Za nekoliko mjeseci on će napustiti svoj dom. Mjesto gdje je oduvijek stanovao, gdje su sva sjećanja, gdje živi njegovo djetinjstvo, njegovi prijatelji. Mjesto koje skriva njegovu tajnu malenu ljubav. On odlazi iz svoje ulice, sa svoje klupe, iz svojeg parka. Korača od godina odrastanja uz ljubav roditelja. On kreće u vlastiti život. Život samostalnosti, odluke i borbe.

No, gdje god da krenuo, ona je uz njega. Od ovoga trenutka, više nego ikada.

Gledala je u mramorni pod i brojala sitne točkice bijele boje što su se njime širile prostorom. Mislila je da je baš to pravi način da se sakrije od znatiželjnih pogleda. Tiho se molila u sebi da je ne primjete, da joj se ne obrate, da je ne pitaju... Bilo je teško...

Pognula je glavu još više, pustila kosi da pokrije lice. Tako. Sada je bila sigurnija. Iako je osjećala, barem nije morala gledati poglede što su se obrušavali... Brojeći svaki uzdisaj i izdisaj, pokušavala se smiriti. Odbrojavala je sekunde do trenutka kada će joj netko postaviti pitanje... A onda, u tom trenutku, udahnula je duboko, i izgovorila ono što je bilo najteže.

Glava je klonula, a nemirne oči pokušale su potražiti smiraj. Točkice na podu proširile su se prostorom u obliku mrljica. Pridružila im se suza što se spustila niz lice putem koji je dobro poznavala.

A ona... ona se osjećala maleno i bezvrijedno... Znala je da je kasno da se sakrije, da pobjegne. Bila je naga. Pred njima, pred svijetom, pred sobom. Obuzeo ju je osjećaj koji već odavno nije osjetila.

Sram...

Sjedila je u kuhinji na starom, trošnom, drvenom stolcu, oslonjena na izboranu ruku što je pričala o njezinu životu. Nosila je naočale i iza njih vješto skrivala umorne sklopljene kapke. Bila je nagluha, no osjećala je tuđu prisutnost u prostoriji i uvijek bi se prenula iz svog popodnevnog drijemanja kada bi netko ušao. Tiho bi zakašljala, laganim pogledom potražila onog što je ušao i pravila se kao da nije drijemala. Kao da je cijelo vrijeme bila budna i promatrala svijet oko sebe.

Voljela sam ući i promatrati je u toj njenoj igri. Bila je poput djeteta zarobljenog u starom tijelu. Skrivala je ono za što se bojala da nije dozovljeno, iako u tom trenutku ništa nevinije nije mogla učiniti.

Čeznula je za zagrljajem, pokojim osmjehom i toplom riječi, jer jednom davno, u trenutku, izgubila je sve. U trenutku je ostala sama i naučila da drukčije ne može biti.

Dok je gledala dijete u koljevci, možda se ponekad potajno nadala da će je voljeti, da će je čuvati, baš onako kao što je ona čuvala njega.

Dijete je raslo, raslo, i sve više privrženosti i ljubavi osjećalo prema tom starom, dragom biću. Znalo je prepoznati njegove suze, njegovu skromnu i plahu želju za zagrljajem, njegovu čežnju za ljubavlju. Dijete ostavljeno u mračnom kutku sobe znalo je što znači biti sam...

Kada bi svega nestalo, kada bi ga obavijala samo praznina, dijete je znalo da u jednoj sobi sjedi starica na starom, trošnom, drvenom stolcu, oslonjena na izboranu ruku što je pričala o teškom životu. Lagane noge odnjele bi ga k njoj da daruje osmjeh, zagrljaj, pokoju toplu riječ i tako ispuni ništavilo što ih je obavijalo i tako jednome poklonilo ono drugo.