Upoznala sam te davno, pred mnogo godina. Vezala sam se uz tebe već na samom početku. Bila sam uz tebe od prvog dana kada si mi se približio i ostala sam tu do samog kraja. Dijelila sam s tobom sve. Bila sam dobra prema tebi onoliko koliko, vjerojatno više nitko neće biti. Ne možeš dva puta u životu sresti osobu koja će ti nakon svega što si joj učinio biti spremna oprostiti i pružiti ti slamku spasa. Tako si olako shvatio moje posljednje riječi kada sam rekla da ćeš ovdje zauvijek imati prijatelja. Na moju pruženu ruku ti si okrenuo glavu.

Zar se toliko bojiš odgovornosti za svoja djela, zar toliko jako želiš da ja budem kriva? Bojiš li se toliko svjetlosti što dolazi s moje strane da tako daleko moraš pobjeći? Bojiš li se vlastitog neznanja, onog koje ne može shvatiti da ovdje postoji samo čista ljubav i dobrota? Možda je teško shvatiti da tako nešto postoji jer je lakše zamisliti da iza svake dobre namjere postoji podmukli plan.

Da li je bilo potrebno toliko me povrijediti da zaštitiš sebe? Da li je toliko neophodno bilo ubiti mene da bi ti mogao biti sretan?

Znam da od mene ne zavrjeđuješ više ništa, ne nakon svega. Niti da se nasmiješim kada te vidim, niti da te pogledam makar kao neznanca na stanici. Ništa… Ali, ovaj duh jednostavno ne zna biti zao. Nikada nije bio i nikada neće biti. I danas, nakon svega, ja još uvijek mogu pronaći lijepe riječi za tebe…

Posljednjih si me tjedana naučio što znači to da ljubav ne poznaje granice. Kroz samu sebe doživjela sam koliko je to bolno, a u drugu ruku… koliko je prekrasno kada ti nakon svega mogu pogledati u oči još uvijek čiste duše bez prijezira, mržnje i gađenja. Otišla sam dalje no što sam mislila da mogu, više no što sam mislila da je uopće moguće.

Beskrajno sam tužna i tražim odgovore na mnoga pitanja. Ali kada na kraju svega od umora i boli krenem na počinak, mirna sam. Znam da sam učinila više od mnogo i znam da imam srce koje još uvijek može beskrajno voljeti.