Sinoć sam razmišljala o njoj. O ženi koja mi je poklonila toliko iskrenih osmjeha, toliko sretnih trenutaka, koja je u mene i moje odrastanje uložila toliko truda. Koja se brinula, koja se veselila, koja je plakala, smijala se zbog mene i sa mnom.

Prisjećala sam se žene koja je radila rođendanske torte u obliku medvjedića, srca, pčelica, svega što je njezino maleno poželjelo. Koja se usred zime trudila upaliti stari auto kako bi njezino maleno stiglo na satove baleta. Sjećam se kako me dočekivala iza pozornice kako bi me u minuti presvukla u lik iz slijedeće baletne točke. Skrivajući se iza zastora promatrala je svaki moj pokret i čekala da se vratim. Smijem se prisjećajući se koliko sam mrzila punđe koje mi je radila za nastupe. Još i sada znam kako je reagirala na svako moje negodovanje i koliko sam bila tužna što me nikada ne posluša. Jednog sam dana potrošila cijelo jutro ispred ogledala da bih sama naučila kako se radi riblja kost. Nakon brojnih pokušaja, uspjelo mi je i od tada više nije bilo razmirica oko punđe. Bili su to tako lijepi dani.

Cijelo djetinjstvo bila je uz mene. Kada sam išla u školu, kada sam se vraćala iz nje ona je bila tu. Iako je radila, svakog dana čekao me topao ručak i njezine velike plave oči koje su čekale izvještaj iz škole.

Kad se samo sjetim da smo preživjele i moje tinejdžersko doba. Ona sa mnom i ja sa njom. Bila sam odlučna, ona je bila nepopustljiva. Bila sam uvjerljiva, nju je bilo nemoguće nagovoriti. Svaka sa vlastitim ciljem i sa čvrstom odlukom. "Teško" nema dovoljnu težinu da opiše naš odnos u trenutku kada sam se vratila doma iz srednje škole sa još jednom briljantnom idejom da prespavam kod prijateljice, da odem van s društvom iz Rijeke, da odem na Karneval, da sobu obojam u plavo. U početku je svoje zabrane argumentirala nedostatkom novca. No, to nije dugo trajalo jer sam naučila biti spremna. Naučila sam štedjeti i uvijek je dočekati s odgovorom: "Ne treba mi novac. Imam." No, ovo nije priča o mojem trijumfu, ovo je početak priče o njezinim maštovitim odgovorima i odlučnim zabranama.

Mnogo sam puta plakala jer "samo ja nisam vani", jer "sam samo ja ostala doma", jer "samo mene mama ne pušta"... jao, mrzila sam je u to doba. No, nisu to bile nevolje, one su tek nastale kada sam prohodala s Njim. Da, upravo sa Njim. Onda ne samo da "samo ja nisam vani", nego "sam ja doma, a on je u Rijeci, i vani je, i trebali bi biti skupa kao svaki normalan par, a mi to ne možemo jer me Ona nigdje ne pušta!".

Mislim da je kraj moje tinejdžerske faze obilježilo mamino popuštanje, ili bolje rečeno – puštanje. Iznenađivala me svakim novim odgovorom u kojemu je stajalo točno i samo ono što sam htjela čuti: "Možeš.", "Naravno da možeš.", "Uredu. A kada ćeš se vratiti?" Vjerovali ili ne, istina je da svaka, pa i najstroža majka u jednoj fazi vašeg života prestaje biti ona zločesta žena iz bajke. Ne želim reći koja žena, znate na koju mislim.

U ovoj kronologiji nedostaje još samo dan kada sam otišla od kuće. Otišla u veliki grad na studij. Mama se kroz godinu dana iz žene koja je zvala svaku minutu kada bih bila 20km dalje od kuće pretvorila u razumnu majku koja je zvala u pravo vrijeme. Pretvorila se u ženu zbog koje sam se radovala svakom povratku kući. Mislim da je to zato što smo napokon obje odrasle.

Mama, volim te.