Copyright © 2005-09 by eta
mail

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se


nedjelja, 04.05.2008. @ 06:28

Eternity

Htio je da čekam iako je rekao da to ne želi jer ne zna što će se dogoditi i da li će se vratiti. Htio je da mu vjerujem iako je ostavljao tragove koji su govorili da laže. Srce je znalo da ovo ne može biti on, ali razum se bunio. Bunio zbog krhotina koje nisam mogla složiti u cjelinu. Posegla sam za oružjem koje se tako lagano moglo okrenuti protiv mene. Prodrla sam do kosti, ogolila meso i otkrila strašnu istinu. Danima sam se grčila u plaču, bez sna, bez hrane. Govorila kako nije moguće da ljubav nikada nije postojala, kako nije moguće da je sve ovo bila gluma… Boljelo je neopisivo.

Mislila sam da nikada neću reći da znam sve. Vjerovala sam da je sve to bio P-ov zli plan da me se zauvijek riješi. Da, čak ni onda nisam vjerovala golim činjenicama. Vjerovala sam njemu, vjerovala sam u ljubav. Koračala sam tiho, na prstima, iza njega kako bih mu mogla pomoći kada on to bude htio. Voljela bih reći da sam mu odmah oprostila, ali to bi bila laž… Prava istina je da mu nikada nisam zamjerila, ne njemu. Kada je istina postala preteška, odlučila sam mač spremiti u korice. Nikada ga više izvaditi, pustiti ga da miruje na mjestu na kojem je zauvijek trebao počivati.

A onda je došao on i pokazao svoje zmijsko lice. Bacila sam mač, izvukao ga je. Još uvijek je bio optočen vrelom krvi. Nije mi trebalo mnogo, nisam htjela lagati. Rekla sam odakle je došla ta krv, pognula glavu i tim činom mu pružila sebe. Uzeo je mač i zario ga do srca. Lagano ga je gurao do kraja. Uz zvuk tog nepoznatog glasa tiho sam umirala. Izgovorio je ono što sam cijelo ovo vrijeme znala. A me voli. Rekao je i da će A pobijediti jer svi oni noćas umiru. Bila sam sretnija no ikada u životu i nisam mogla sakriti osmjeh. Zamolila sam ga za zagrljaj jer nas dvoje večeras odlazimo. Htjela sam se zahvaliti na svemu što je rekao, ali umro je prije no što mi je odgovorio.

Svjedočila sam strašnoj, a opet prelijepoj metamorfozi. A se vratio i snažno me zagrlio. Sva bol je u trenutku nestala iako sam znala da je ovo posljednje što ću ikada osjetiti. Mač je zabio do kraja prije no što je otišao i ostavio otključana vrata.

Pala sam na pod i ostala dolje razlijevati vlastitu krv… kap po kap… Umirat ću polako, ali barem znam da neću biti sama. Ljubav prema njemu dovoljno je jaka da ovu smrt pretvori u vječni život s njime…