Sjedila je u kuhinji na starom, trošnom, drvenom stolcu, oslonjena na izboranu ruku što je pričala o njezinu životu. Nosila je naočale i iza njih vješto skrivala umorne sklopljene kapke. Bila je nagluha, no osjećala je tuđu prisutnost u prostoriji i uvijek bi se prenula iz svog popodnevnog drijemanja kada bi netko ušao. Tiho bi zakašljala, laganim pogledom potražila onog što je ušao i pravila se kao da nije drijemala. Kao da je cijelo vrijeme bila budna i promatrala svijet oko sebe.

Voljela sam ući i promatrati je u toj njenoj igri. Bila je poput djeteta zarobljenog u starom tijelu. Skrivala je ono za što se bojala da nije dozovljeno, iako u tom trenutku ništa nevinije nije mogla učiniti.

Čeznula je za zagrljajem, pokojim osmjehom i toplom riječi, jer jednom davno, u trenutku, izgubila je sve. U trenutku je ostala sama i naučila da drukčije ne može biti.

Dok je gledala dijete u koljevci, možda se ponekad potajno nadala da će je voljeti, da će je čuvati, baš onako kao što je ona čuvala njega.

Dijete je raslo, raslo, i sve više privrženosti i ljubavi osjećalo prema tom starom, dragom biću. Znalo je prepoznati njegove suze, njegovu skromnu i plahu želju za zagrljajem, njegovu čežnju za ljubavlju. Dijete ostavljeno u mračnom kutku sobe znalo je što znači biti sam...

Kada bi svega nestalo, kada bi ga obavijala samo praznina, dijete je znalo da u jednoj sobi sjedi starica na starom, trošnom, drvenom stolcu, oslonjena na izboranu ruku što je pričala o teškom životu. Lagane noge odnjele bi ga k njoj da daruje osmjeh, zagrljaj, pokoju toplu riječ i tako ispuni ništavilo što ih je obavijalo i tako jednome poklonilo ono drugo.