Bila sam sretna što dolazim doma, što ću vidjeti mamu, zagrliti je, pitati je kako se osjeća nakon operacije. Bila sam sretna jer sam znala da će se nasmješiti i reći da je dobro. Bila sam sretna što ću napokon vidjeti tatu, i što ću ga vidjeti prije nego što ponovo ode na godinu dana. I zaista, kada se autobus približio stanici, vidjela sam kako iz auta vire četiri vesela oka i dva nasmješena lica.

Oboje su izašli iz auta i zagrlili me. Na trenutak, bili smo samo mi i bili smo sretni.

Kad su svjetla auta otvorila put u noć, osmjeh s lica nestao je baš kao i sreća u očima. Možda su mislili da će im tama biti krinka, možda nisu bili svjesni da se vidi, ali vidjelo se. Nesreća, patnja i bol. I dok sam prelazila prag uvjeravala sam se da sam krivo protumačila i da ne, ovaj puta nije gore... čak, na trenutak, osjetila sam toplinu doma koji mi je toliko falio... Kad su se vrata ponovo otvorila, nagli propuh probudio me iz sna kojeg nisam htjela prestati sanjati, a za njim i četiri umorne noge što su nosile ona dva tužna lica i četiri suzna oka.

Problemi su ono što ih jede iz dana u dan, a tuga ono što oduzima moju dušu.

Kako može biti sretan onaj čovjek koji kada dođe doma vidi da mu roditelji pate?
Kako može biti sretan onaj koji sazna da je onoga dana kada je zbog djetinjih velikih očiju kupio onu veliku čokoladu s najviše police prodavaonice njegova majka razmišljala hoće li odvojiti kovanicu za kruh, povrće ili račune?
Kako ta osoba može biti sretna kada se osjeća toliko krivo zbog pločice čokolade?
Ta osoba toga dana nije znala što se događa u njenom domu.... ali ta osoba, ona se osjeća tako krivo... i neizmjerno je boli...
Kako može biti sretan onaj koji vidi oca kako plače jer mu nije mogao kupiti poklon za rođendan?
Ta osoba nije htjela poklon, ona je htjela samo osmjeh na očevom licu. Ali on, otac, svojem je djetetu htio pokloniti malu sitnicu sa najviše police prodavaonice, a nije mogao... i sada, on plače...
Kako može biti sretan onaj koji zna da su mu roditelji morali posuditi novac od nekoga da bi mogli otići u posjet drugom djetetu koje je ležalo u bolnici i plakalo jer je izgubilo jedno maleno sretno biće što je raslo u njemu?

Ta recite mi, kako mogu biti sretna kada joj čujem jecavi glas, koji plače za malenim bićem kojeg više nema?
Kako mogu biti sretna kada vidim da se oni trude da meni pruže sve dok oni nemaju ništa?
Kako mogu biti sretna kada vidim da ni on nije sretan jer mu fali njegov dom?
Kako mogu biti sretna kada je netko važan odlučio zatvoriti vrata koja su vodila do mene?

Recite mi....