Večeras sam gledala prekrasno romantičan film, i na sebi sada već svojstven način, zaspala sam baš pri samom kraju. Bila sam preumorna da izdržim još koju minutu.

...smješkam se dok pišem ove retke jer znam da će on to pročitati. Gotovo svaki puta kada me pokuša uvjeriti da sam preumorna da izdržim do kraja filma, ja sam ta koja uvjerava njega da nije istina, da ću izdržati i da jako, jako želim pogledati taj film, a onda ta ista ja zaspi 15 minuta prije kraja, obično glavom na nekom dijelu njegove fine mirisne majice koja ubrzo postaje mjesto po kojem ću sliniti poput male bebe...

No, nije to ono o čemu sam večeras htjela pisati...

Negdje u polovici onog mojeg sna koji počinje 15 minuta prije kraja filma, zazvonio je mobitel. Izgubljeno i sporo pokušala sam otkriti odakle dolazi zvuk, i kada sam ga napokon pronašla, s druge strane je bio on. Smisleno sam mu pokušala objasniti kako zapravo gledam film i kako sam upravo sada shvatila da sam zaspala gledajući film, dok je on govorio neke lijepe stvari za laku noć. Znala sam da je to onaj trenutak kada će on poklopiti slušalicu, i dok sam u sebi govorila: "Heeeiii, ooostani još malooo tu... mmm... fini glasić...", naglas nisam ništa uspjela reći i on je otišao misleći kako sam se okrenula u svom krevetiću i usnula novi san. Hmmm... ponekad sam stvarno ljuta što se ne mogu brže razbuditi i reći mu da ostane na liniji, jer jednostavno obožavam njegov glas...