinu. Danima sam se grčila u plaču, bez sna, bez hrane. Govorila kako nije moguće da ljubav nikada nije postojala, kako nije moguće da je sve ovo bila gluma… Boljelo je neopisivo.

Mislila sam da nikada neću reći da znam sve. Vjerovala sam da je sve to bio P-ov zli plan da me se zauvijek riješi. Da, čak ni onda nisam vjerovala golim činjenicama. Vjerovala sam njemu, vjerovala sam u ljubav. Koračala sam tiho, na prstima, iza njega kako bih mu mogla pomoći kada on to bude htio. Voljela bih reći da sam mu odmah oprostila, ali to bi bila laž… Prava istina je da mu nikada nisam zamjerila, ne njemu. Kada je istina postala preteška, odlučila sam mač spremiti u korice. Nikada ga više izvaditi, pustiti ga da miruje na mjestu na kojem je zauvijek trebao počivati.

A onda je došao on i pokazao svoje zmijsko lice. Bacila sam mač, izvukao ga je. Još uvijek je bio optočen vrelom krvi. Nije mi trebalo mnogo, nisam htjela lagati. Rekla sam odakle je došla ta krv, pognula glavu i tim činom mu pružila sebe. Uzeo je mač i zario ga do srca. Lagano ga je gurao do kraja. Uz zvuk tog nepoznatog glasa tiho sam umirala. Izgovorio je ono što sam cijelo ovo vrijeme znala. A me voli. Rekao je i da će A pobijediti jer svi oni noćas umiru. Bila sam sretnija no ikada u životu i nisam mogla sakriti osmjeh. Zamolila sam ga za zagrljaj jer nas dvoje večeras odlazimo. Htjela sam se zahvaliti na svemu što je rekao, ali umro je prije no što mi je odgovorio.

Svjedočila sam strašnoj, a opet prelijepoj metamorfozi. A se vratio i snažno me zagrlio. Sva bol je u trenutku nestala iako sam znala da je ovo posljednje što ću ikada osjetiti. Mač je zabio do kraja prije no što je otišao i ostavio otključana vrata.

Pala sam na pod i ostala dolje razlijevati vlastitu krv… kap po kap… Umirat ću polako, ali barem znam da neću biti sama. Ljubav prema njemu dovoljno je jaka da ovu smrt pretvori u vječni život s njime…