Hodali su jedno kraj drugoga u mučnoj tišini. Jedno od njih nije moglo govoriti. Drugo nije moglo pitati. U jednom su trenutku stali. Na raskrižju. Ona se nadala da će krenuti s njom, kao uvijek. No, ovoga puta nije bilo tako. Iza leđa je osjetila poluglasno "bok".

Sklopila je oči, dopustila da taj jezivi zvuk prođe njenim tijelom, udahnula duboko, okrenula lagano glavu i izustila isto čovjeku što je već odlazio.

Prešla je cestu pod crvenim svjetlom, slušajući udarce vlastitih suza o tlo.

Bila je uplašena i sama. Bojala se mraka više od ičega, no... on to nije znao...

Podigavši glavu ugledala je tramvaj koji upravo odlazi od nje. Potrčala je svejedno. Nije stigla. Molećivim očima pogledala je u stranu, no svjetla slijedećeg nisu se nazirala. Mogla je stajati tu, u noći, mogla je krenuti pješke u noć.

Previše se bojala da bi mogla stajati na mjestu i čekati da se dogodi neko zlo. Radije je pohitala, bježeći od ili prema istom.

Brzim korakom i jos bržim pogledom pratila je tračnice. Neko je vrijeme prošlo dok je shvatila da ima nešto što je može povezati sa sigurnošću. Nazvala je jedinu osobu koju je mogla u tom trenutku, no nije imala sreće... Taj netko nije mogao ostati na liniji, nije mogao odvraćati njezinu pažnju od turobnih misli što su je morile.

I tada, u toj noći, pred sobom je ugledala dvojicu ljudi. Radili su nešto neobično za to doba noći. U trenutku je morala izabrati da li će proći kraj njih ili ih zaobići. Znala je, ako ih zaobiđe, bit će im sumljiva, privući će time njihovu pažnju.

Udahnula je duboko, stisnula šake i krenula. Bila je spremna učiniti bilo što, samo da pobjegne od onoga što je možda čeka.

Prošla je. Osjetila je poglede na leđima. Nije ubrzala korak, to bi je odalo. Nastavila je uzevši telefon, glumeći da razgovara s nekim. Bila je blizu, blizu svog doma, ali znala je... Nesreće se događaju baš korak ispred vlastite kuće.

Skupila je dovoljno snage da prođe još nekoliko semafora, da prođe kroz park i zatim... našla se pred vratima... U tom trenutku nije znala da li je sretna ili uplašenija no ikada. Ruke su joj se tresle i nije mogla otključati vrata. Gotovo je zaplakala. Ali ipak, uspjela je. Pojurila je stubištem, skrenula u hodnik, otvorila svoja vrata, ušla i ugledala poznato lice.

U tom trenutku shvatila je da je živa.