Gledala je u mramorni pod i brojala sitne točkice bijele boje što su se njime širile prostorom. Mislila je da je baš to pravi način da se sakrije od znatiželjnih pogleda. Tiho se molila u sebi da je ne primjete, da joj se ne obrate, da je ne pitaju... Bilo je teško...

Pognula je glavu još više, pustila kosi da pokrije lice. Tako. Sada je bila sigurnija. Iako je osjećala, barem nije morala gledati poglede što su se obrušavali... Brojeći svaki uzdisaj i izdisaj, pokušavala se smiriti. Odbrojavala je sekunde do trenutka kada će joj netko postaviti pitanje... A onda, u tom trenutku, udahnula je duboko, i izgovorila ono što je bilo najteže.

Glava je klonula, a nemirne oči pokušale su potražiti smiraj. Točkice na podu proširile su se prostorom u obliku mrljica. Pridružila im se suza što se spustila niz lice putem koji je dobro poznavala.

A ona... ona se osjećala maleno i bezvrijedno... Znala je da je kasno da se sakrije, da pobjegne. Bila je naga. Pred njima, pred svijetom, pred sobom. Obuzeo ju je osjećaj koji već odavno nije osjetila.

Sram...