Copyright © 2005-09 by eta
mail

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se


četvrtak, 23.08.2007. @ 01:55

Jednom smo bili obitelj

Nakon devet mjeseci provedenih u drugom gradu, prirodno je da se čovjek zaželi vratiti kući, vidjeti roditelje, provesti vrijeme u svojoj staroj sobi… Tako je bilo i sa mnom. Idilično sam zamišljala dom, bila sam u zanosu. Onom, koji te povede kad se prisjetiš lijepih stvari koje te vežu uz dom. Već drugog dana svog boravka ovdje shvatila sam kako sam ponovno nepromišljeno dopustila sebi da sanjam. Situacija je bila uobičajena… kaotična.

Samo dvoje ljudi, a previše negativne energije, mržnje, zavisti i nerazumijevanja. Svađe iz dana u dan… Neobično je što ovog puta nisam htjela otići, pobjeći negdje, sakriti se od svega toga. Ovog puta jednostavno sam htjela da je drukčije. Da se svi malo potrude, saslušaju jedni druge i pokušaju si olakšati zajednički život, probleme koje svakodnevno donosi život svesti na prihvatljivu razinu. Ovog puta sam se zbilja potrudila. Pokušala sam razgovarati s njima, reći koliko nije uredu da se mrze osobe koje su se jednom tako jako voljele.

Naišla sam na zid i pokušala se popeti preko. Ruke sam ogrebla o trnje što je raslo po njemu. Pala sam više nego mnogo puta, ali i dalje sam pokušavala. Sve do posljednjeg pokušaja. Onog kada sam držeći se za sam vrh zida uspjela pomoliti glavu prijeko i vidjeti njihova lica. Zaboljelo je prije no što sam pala. Vidjela sam im u očima ono čega sam i sama bila svjesna.

Njih dvoje više ne mogu živjeti zajedno. Ne vole se. Iako će ostati pod istim krovom jer je situacija jako složena, bojim se da će se njihov život pretvoriti u pakao. Već sada je nadomak tome. Meni je ostalo još samo okrenuti glavu kada sljedeći puta zaplačem, jer kako da odgovorim na pitanje "Zašto?" ?

Bojim se kraja ove priče jer ne znam kako će završiti…